Email Facebook Twitter LinkedIn
×ECR Party
The Conservative
ECR Party
TheConservative.onlineTwitterFacebookInstagramYouTubeEmailECR Party’s multilingual hub for Centre-Right ideas and commentary
CroatianCroatianEnglishBulgarianCzechItalianMacedonianPolishRomanianSpanishSwedish
The Conservative
Komentari i razgovori   |    TV   |    Print   |    Kolumnisti

VELIMIR ŠONJE, DIO PRVI

‘Euroatlantski svijet još uvijek je najbolji za život, ali ugrožava ga tzv. diktatura blagostanja’

HRT Otvoreno screenshot

S Velimirom Šonjom razgovaramo o gospodarskoj situaciji u Hrvatskoj i EU-u, krizi liberalne demokracije, usponu Kine i drugim zanimljivim temama....

Pandemija koronavirusa ostavila je traga na europskim ekonomijama koje se, u jeku ublažavanja protuepidemijskih restrikcija, suočavaju s inflacijom i problemima u dobavljačkim lancima. Hrvatska se pritom suočava s nekim vlastitim gospodarskim izazovima, dok vlada pokušava ostvariti ambiciozni cilj ulaska u eurozonu do 1. siječnja 2023. O svemu tome razgovaramo s Velimirom Šonjom, ekonomskim analitičarom, poduzetnikom, autorom i nakladnikom. Šonje je početkom 90-ih bio dio tima koji je osmislio stabilizacijski program kojim je zaustavljena hiperinflacija u Hrvatskoj, a od 1995. do 2000. radi u Hrvatskoj narodnoj banci kao izvršni direktor sektora za istraživanja i statistiku. Od 2001. do 2002. obnaša funkciju predsjednika nadzornog odbora Raiffeisen društva za upravljanje obveznim mirovinskim fondom, a od 2002. predsjednik je NO Raiffeisen Investa. U razdoblju 2000. - 2003. član je uprave Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, a 2005. postaje savjetnikom Svjetske banke. Od 2008. do 2009. predsjednik je uprave ICF Investa. Danas je direktor vlastite tvrtke Arhivanalitika.

Viša stopa inflacije nakon podosta godina pokucala je na naša vrata. Rast cijena sirovina i proizvodnje prati i rast potrošačkih cijena pa građani ove promjene već neko vrijeme osjete na svome džepu. Koji je točan uzrok ove inflacije i mislite li da će potrajati?

Cijene energenata pokrenule su inflaciju jer su u vrijeme lockdowna 2020. cijene nafte bile na povijesnom minimumu. Većina zemalja bilježila je deflaciju. Nagli izlazak iz te rupe, „odbijanac“ rekli bismo, pogurao je cijene nafte iznad 70 dolara za barel; naglo je skočila globalna potražnja. Jasno da se to reflektiralo na ukupnu inflaciju. No, zapravo treba gledati prosječnu inflaciju za 2020. i 2021., a ona je u dugoročnom prosjeku još uvijek normalna. Međutim, stvari nisu posve benigne iz dva razloga. Prvo, popucali su neki globalni lanci nabave što uzrokuje nestašice i rast cijena na tržištima nekih sirovina i industrijskih inputa poput čipova. Cijene građevinskog materijala su na trajno povećanim razinama. Drugo, stalne napetosti na relaciji s Rusijom uzrokom su rasta cijena plina, što prijeti prelijevanjem na troškove za krajnje potrošače. Ipak, kada sve zbrojim i oduzmem, mislim da se neće dogoditi nikakav crni scenarij koji bi značio buđenje inflacijskih očekivanja i pretvaranje inflacije u nekontroliranu spiralu cijena, plaća i inflacijskih očekivanja u kojoj plaće na kraju uvijek gube. Mi unatoč inflaciji imamo daljnji rast realnih plaća, oko 2% na godinu.

Gubitak vjere u dublje reforme

Uz inflaciju vezuje se i rast kamatnih stopa. Hoće li novac doista postati skuplji na globalnom tržištu i što to znači za start-upe koji traže investitore i za hrvatsko gospodarstvo općenito?

Kamatne stope su veće u SAD-u nego u EU-u i rast će brže nego u EU-u jer se gospodarstvo Amerike oporavilo brže i jače od EU gospodarstva. Stoga očekujem da Europska središnja banka dulje vrijeme neće podizati kamatne stope i novac će dulje vrijeme ostati jeftin. Za Hrvatsku je to dobra vijest. Poduzetnici se ne trebaju pribojavati rasta kamatnih stopa, barem u kratkom roku ove i sljedeće godine. Sve ovisi o njihovoj sposobnosti za rast i za kapitalno jačanje poduzeća kako bi spremni dočekali sljedeći ciklus zaoštravanja monetarne politike i rasta kamata na koji ćemo, kažem, pričekati još neko vrijeme.

Nakon što je Bruxelles prihvatio hrvatski Nacionalni plan oporavka i otpornosti 2021. – 2026., nedavno je objavljen i na službenim stranicama Vlade. Iz Unijinog mehanizma za oporavak bespovratno nam je dostupno 47,5 milijardi kuna te još 27,1 milijarda kuna u obliku zajmova. Nacionalnim planom predviđeno je 76 reformi i 146 investicija. Kako ste njime zadovoljni?

Često se ističe kako je premalo europskog novca namijenjeno privatnom, a previše javnom sektoru. U tome ima istine, ali Fond za oporavak doista je primarno namijenjen financiranju reformi u javnom sektoru. Otud ta brojka od 76 reformi. O reformama pričam i slušam druge kako pričaju već trideset godina. Odavno sam izgubio vjeru da su u Hrvatskoj moguće dublje reforme. Da me krivo ne shvatite, ne mislim da će se dogoditi nešto strašno. Bit će nešto digitalizacije, čitaj novih softvera, zelene energije, čitaj manje CO2, novih javnih ustanova, čitaj građevinske aktivnosti, i to je dobro. No, nećemo zbog toga postati konkurentniji. Konkurentnost je relativan koncept koji počiva na usporedbama. Da bismo bili konkurentniji, moramo biti brži, efikasniji, bolji od drugih. A drugi ne čekaju na nas, nego se i oni mijenjaju, mnogi i brže nego mi.

Znači li to da nećemo ubrzo uhvatiti priključak?

Mislim da će europska sredstva javnom sektoru omogućiti da drži korak s promjenama u drugim srednjoeuropskim zemljama, a i to je valjda neko postignuće. No, javni će sektor i dalje ostati prevelik, nepregledan, u demokratskom smislu teško kontrolabilan, opterećen pretjeranim propisima i u društvenom smislu skup. Društveni sukobi oko toga isporučuje li taj sektor društvu adekvatnu vrijednost u vidu kvalitetnih javnih usluga u odnosu na ono što društvo (a sada i cijela EU) za taj sektor daje, nastavit će se. Ne vidim fundamentalne promjene. Vidim ljepše javne zgrade, nogostupe, vodovode, znatno povećane narudžbe javnog sektora od građevinskih i IT kompanija, što je super, ali u tome ne vidim ljude i zamašnjak za trajno povećanje konkurentnosti koje može proizaći iz boljeg obrazovanja, efikasnije države i više inovacija. U taj dio transformacije nisam siguran. Drugim riječima, kratkoročno sam optimist, a dugoročno pesimist.

San o eurofederalizmu gotov

Da bi potaknula oporavak, Europska komisija zadužila se uime svih članica na globalnim tržištima kapitala i sad imamo zajednički dug. Hoće li ova praksa ostati ograničena samo na krizne situacije koje prijete cjelokupnom EU gospodarstvu ili možemo očekivati, znajući da političari iznimke često učine pravilom, da će zajedničko zaduživanje u budućnosti postati češća praksa?

Ne mogu vidjeti toliko daleko u budućnost. Pred nama je devet mjeseci s izborima u Njemačkoj i Francuskoj pa ne znam kakav će ambijent prevladati u Europi za godinu dana, a kamoli za pet ili deset godina. Točno je da se velike institucionalne promjene u Europi uvijek događaju kroz krize, to je još Monetova maksima, no isto je tako poznato da se procesi kroz povijest događaju u amplitudama akcije i reakcije poput klatna. Ponekad je dobro zastati i otkloniti se u drugu stranu kako bismo jasnije vidjeli točku u kojoj smo bili i preispitali što smo radili. Jasno je da je san o eurofederalizmu koji se hranio na hladnoratovskim, pa post-hladnoratovskim temeljima, kao projekt elita gotov. Nije ga srušio samo prirodan tijek vremena nakon pada Berlinskoga zida, nego i koloplet drugih događaja. Prvo, tehnologija je preko transformacije medija i društvenih mreža dovela široke slojeve ljudi u srce političkih procesa koji su tako, s jedne strane, postali demokratičniji. S druge strane, to je još šire otvorilo prostor za manipulacije pa su se pojavile nove podjele u Europi. Još uvijek potresena Brexitom i sada dodatno poljuljana sporijim gospodarskim oporavkom od COVID-recesije u usporedbi s Kinom i SAD-om, Europa traži neke nove temelje. U tom traženju teško će linearnim putem nastaviti s fiskalnom centralizacijom. Nelinearan put znači da smo u točki bifurkacije i u sljedećih nekoliko godina doći će ili do naglog ubrzanja fiskalne centralizacije, što je manje vjerojatno, ili do reakcije u smislu zaustavljanja tog procesa, što vidim kao realniju opciju, jer porezni obveznici na sjeveru ne žele bezuvjetno financirati jug kontinenta. Tek će rasprava o prihodima iz kojih će se otplaćivati obveznice Europske komisije biti pravi filtar iz koje će EU krenuti na jednu ili drugu stranu.

Kakve stope rasta predviđate Hrvatskoj u sljedećem razdoblju? Stoje li tvrdnje da je pred nama, u ekonomskom smislu, vrijeme velikih mogućnosti?

Rekoh, kratkoročno sam optimist, a dugoročno pesimist. Kad govorim o kratkom roku, mislim na nekoliko godina, tri do pet, možda i do kraja ovog desetljeća. Hrvatska će u tom razdoblju imati solidan gospodarski rast  i to ne samo zbog EU sredstava i uvođenja eura. Prvo, došla je nova generacija poduzetnika koja nema nikakve veze sa socijalizmom, samonikla je, i svoj uspjeh u najvećoj mjeri ne duguje kronističkim principima uz političko sponzorstvo odozgo. Drugo, nakon osam godina u EU-u, Hrvatska je puno više prepoznata u Europi i svijetu nego prije, a u turizmu, osim što ima još potencijala za privlačenje investicija, ima snažnu marketinšku odskočnu dasku za prelijevanje globalne prepoznatljivosti na druga područja života. Nikada nećemo biti izrazito atraktivna lokacija za biznis poput Litve ili Estonije, ali u kombinaciji s kvalitetom života, možemo biti privlačna zemlja za dobar život. Iako su Hrvati uvjereni da žive u središtu svijeta i da svi u Europi jako dobro znaju tko smo i što smo, mislim da Europa tek treba otkriti Hrvatsku i to će se u punoj mjeri, osobito u poslovnom smislu, događati u sljedećih desetak godina. To je prilika generacije. No, mislim da ćemo za deset godina, kada se osvrnemo unazad, shvatiti da nismo imali snage promijeniti neke fundamentalne slabosti poput napola suvišne političke superstrukture koja je povezana s ogromnim brojem zaposlenih u javnom sektoru, 576 jedinica lokalne samouprave, tisuću poduzeća u vlasništvu države na svim razinama i – ne zaboravimo – strukturne izazove u mirovinskom i zdravstvenom sustavu koji su povezani sa starenjem populacije. Volio bih da za deset godina mogu reći da sam danas bio u krivu.

Neke protuepidemijske mjere nerazmjerne opasnosti

S Kristijanom Kotarskim napisali ste knjigu „Koronaekonomika“ u kojoj analizirate ne samo ekonomske, već i ideološke, političke i geostrateške uzroke i posljedice pandemije COVID-19. Stječe se dojam da je sloboda najlakše odbačena tamo gdje je, uvjetno rečeno, nastala – na Zapadu. Kako je to moguće?

Neke zapadne demokracije, ne sve, evoluiraju u pravcu modela koji sam nazvao diktatura blagostanja. Riječ „diktatura“ ovdje treba shvatiti uvjetno. Naime, moguće je da se društvene promjene koje idu u pravcu snažnog jačanja državne kontrole, pa i ugroze sloboda, odvijaju uz demokratsku potporu većine. No, demokratičnost u tom smislu ne znači da time neće biti ugrožena neka od temeljnih prava jedne prilično velike manjine ili sami ustavni temelji liberalne demokracije. Radi se o opasnosti zbog napuštanja temeljnih načela liberalizma kroz detaljno propisivanje uvjeta za kretanje, konzumiranje hrane i pića, raspolaganje podacima i druge radnje u kojima neposredna intervencija nije razmjerna jer je upitno mogu li spomenute radnje naštetiti samome čovjeku, a kamoli drugome. Sve će biti zaodjenuto u brigu za sigurnost i zdravlje, kao u pandemiji. Ti procesi su, izgleda, posljedica starenja stanovništva. Jasno je, naime, da demokratski iskaz društva s medijalnom starošću populacije od 35 godina ne može biti isti kao u društvu s medijalnom starošću od 50 godina, a to je prag prema kojem idemo u sljedećim desetljećima. Pretjerivanje s nekim mjerama u pandemiji tek je prvi znak procesa koji će uzeti maha u ovome stoljeću.

Dakle, pojedine protuepidemijske mjere smatrate pretjerivanjem?

Objasnit ću to malo detaljnije. Jasno je da je pandemija bila opaka i zahtijevala izvanredne mjere, no moj je stav da su mnoge od njih bile nerazmjerne opasnosti te su uvedene bez ikakvih dokaza o učincima. Mjere su često propisivane od strane ad hoc tijela, a ne vlada i parlamenata. Neke su mjere zahtijevale, u najmanju ruku, raspravu o ustavnim principima, počevši od prvog radikalnog lockdowna po kineskom modelu i propusnica za kretanje među županijama pa sve do današnjih apsurdnih situacija kad čitamo da neke organizacije, uglavnom u javnom sektoru, usprkos raspoloživosti učinkovitog cjepiva za sve ljude, prijete ili daju otkaze onima koji nemaju nekakve potvrde. Došlo je do opake mješavine prirodnog i opravdanog straha od zaraze, interesa farmaceutske industrije i njihovih distributera te totalitarnih političkih tendencija. Pritom su neka društva izgubila osjećaj za razmjerni odnos između ugroze, stvarnih okolnosti u kojima se nalaze i temeljnih slobodarskih principa na kojima desetljećima ili stoljećima počivaju. Jako je važno shvatiti da su u krivu komentatori koji govore o nekakvom COVID-fašizmu i radikali koji se protive svim ili većini javnozdravstvenih intervencija. Govorim o pitanju razmjera odnosno uravnoteženja zdravlja, sigurnosti i slobode s obzirom na okolnosti. Ta neravnoteža posve je nova pojava koja nastaje u drugačijim povijesnim, političkim i tehnološkim okolnostima u odnosu na totalitarizme XX. stoljeća i zbog toga za tu situaciju još nemamo ni dobre teorije ni kategorijalni aparat koji tek moramo stvoriti. Jednako tako nismo u stanju sagledati sve implikacije koje iz toga mogu proizaći.

Kinu ograničava njen politički sustav

Je li pandemija COVID-19 ubrzala pad Zapada kao dominantne civilizacije i hoće li Kina nakon ovoga brže preuzeti globalno vodeću ulogu? Koje prednosti u odnosu na Zapad Kina ima, a gdje je još uvijek deficitarna?

Ne bih olako govorio o padu Zapada. Euroatlantski je svijet i dalje najbolje mjesto za život, a u sljedećih 10 godina puno je izazova i pred Kinom. Njihov realni dohodak po stanovniku, prilagođen za paritet kupovne moći, približno je na razini Srbije, što znači da nemaju više puno prostora za hvatanje razvoja na temelju modela niski troškovi rada – niski porezi - izvoz. Ekonomije na toj razini razvoja lako upadaju u zamku koju ekonomisti nazivaju zamka srednjeg dohotka. Iscrpite sve rezerve troškovne efikasnosti, veličine tržišta, manipulacija tečajem domaće valute i dalje u razvoj možete samo ako gospodarstvo zasnovano na efikasnosti transformirate u gospodarstvo zasnovano na inovacijama i efikasnim institucijama. Kina još nema ni jedno ni drugo. Brzo napreduje, ali ju s druge strane ograničava njen autoritarni politički sustav. Igru istine malo su odgodili napuhavanjem unutarnje potražnje uz pomoć kreditiranja izgradnje nekretnina, no i taj potisak sada je potrošen jer je unutarnja zaduženost u Kini veoma visoka. Nije razmjerna dostignutoj razini razvoja.

Znači li to da je Komunistička partija potrošila sve „trikove“?

Kina ima na raspolaganju još neke načine da rastu doda gorivo iznutra – na primjer, razvojem socijalne države – no tu dolazimo do pitanja na koje ne znam odgovor: može li Kina proći kroz institucionalne promjene koje su neophodne za proboj iz srednje prema visokoj razini dohotka po stanovniku, a da pritom ne prođe kroz unutarnju institucionalnu i političku transformaciju? Do sada je to uspjelo samo jednoj zemlji koja pritom nije doživjela demokratsku preobrazbu – Singapuru. Znamo da je Deng gledao na Singapur kao zanimljiv model čija bi rješenja trebalo kopirati, no kopiranje je teško, često i nemoguće. Kinesko se vodstvo, stil vođenja i paradigma vodstva transformiralo pod Xiem. Kotarski je to sjajno opisao u našoj knjizi, gdje je detaljno objasnio i koncept projekcije kineske snage koja se često predstavlja i doima većom no što je u stvari jer je predaleko da bismo razumjeli sve njihove probleme. Zaključno, Kina je i dalje nepoznanica. Zapad vjerojatno ne može zaustaviti Kinu, ali može izgraditi brane prema širenju totalitarnih i autoritarnih društvenih uređenja.

Hrvatska ne boluje od „nizozemske bolesti“

Vratimo se malo na Hrvatsku. Nekolicina ekonomskih analitičara prije pandemije trudila se objasniti široj javnosti da hrvatsko gospodarstvo ne ovisi o turizmu koliko se to često misli. No, u ovoj se pandemiji, ako analiziramo način na koji su krojene epidemiološke mjere, opet sve podredilo turizmu. Zašto je tomu tako i ograničava li takav pristup određene druge potencijale hrvatskog gospodarstva?

Nisu se epidemiološke mjere krojile prema turizmu nego je virus manje opasan ljeti zbog atmosferskih prilika i promjena u ponašanju ljudi. Stoga je po svemu bilo opravdano imati relaksiranije mjere ljeti, bez obzira ima li na nekom području turizma ili nema. Turizam jest važan za Hrvatsku, relativno važniji nego za bilo koju drugu državu članicu EU-a, no volim reći da nije problem to što je turizam razmjerno velik sektor u Hrvatskoj, nego to što su drugi sektori mali, a turizam ih ničim ne sprječava da se razviju. Postoji ta teorija u ekonomici, zove se „nizozemska bolest“ ili prokletstvo resursa, prema kojoj renta od neke blagodati, pojednostavljeno, ulijeni ljude koji se onda nedovoljno obrazuju, nemaju veće aspiracije i ne rade druge, produktivnije stvari. U tu teoriju ne vjerujem jer nisam vidio ozbiljne studije koje bi snažno poduprle takve teze za Hrvatsku. Mislim da  zagovornici takve teorije ne uvažavaju realnost, osobito južnijega dijela jadranske obale. Zapitajte se: da tamo nema turizma, bi li prije došao kapital i niknuli novi pogoni ili bi ljudi masovno iselili prije nego što bi kapital došao do njih? Ako hoćete metaforu, bi li na Hvaru niknula tvornica motora ili podatkovni centar ili bi mladi Hvarani napustili Hvar da nema turizma? Nadam se da se Hvarani neće ljutiti, ali mislim da bi drugi proces bio dominantan. Jasno je da se rast i razvoj modernog gospodarstva ne može zasnivati na turizmu jer on ima svoja razvojna ograničenja, ali turizam ima i tri važna svojstva kojima može posredno djelovati na nastavak rasta. Prvo, otvara radna mjesta za niže i srednje kvalificiranu radnu snagu i predstavlja važan socijalni stabilizator. Drugo, sam se još mora transformirati kroz ulaganja, osobito u veći hotelski biznis, što znači da turizam još uvijek ima veliki potencijal rasta. Treće, kroz prepoznatost zemlje kao mjesta za kvalitetan život, turizam može stvarati značajne posredne pozitivne koristi: privlačiti strane poslovne ljude, podizati potražnju za nekretninama na obali koje bi inače bile napuštene ili zapuštene, itd.

Drugi dio velikog intervjua Velimira Šonje za TheConservative.online pročitajte u ponedjeljak 4. listopada!

Vezano

Protested against Brutality

Austin Mitchell: True Friend of Iceland

Hannes H. Gissurarson 19 August 2021

Protested against Brutality

Austin Mitchell: True Friend of Iceland

Hannes H. Gissurarson 19 August 2021