Email Facebook Twitter LinkedIn
×ECR Party
The Conservative
ECR Party
TheConservative.onlineTwitterFacebookInstagramYouTubeEmailECR Party’s multilingual hub for Centre-Right ideas and commentary
CroatianCroatianEnglishBulgarianCzechItalianPolishRomanianSpanishSwedish
The Conservative
Komentari i razgovori   |    TV   |    Print   |    Kolumnisti

ANTO MIKIĆ

‘Crkva u Hrvata između čekića i nakovnja’

B. Čović / Glas Koncila

O medijskoj politici Crkve u Hrvata, njezinim odnosima s državom i kritikama s kojima se redovito susreće razgovaramo s Antom Mikićem s Hrvatskog katoličkog sveučilišta....

Doktor znanosti Anto Mikić cijelu je profesionalnu karijeru vezan uz Katoličku crkvu. Prvo kao novinar u crkvenoj novinskoj agenciji IKA-i, zatim kao novinar i dugogodišnji urednik Informativnog programa Hrvatskog katoličkog radija, a potom i kao glavni urednik i ravnatelj te medijske kuće u vlasništvu Hrvatske biskupske konferencije. U jednom je trenutku, barem tako sam svjedoči, osjetio zasićenje medijima i odlučio metež medijskog prostora zamijeniti mirnim knjižnicama i arhivima te se više posvetiti znanstveno-istraživačkom radu kao profesor na Odjelu za komunikologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta. No ubrzo je shvatio da su mediji neodvojivi dio njegovog profesionalnog života pa je, uz istraživanja i nastavu, ipak pronašao vremena za uređivanje privatnog katoličkog portala bitno.net. Kad su u pitanju Crkva i mediji, teško je naći relevantnijeg sugovornika.

Epidemiološke zaštitne mjere posljednjih su mjeseci, u kontekstu pandemije koronavirusa, velika tema u hrvatskom medijskom prostoru. Stožer civilne zaštite opetovano je optuživan – i na proljeće i sad na zimu – za protežiranje Crkve i njezinih aktivnosti u odnosu na druge društvene aktivnosti. Stoje li te optužbe?

Crkve su u sklopu protuepidemijskih mjera povlaštene samo u odnosu na one poslovne i društvene aktivnosti koje su u potpunosti obustavljene, poput rada ugostiteljskih objekata i amaterskih sportskih dvorana. No u usporedbi s ostalim aktivnostima i prostorima koji su, uz manja ili veća ograničenja, i dalje otvoreni  – od tvornica, obrta, većine uslužnih djelatnosti te područja kulture i umjetnosti – crkvama i drugim vjerskim prostorima zapravo su nametnute strože epidemiološke mjere. Tako se, primjerice, ograničenje od maksimalno 25 osoba odnosi samo na crkve, bez obzira na njihovu veličinu, dok je kod svih drugih usporedivih prostora, poput kazališta, umjetničkih galerija i kina, primijenjeno isključivo ograničenje u odnosu na veličinu prostora – 7 m2 po osobi. Premda je riječ o mjerama koje su objavljene na službenim stranicama mjerodavnih tijela i redovito komunicirane na susretima predstavnika Stožera civilne zaštite s novinarima, uvjeren sam da veći dio hrvatske javnosti s tim činjenicama nije upoznat.

Kako je to moguće ako znamo da mediji svakodnevno 'cijede' predstavnike Stožera za svaki i najmanji detalj vezan uz epidemiološku situaciju i mjere?

Moguće je zato što većina mainstream medija, umjesto objektivnog informiranja (i) o tom pitanju, već mjesecima gradi narativ o navodnoj povlaštenosti Crkve u odnosu na sve druge društvene subjekte u aktualnoj koronakrizi. Razlozi za taj narativ sasvim su druge, a ne protuepidemiološke, prirode i motive mu ne treba tražiti u zabrinutosti medija za javno zdravlje.

Društveni život, epidemiji unatoč, ne smije biti sasvim obustavljen

Kažete da se taj protucrkveni narativ gradi već mjesecima. Koji biste trenutak izdvojili kao početak izgradnje te pogrešne slike o Crkvi u ovoj koronakrizi?

Početak je moguće sasvim precizno odrediti, a radi se o dopuštenju za održavanje procesije „Za križem“ na Hvaru, pučkoj pobožnosti koja u kontinuitetu traje već više od pet stoljeća, a u kojoj članovi drevnih crkvenih bratovština, i od crkvenih vlasti relativno samostalnih udruga, nose drveni križ putem dugim 25 kilometara. Bilo je to u vrijeme proljetnog „lockdowna“, kad su i sve crkve, kao i sve druge aktivnosti, osim trgovina prehrambenim proizvodima, bile potpuno zatvorene. No organizatori toga događaja, koji je dijelom svjetske nematerijalne baštine priznate i od UNESCO-a, uspjeli su dobiti dozvolu da ga ipak održe uz vrlo stroge epidemiološke mjere i ograničen broj sudionika, što je razbjesnilo dio hrvatske javnosti. Iz današnje se perspektive taj događaj može promatrati i kao „proročanski“, jer je ukazao na to kako, epidemiji unatoč, društveni život ipak ne mora biti baš sasvim obustavljen. Mjesecima prije drugoga vala epidemije, tijekom kojega većina zemalja pokušava uskladiti potrebu da se zaustavi širenje zaraze s nužnošću održavanja društvenih i gospodarskih aktivnosti, jedna je manifestacija upisana na listu UNESCO-a, u organizaciji pučkih bratovština, pokazala model prema kojemu život, unatoč epidemiji, ne mora stati!

Zašto je Crkva konstantno meta kritika svjetovnih medija u Hrvatskoj? Dobre priče, s druge strane, u pravilu prolaze ispod radara…

Zato što svjetovni mediji, uz časne iznimke, Crkvi kao organizaciji jednostavno nisu skloni i koriste svaku priliku da naštete njenom ugledu. Ponajprije, suvremeno javno mnijenje, pa onda ni mediji, općenito nije sklono tradicionalnim institucijama, među kojima Crkva zauzima istaknuto mjesto. No ni druge tradicionalne institucije nisu lišene pokušaja „dekonstrukcije“ – primjerice, tradicionalni tip obitelji, nacionalne države, religija kao takva, pa čak ni „elitne“ znanstveno-kulturne institucije, poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U toj dekonstrukciji tradicije Crkva je izrazito važna „meta“ zato što utjelovljuje neke osobine koje nositelji tzv. progresizma prepoznaju kao branu trijumfu svojih ideja. Primjerice, Crkva je inkulturirala svoju poruku u nacionalne kulture u tolikoj mjeri da ju različiti narodi doživljavaju dijelom svog nacionalnog identiteta. Crkva, pritom, uporno ne želi odustati od čuvanja i promicanja nekih tradicionalnih – a neki će reći i naravnih – oblika ljudskih zajednica, poput institucije braka kao zajednice muškarca i žene. U tome smislu Crkva se u očima „progresizma“ pojavljuje kao ključni protivnik, nakon čijeg bi „poraza“ i dekonstrukcija (pre)ostalih tradicionalnih stvarnosti išla puno lakše. Osim toga, Crkva je na globalnome planu zadnja preostala međunarodna organizacija koja se svojim kadrovskim, materijalnim i drugim resursima može suprotstaviti pojedinim globalističkim idejama, pa i nekim sasvim opipljivim materijalnim interesima pojedinih globalnih korporacija. A te su, mahom, i u vlasništvu medija u Hrvatskoj.

To je neka globalna slika. A koje bi bile hrvatske specifičnosti?

Jasno, u Hrvatskoj je situacija specifična zato što je veliki dio medija naslijedio ne samo mentalitet, nego u brojnim slučajevima i same kadrove iz bivšeg komunističkog totalitarnog sustava koji je na Crkvu gledao kao na svog „smrtnog neprijatelja“. Crkva se stoga, ni ne htijući, u Hrvatskoj našla između „čekića i nakovnja“ – onih koji se ne mogu pomiriti s nestankom za njih „bolje prošlosti“ i onih koji Crkvu vide kao branu stvaranja „bolje budućnosti“. Sve to, dakako, nipošto ne znači da u Crkvi nema ljudi i pojava koje zaslužuju biti predmetom medijske kritike, pa i čvrste osude! No čini mi se da su takve pojave tek povod, a nipošto razlog, pretežito negativne nastrojenosti hrvatskih medija prema Crkvi i vrlo male vidljivosti njenog pozitivnog djelovanja na brojnim područjima društvenoga života.

Posljednje što smo čuli od pojedinih novinara jest zahtjev za decidiranim očitovanjem članova Stožera o tome hoće li ići na polnoćku te njihove osobne razloge za to. Radi li se tu o ignoriranju ili čak zatiranju ustavne slobode vjeroispovijesti?

Zlobnici će reći da su novinari, još iz bivšeg sustava, naviknuti „prebrojavati“ ljude koji idu u crkvu pa se teško lišavaju te svoje stare navike. No, šalu na stranu, vjerujem da bi u nekoj zemlji uređene demokracije bilo teško očekivati takvu vrstu medijskoga „isljedništva“ u pitanjima koja se, prije svega, tiču ustavnih prava članova Stožera, osobito onih koji u taj Stožer nisu dospjeli slijedom svog političkog angažmana, nego na temelju stručnih kvalifikacija u biomedicinskom području. Odlazak u crkvu u Hrvatskoj, unatoč epidemiji, nije zabranjen nikome, pa ni članovima Stožera, sve dok se poštuju propisane epidemiološke mjere. Ali takvu vrstu upućenih pitanja moguće je razumjeti samo u kontekstu ranije spomenutog medijskog nastojanja da se Crkvu prikaže, ne samo kao „povlaštenu“ u sklopu protuepidemijskih mjera, nego čak i kao onu koja ravna radom Stožera civilne zaštite, a po pojedinim medijskim napisima, navodno i cijelom državom. Takva su pitanja, dakle, bila postavljana isključivo s ciljem difamacije onih kojima su bila upućena, ali i kao instrument „svete“ borbe protiv Crkve i njenog utjecaja u društvu.

Hrvatska može biti uzor

Kakvo je općenito stanje s vjerskim slobodama u Hrvatskoj? Dojam je da postkomunistička društva taj vid slobode najteže prihvaćaju, što možemo vidjeti i po napadima na sakralne građevine u Poljskoj…

Stanje vjerskih sloboda u Hrvatskoj mogli bismo ocijeniti primjerenim. Crkva kao institucija svoje je odnose s državom regulirala međunarodnim ugovorima, vjernici slobodno prakticiraju svoju vjeru, u pojedinim društvenim institucijama, poput bolničkoga sustava, također im je omogućena i vjerska skrb, vjerski program prisutan je u programu javnog radija i televizije… Čak i vjerske zajednice koje se u nekim zapadnim zemljama žale na svoj status, poput Islamske zajednice, hvale razinu vjerskih prava i sloboda koju ostvaruju u Hrvatskoj na temelju ugovora potpisanih s državom po uzoru na one sklopljene između Republike Hrvatske i Svete Stolice. Većina ljudi tu „sređenost“ u statusu vjerskih sloboda i vjerskih zajednica doživljava kao faktor stabilnosti društva i doprinos njegovoj stvarnoj demokratizaciji. No kritičarima Crkve ona je izvor stalne frustracije zato što predstavlja, iz njihove točke gledišta, prepreku za napredak hrvatskoga društva. Hvala Bogu, dosad u Hrvatskoj nismo svjedočili ozbiljnijim napadima na sakralne građevine, premda u zadnje vrijeme svjedočimo sve otvorenijim pozivima da se s tim napadima napokon krene! Tako je, primjerice, osnivač i vlasnik jednog od najvećih domaćih internetskih portala nedavno otvoreno pozvao na paljenje crkava i skidanje glava Božjih službenika, što zasad nije naišlo na ozbiljnije osude od strane predstavnika medija i civilnoga društva.

Nije li to pomalo skandalozno?

Svakako je za začuditi se budući da se, barem deklarativno, i jedni i drugi već dulje vrijeme zauzimaju za suzbijanje govora mržnje i poziva na nasilje. No čini se da to ipak čine poprilično selektivno, odnosno samo onda kad takvi pozivi dolaze s „neprijateljske“ strane političkog i svjetonazorskog spektra.

Odnos Crkve i države uvijek je delikatna tema, ne samo u Hrvatskoj. Koji biste primjer izdvojili kao pozitivan kad je u pitanju taj odnos? Koja bi nam europska država mogla poslužiti kao uzor?

Svaka je država, osobito u Europi, svoje odnose s Crkvom izgrađivala u kontekstu svojih potreba, prilika i okolnosti. Od različitih modela, meni se najprimjerenijim čini upravo onaj suradnički, kooperacijski, koji se primjenjuje u zemljama Srednje Europe, pa tako i u Hrvatskoj. Laicistički model francuskoga tipa svojevrsni je izuzetak, uvjetovan povijesnim prilikama u toj zemlji, a i on u zadnje vrijeme sve više usvaja neke elemente suradničkog modela, dok su engleski i skandinavski modeli državnih crkava (koji se zadnjih godina također dijelom modificiraju u pravcu suradničkog modela) potpuno neprikladni kad je riječ o Katoličkoj crkvi. Nekome će to možda zvučati neobično, no meni se čini da bi upravo Hrvatska mogla poslužiti kao dobar uzor po pitanju institucionalnog uređenja crkveno-državnih odnosa.

Koje to odlike hrvatsko uređenje čine kvalitetnim?

Naše uređenje crkveno-državnih odnosa, s jedne strane, uistinu poštuje načelo sekularnosti i nemiješanja razina crkvenih i državnih vlasti, a s druge strane pozitivno vrednuje, pa i potiče, crkvenu aktivnost na društvenom, kulturnom i socijalnom planu. Koliko god ono povremeno predstavljalo i „otvoreni bok“ Crkvi za različite napade od strane onih koji joj nisu skloni – jer je praksu državnog (su)financiranja dijela crkvenih aktivnosti na socijalnom i kulturnom planu uvijek vrlo lako kritizirati – ovakav model ipak predstavlja i svojevrsno jamstvo da će, s jedne strane, Crkva imati prostora za kvalitetno djelovanje, dok će s druge strane država uvijek moći računati na Crkvu kao faktor društvene stabilnosti. Dakako, i tu su uvijek moguće zloporabe, osobito na način poistovjećivanja države s vladajućom strankom, odnosno neprimjerene sprege Crkve i neke pojedinačne političke stranke. No takve zloupotrebe nisu posljedica suradničkog modela kao takvog -  jer on jamči adekvatan položaj Crkve bez obzira na to koja politička opcija je trenutno na vlasti - nego su više plod konkretnih političkih i društvenih prilika u pojedinim zemljama u kojima je takvih aberacija povremeno bilo.

Komercijalni i vjernički Božić

S jedne strane razvija se militantan odnos prema Crkvi i katolicima te svakoj vjerskoj poruci u javnom prostoru, a s druge se strane objeručke prihvaćaju svjetovne, da ne kažemo komercijalne, inačice kršćanskih blagdana i običaja. Prvo je komercijaliziran Božić, a posljednjih godina, što u Hrvatskoj prije nije bio slučaj jer nemamo dugu tradiciju božićnih sajmova kao neke druge europske države, i došašće. Ove smo godine čak mogli čuti da je zbog epidemiološke situacije „otkazan advent“. Ali adventa ima, samo nema kobasica i kuhanog vina na štandovima po hrvatskim gradovima. Koliko je štetno to što ljudi to danas poistovjećuju?

Sa skupinom svojih studenata komunikologije na Hrvatskome katoličkom sveučilištu nedavno sam proveo istraživanje prisutnosti tema došašća i Božića te njihove sekularizacije i komercijalizacije u hrvatskome tisku. Istraživanje je pokazalo da su se Božić i došašće u potpunosti „odvojili“ od kršćanstva te se u oko 4/5 priloga ni Božić ni došašće u medijskome izvještavanju više uopće ne povezuju niti s Crkvom i vjerskim životom, niti s Isusom Kristom čiji je „rođendan“, odnosno njegovo iščekivanje i proslava, u njihovom ishodištu. O štetnosti takvoga stanja teško se jednoznačno odrediti. S jedne strane, vjernicima može biti „žao“ što su, u određenoj mjeri, izgubili to povlašteno vrijeme duhovne priprave, sabranosti i iščekivanja, a onda i vjerske proslave Isusovog rođenja. Kao da im je netko, poput Grincha, ukrao Božić! Ali, s druge strane, vjernici ipak ne bi trebali žaliti što je dio njihove stvarnosti preuzeo i netko tko, premda više ne živi kršćanstvo u njegovoj vjerskoj, crkvenoj dimenziji, ipak – makar i posredno – priznaje da u tim stvarnostima ima nečega vrijednoga i nadahnjujućega, što ga ispunja kakvim-takvim veseljem. Ako pojedinci, koji možda više i nisu vjernici, žele doživjeti „radost Božića“, pa makar i kroz blještavilo ukrašenih gradova i mirise/zvukove (pred) božićnih sajmova, nitko im to, sve kad bi i mogao, ne bi trebao uskraćivati. Kao što je i u izvornome, vjerskome smislu Isus poslan ne samo vjernicima, nego svim ljudima, tako se vjernici ne bi trebali ljutiti što im je, u stvarnosti nekršćansko, društvo uzelo ponešto i od njihove božićne stvarnosti. Moram priznati da i meni, premda mi je Božić i bez toga blagdan kojega s velikom radošću iščekujem, pomalo fali to što ove godine, zbog situacije s epidemijom koronavirusa, u gradu u kojem živim neću imati prilike prošetati među sajamskim kućicama.

Potrošačka ludnica neosporno ima blagotvorne učinke na ekonomiju, ali u društvenome smislu nosi i određene negativne posljedice koje ste Vi, u svojim dosadašnjim istupima, vrlo dobro dijagnosticirali…

Komercijalizacija i luda „utrka za poklonima“ od blagdana koji je nekoć bio obilježen mirom i spokojem stvorila je vrijeme grozničave potrage za darovima i nesnosnih gužvi po trgovačkim centrima. Ali teško bi bilo očekivati da će komercijalizacija, koja je zahvatila i sve druge pore našega osobnog i društvenog života, neokrznutim ostaviti baš blagdan Božića. Čak i svoje smrtne neprijatelje, poput nekih socijalističkih revolucionara, potrošačko je društvo pretvorilo u ambleme na komadima odjeće, kako bi ih uspješnije prodalo, a kamoli neće od vremena školskih i radnih praznika koje je i prije komercijalizacije bilo obilježeno međusobnim darivanjem članova obitelji i prijatelja pa je takvo „kao stvoreno“ da ga se „ispuni“ povećanom prodajom. Tomu se, čak i iskrenim vjernicima, poprilično teško oduprijeti.

Gubi li se pravo značenje Božića u konzumerističkoj groznici? Je li sumanuta blagdanska potrošnja sama po sebi potpuno suprotna poruci Božića?

Ne bih rekao da je suprotna. No kao što se kod karikatura, da bi bile dobre, pojedini dijelovi lica ne stvaraju „ni iz čega“, nego se tek prenaglašavaju, tako je i konzumeristička groznica tek svojevrsna karikatura božićnoga darivanja koje je oduvijek postojalo. Darivanje je, uostalom, i u samom događaju Božića u kojemu se, u liku djeteta, sam Bog daruje čovječanstvu. Ali, za razliku od božićnog darivanja shvaćenom u vjerskome kontekstu, koje je nekoć bilo tek simbolično, tj. ukazivalo je na jednu drugu, transcendentalnu dimenziju, kupovanje darova u komercijaliziranome Božiću postalo je samo sebi svrha. Utoliko ono, premda je u pravilu obilatije u materijalnom smislu, u duhovnome smislu ipak predstavlja svojevrsnu degradaciju, osiromašenje smislom. No Božić ipak nije sasvim izgubljen kao vrijednost. Mnogi ga ljudi i dalje doživljavaju kao blagoslovljeno vrijeme, različito od ostatka godine, tijekom kojega se ipak više okreću stvarnim vrijednostima, poput obitelji i prijatelja, odnosno ljudi do kojih im je stalo. Premda to, u vjerskom smislu, ne iscrpljuje sav sadržaj Božića kao blagdana, u današnje vrijeme sve većeg otuđenja čovjeka i njegove vječne utrke s vremenom, i taj predah od takve svakodnevice ipak je pozitivan i vrijedan. Božić, dakle, i dalje pozitivno utječe na ljude, čak i one koji ga ne doživljavaju od Boga darovanim vremenom svetkovanja.

Može li komercijalizacija Božića dati i neke pozitivne rezultate? Primjerice, globalizacija je dovela do toga da božićna drvca i Djeda Božićnjaka, korporatističku verziju svetoga Nikole, danas nalazimo i u nekršćanskim kulturama. Može li to ponukati dio članova tih društava da dublje istraže i potom prihvate kršćanstvo? Ili će prije dovesti do dekristijanizacije naših zapadnih društava?

Mislim da su simboli Božića koje spominjete, u nekršćanskim kulturama prisutni više kao simboli „Zapada“, negoli kao simboli kršćanstva. Koliko god to u očima tamošnjih promatrača možda i izgledalo kao istoznačne stvarnosti, Zapad i kršćanstvo ipak nisu jedno te isto. Zapravo, povijesno gledajući, kršćanstvo je niknulo na Istoku, u krugu semitske kulture, te mahom među nomadskim narodima i rubnim skupinama izraelskog društva. Istina, ono je svoj povijesni vrhunac doživjelo na Zapadu, na razvalinama Zapadnoga rimskoga carstva, no pitanje je koliko je ikad to zapadno društvo, zapravo, bilo do kraja kristijanizirano. Možda, u tome smislu, i budućnost kršćanstva pripada narodima i sredinama koje u očima prosječnog zapadnjaka izgledaju kao potpuno oprečne kršćanstvu kako ga on zamišlja. Uostalom, težište kršćanstva već se sad, gledano u ukupnim brojkama, a osobito u tendencijama, iz Europe preselilo na neke druge kontinente – Aziju, Južnu Ameriku i, osobito, Afriku. Nismo li s papom Franjom dobili i prvoga papu ne-Europljanina? Stoga ja uopće ne isključujem mogućnost da kulture koje percipiramo kao apriori nekršćanske, u nekoj možda i ne tako dalekoj budućnosti, budu nova ishodišta kršćanskoga procvata. No ne bih rekao da će tomu doprinijeti Santa Claus i Coca Cola, nego prije evanđeoska poruka, koja je uvijek kroz povijest u sebi nosila velik potencijal da bude prihvaćena i u razne narode i civilizacije utjelovljena.

Snaga Crkve u Evanđelju

Može li i treba li uopće Crkva konkurirati gospodarskim subjektima boljim komuniciranjem vlastite poruke povodom adventa i Božića? Postoji li svojevrsno natjecanje dviju božićnih poruka – vjerske i komercijalne – za jedan vrlo ograničeni resurs kao što je ljudska pozornost?

Sve što Crkva, po mom sudu, u tome smislu treba činiti jest to da i ona sama ne odustane od naviještanja evanđeoske poruke, čiji je Božić sastavni dio. Ne treba ona ideju Božića „prodavati“ nekim marketinškim trikovima i nametati PR-alatima, nego ju naprosto treba istinski svjedočiti i nenametljivo nuditi. Snaga Crkve ne leži u nekim vještinama, nego u Evanđelju koje je ona pozvana živjeti. Tek tada i samo tako ona ljudima može nuditi i Božić kao sastavni dio te „dobre vijesti“ – da se Bog očovječio, utjelovio, kako bi ljude oslobodio od grijeha i smrti. Naime, koliko god to tako moglo izgledati i biti prezentirano, ni ljudi sekularnog vremena nisu izgubili svoje duhovne potrebe. I oni će prepoznati i biti privučeni onoj instituciji koja će tim njihovim potrebama moći autentično odgovoriti. Ni kod sekularnog čovjeka religioznost nije nestala – on ju, zapravo, i dalje očajnički traži i treba (čemu svjedoči i poplava različitih parareligioznih pokreta i programa) – ali toj njegovoj religioznoj, duhovnoj čežnji treba znati adekvatno odgovoriti. Posljednjih godina, primjerice, u Hrvatskoj je ponovno „procvjetala“ praksa misa zornica, premda se moglo činiti da je misa u ranu zoru zastarjela forma koja nema budućnosti. No, ljudi su, i to mahom mladi, ponovno otkrili ljepotu i izazov te adventske ponude, koja je postala svojevrsni „brend“ predbožićnoga iščekivanja.

Glavni ste urednik jednog privatnog katoličkog medija, a dugo ste radili i na HKR-u kojemu je osnivač i vlasnik Hrvatska biskupska konferencija. Kako gledate na medijske politike Crkve u Hrvata? Može li se reći da Crkva dobro radi sa svjetovnim medijima i kvalitetno razvija vlastitu medijsku mrežu?

Crkva je u tranziciju koja je započela prije 30 godina, padom komunizma u Hrvatskoj, ušla poprilično „naivno“, očekujući da će dolaskom slobode zauvijek prestati vrijeme u kojem će se ona morati boriti za adekvatnu zastupljenost u javnosti. Stoga prvih godina hrvatske neovisnosti nije razvijala vlastite medije, osobito one elektroničke, nego je u početku osnovala samo svoju novinsku agenciju. Tek 1997. počeo je s radom Hrvatski katolički radio, i to s poprilično skromnim ljudskim snagama, dok službena crkvena televizija nije pokrenuta sve do danas, nego je u međuvremenu nastala jedna privatna televizijska kuća s katoličkim programskim usmjerenjem – Laudato TV. Na području tiska najznačajniji crkveni list bio je i ostao tjednik Glas Koncila, no on se nije na vrijeme prilagodio digitalizaciji i trendu konvergencije medijskih formi i sadržaja pa mu je utjecaj rapidno slabio kako je kriza počela zahvaćati tiskane medije, ne samo u Hrvatskoj, nego posvuda u svijetu. Crkva je osigurala medijsku zastupljenost i preko vjerskih programa na javnoj radioteleviziji, ali taj je program mahom prezentirao onu službenu, hijerarhijsku Crkvu, i to uglavnom na razini njene slavljeničke, vanjske pojavnosti. Sve se to pokazalo nedovoljnim, a da bi se Crkva uspješno oduprla novom medijskom „neprijateljstvu“ koje je, osobito od 2000-tih naovamo, ponovno postalo pretežitim dijelom mainstream medija.

Je li Crkva bila išta uspješnija u kreiranju vlastitih medijskih kadrova?

Ne. Još i više od nedostatka vlastitih medija, koji bi se svojom snagom mogli mjeriti s mainstream medijima, Crkva je u proteklim desetljećima propustila stvoriti nove komunikatore, ljude koji će u javnosti uspješno zastupati njen nauk, stavove i „interese“. Svećenicima tijekom njihove formacije nije ponudila usvajanje znanja i vještina za medijske nastupe, a vjernicima laicima nije ukazivala dovoljno povjerenja da bi se oni uspjeli etablirati kao prepoznatljivi komunikatori crkvenih, vjerničkih stavova u javnosti. Mnogi od njih, prepušteni sami sebi i odvojeni od izvora informacija iz same Crkve, jednostavno su odustali od nastojanja da se izgrade u relevantne medijske sugovornike kad su crkvene teme u pitanju. Na tom je području pred Crkvom, očito, i dalje puno posla. No možda joj u tome pomogne, prije nekoliko godina pokrenuti, studij komunikologije na Hrvatskome katoličkom sveučilištu, na kojemu i sam djelujem, a koje je prošle godine na hrvatsko medijsko i tržište struke odnosa s javnošću poslalo prve diplomirane komunikologe.