Email Facebook Twitter LinkedIn
×ECR Party
The Conservative
ECR Party
TheConservative.onlineTwitterFacebookInstagramYouTubeEmailECR Party’s multilingual hub for Centre-Right ideas and commentary
CroatianCroatianEnglishBulgarianCzechItalianPolishRomanianSpanishSwedish
The Conservative
Komentari i razgovori   |    TV   |    Print   |    Kolumnisti

ALEKSANDAR MUSIĆ

‘EU gubi vjeru u sebe te odustaje od europske civilizacije i svega što je ona značila u protekla dva tisućljeća’

HRT NU2 screenshot

O konzervativizmu, njegovim različitim varijantama i njihovoj perspektivi, slobodi tržišta, kriznom kapacitetu EU i njezinom položaju u svijetu razgovaramo s politologom, komunikacijskim konzultantom i društveno-političkim komentatorom Aleksandrom Musićem...

Aleksandar Musić jedan je od rijetkih sugovornika na hrvatskoj javnoj sceni koji spajaju veliko znanje o političkoj teoriji i praktične vještine testirane u više izbornih kampanja na različitim razinama. Ovaj je svestrani mladi politolog hrvatskoj javnosti poznat i kao komentator društvenih zbivanja u debatnoj emisiji javne radiotelevizije 'Peti dan', u kojoj vrlo često ispravlja pogrešne predodžbe o konzervativizmu i tržišnoj ekonomiji.

Konzervativizam se diljem zapadnog svijeta pojavljuje u nekoliko ponešto drukčijih inačica koje se, u društvenom smislu, često preklapaju, ali se u ekonomskom smislu dosta razlikuju. Koje konzervativne opcije danas pokazuju najveću vitalnost i imaju potencijal rasta u budućnosti?

Na pozornicu se vratio ponešto modificirani nacionalni konzervativizam, kao posljedica kako višedesetljetnih trendova na Zapadu, tako i neposrednih izvanjskih okolnosti poput migrantske krize te rastuće moći društvenih mreža. Nove identitetske momente prati i drukčija, direktnija komunikacija novih elita s novim masama. Što se budućnosti takve pozicije tiče, njezina se vremenska ograničenja nalaze u eventualnom iščeznuću onih izvanjskih pojava koje su prvotno dovele do rasta takve pozicije, kao i u polju ekonomskoga - blagostanje se ne može obećati i 'izglasati'. Kad govorimo o dugoročnim trendovima raznih konzervativizama, zdraviji i dugoročniji rast očekujem od nečega što bih nazvao kulturološkim konzervativizmom, koji neće toliko biti obilježen niti etničkim, niti ekonomskim pitanjima (dokle god se poštuje neki minimum razumnog tržišnog gospodarstva), već zdravorazumskim otporom nekim toksičnim pojavama našeg doba, prije svega ugrožavanju slobode govora, kontroli društvenih mreža i Big Tech monopolizmu, kulturološkim ratovima na sveučilištima, ekstremnoj imigracijskoj politici itd.

Tržište čine ljudi

Odnos prema slobodnom tržištu i ulozi države u ekonomiji razlikovni je moment među različitim konzervativnim tradicijama. Osamdesete su definitivno pripadale liberalnom konzervativizmu, ali u posljednje je vrijeme protekcionizam ponovno na cijeni i konzervativne se opcije okreću radnicima u tradicionalnim industrijama kao svojoj novoj biračkoj bazi. Hoće li taj konzervativni pomak ulijevo trajati ili je to samo odgovor na grassroots pokrete koji trenutno bujaju u zapadnom svijetu?

Svaki ekonomski pomak ulijevo ima svoje strukturne granice – nema proračuna koji može izdržati beskonačne deficite, nema valute koja može izdržati beskonačnu ekspanzivnu monetarnu politiku. Novi konzervativizmi će u ekonomskom pogledu svakako ostati nešto ljevije u odnosu na liberalni konzervativizam 80-ih, ali će i dalje biti daleko od svakog socijalizma. Ne nužno zato što u pogledu ekonomskoga imaju jednako vehementni antisocijalistički sentiment kao stariji konzervativizmi, naprotiv, nemaju, nego zato što su svjedočili i svjedoče raspadu i posljedičnoj bijedi svakog socijalizma, od SSSR-a do Venecuele. Kao što je nacionalni konzervativizam otkrio radnike kao snažnu biračku skupinu, očekujem da će uslijediti i okretanje konzervativnih političara manjinama, kroz optiku tradicije i kulture, a nasuprot društvenim pojavama onkraj etničkog, i to prije svega u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovo se najdirektnije tiče američke Republikanske stranke, ako ona želi povijesno preživjeti.

Kritičari slobodnog tržišta često govore da „tržište ne može biti ispred ljudi“, ali tržište bez ljudi uopće ne postoji, njega stvaraju ljudske ambicije, želje i potrebe. Kako je došlo do toga da se tržište promatra kao potpuno zaseban entitet odvojen od čovjeka?

Tržište su milijuni i milijarde ljudskih interakcija, tj. tržište su – ljudi. Jedan dio gledanja na tržište kao na određenu nadljudsku silu ispriječenu čovjeku i njegovu dostojanstvu proizlazi iz osnovne ekonomske nepismenosti, shvaćanja ekonomije kao nečega što funkcionira voluntaristički, a ne kao onoga što ona jest - hiperkompleksna mreža ljudskih interesa, preferencija, odluka i stalnog učenja. Drugi dio proizlazi iz jasne interesne pozicije (maskirane u lažno opće dobro), koja mehanizmom moralne ucjene tobože otuđenom i okrutnom tržištu suprotstavlja jednakost i pravdu, pri čemu je uvijek onaj tko tako interpretira ujedno i onaj koji će implementirati tu jednakost i pravdu. I to na svoju korist, a na tuđu štetu.

Bez morala nema blagostanja

Može li slobodno tržište uopće funkcionirati bez čvrste moralne podloge koja je potpuno zanemarena u ovom vremenu moralnog relativizma?

Tržište, široko shvaćeno, na kraju dana uvijek funkcionira, no ne funkcionira uvijek optimalno. Primjera radi – funkcioniralo je 1980-ih i na njujorškoj burzi u Sjedinjenim Američkim Državama i u crnoj ekonomiji u Sovjetskom Savezu. Slobodno tržište pak kao ideal pravednog i efikasnog mehanizma raspodjele dobara i usluga ne može funkcionirati bez kvalitetne moralne podloge, pošto je upravo moralna podloga ona koja dovodi do kreiranja kvalitetnih institucija jednoga društva, kako onih službenih, tako i onih neslužbenih, koje pak igraju ulogu katalizatora ljudskih interakcija. Stoga – tržište bez morala funkcionira, ali samo tržište s moralom jest ono koje prinosi najveće blagostanje za najveći broj ljudi u jednom društvu.

U političkom je i medijskom prostoru stvoren narativ da tržišna ekonomija, pogotovo ako je liberalnije regulirana, negativno utječe na obitelji iako istraživanja pokazuju da roditelji danas provode više vremena s djecom nego prije nekoliko desetljeća. Kako slobodno tržište utječe na obitelji i, još važnije, kako obiteljske vrijednosti utječu na tržišnu ekonomiju?

Suprotstavljanje slobodnog tržišta obitelji jest, ogoljeno od svega, odricanje od osobne odgovornosti. Tržišno je gospodarstvo čovjeku i njegovoj obitelji dalo najveći mogući manevarski prostor u ljudskoj povijesti. Ono je skratilo radno vrijeme, produljilo život i povećalo dohotke, a državi priskrbilo količinu ekonomskog dobra kojim je ona uopće u stanju voditi suvislu socijalnu politiku, što u definiciji uključuje i obiteljsku politiku. U siromaštvu nema obiteljske politike, postoji samo rad do iznemoglosti i smrt, a obitelj je svedena na inkubator radilica za osnovno preživljavanje. Svaku atomizaciju obitelji, kojoj svjedočimo u posljednjih 30-ak godina, valja pripisati vlastitim slabostima, prije svega dokonosti, eventualno manjkavostima domicilne kulture, a tek onda ekonomskim tokovima, ako uopće.

Svaka je prilika za reformu dobra

Jedan je od stupova tržišne ekonomije, onaj koji je u hrvatskom kontekstu najklimaviji, neovisno pravosuđe. Je li u Hrvatskoj važnost učinkovitog i doista neovisnog pravosuđa podcijenjena kad se razgovara o gospodarskim pitanjima u odnosu na, primjerice, poreze ili udio države u BDP-u?

Svakako jest. Pravedno, pravično i pravovremeno pravosuđe krvotok je slobodnog društva. U suprotnome imamo ono čemu svjedočimo u Hrvatskoj, potpuno izvitoperene ekonomske varijable, gdje porezi ili udio države u BDP-u ne govore dovoljno o ekonomskim ishodima u društvu. Pravosuđe kao službena institucija društva te kultura, shvaćena kao socijalni kapital, neslužbena institucija društva, mogu u sinergiji osigurati da osjetno niži porezi te manji udio države u BDP-u na kraju dovede do puno pravednijih, 'socijalnijih' ishoda. Pojednostavljeno – meritorno je samo koliki udio novca namijenjenog potrebitima uistinu biva isporučen potrebitima, a ne koliko je tobože bilo izvorno namijenjeno, a na kraju bilo usisano od strane interesnih skupina.

Nedavno je zaiskrilo oko obvezne članarine u Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK). Ima li to pitanje, kako mnogi tvrde, veliku simboličku važnost ili je u ovo vrijeme geopolitičkog i globalnog gospodarskog preslagivanja ipak trebalo pritisnuti vladu oko nekog 'većeg' pitanja?

Svaka je prilika za zdravu reformu, neovisno o njezinoj težini, u stvari dobra. HGK je simbol mnogo toga što u hrvatskom društvu nije dobro te rješavanjem tog pitanja ne bi bila ugrožena nijedna daljnja reforma, naprotiv. Raskrstiti sa simbolom ekonomski lošega u političko-strategijskom smislu može poslužiti kao iskreni signal prema građanima, izvanserijski poticaj za daljnje, smionije korake te pripadajuću narodnu podršku za te korake.

Lekcije za EU

Gospodarski oporavak od pandemije koronavirusa uvelike je uvjetovan procijepljenošću stanovništva. Sve intrinzične mane EU-a ponovno su izašle na vidjelo pri osiguravanju cjepiva. Je li Europska unija kao politička struktura još jednom pokazala da je nedorasla velikim izazovima i da nije u stanju pravovremeno i primjereno odgovoriti na krizni trenutak?

Proces pregovaranja EU s proizvođačima cjepiva pokazao je realpolitički procijep između dobrih namjera i okrutne stvarnosti. EU je inzistiranjem na kolektivnom pregovaranju željela izbjeći scenarij u kojima proizvođači cjepiva licitiraju cijenama, ucjenjujući 27 država članica i tjerajući ih jedne na druge, pri čemu bogate države članice mogu kupiti sve zalihe cjepiva, ostavljajući manje i siromašnije države članice bez ičega. No u tom se postupku Unija pokazala tromom i nedovoljno autoritativnom za proizvođače cjepiva. Države koje su pak pristupile strogo individualno, agresivno, pa i zakulisno – prošle su bolje. Lekcija koju bi EU trebala izvući iz ovoga jest da su plemenita namjera i neplemeniti autoritet samo naizgled nepovezivi, a u svakoj uspješnoj politici u biti organski isprepleteni. A na autoritetu se ne može raditi birokratizacijom jezika, žalopojkama i dopisima.

Kakav je globalni položaj takve Europske unije u odnosu na Sjedinjene Države, Kinu, ali i neke nove gigante poput Indije? Može li se EU sa svojim strukturnim nedostatcima istinski natjecati s drugim velikim igračima?

Nažalost, globalni je položaj Unije sve slabiji. I to zbog vrlo konkretnih razloga: kompleksna hijerarhija odlučivanja, presporo odlučivanje, nepostojanje političke efikasnosti koje se potom pretače u ekonomsku neefikasnost, kulturološko osipanje i uzmicanje, robovanje društvenim i ekonomskim ideologemima kojima globalni konkurenti ne robuju te neka vrsta sustavnoga gubljenja vjere u sebe, u europski kontinent i naposljetku - prešutno odustajanje od europske civilizacije te svega onoga što je ona značila u protekla dva tisućljeća ljudske povijesti.

Vezano