Email Facebook Twitter LinkedIn
×ECR Party
The Conservative
ECR Party
TheConservative.onlineTwitterFacebookInstagramYouTubeEmailECR Party’s multilingual hub for Centre-Right ideas and commentary
CroatianCroatianEnglishBulgarianCzechItalianMacedonianPolishRomanianSpanishSwedish
The Conservative
Komentari i razgovori   |    TV   |    Print   |    Kolumnisti

ANTE LUČIĆ

‘Hrvatima nedostaje samopoštovanja, Hrvatska ima mnoge prednosti i u njoj se može uspjeti’

EP Zagreb

S konzultantom Antom Lučićem razgovaramo o stanju u obrazovanju, poduzetničkoj klimi, povratku hrvatskih iseljenika i kršćanskim vrijednostima u gospodarstvu...

Hrvatsku se dijasporu često ističe kao neiskorišteni potencijal koji bi Republici Hrvatskoj mogao osigurati ne samo financijski, već i ljudski kapital u vidu mladih, obrazovanih i poduzetnih povratnika. No loša iskustva brojnih povratnika od 90-ih do dana mogla bi značiti da će sve ostati samo na potencijalu. Da ima i jako pozitivnih priča, uvjerava nas Ante Lučić – i sam povratnik u domovinu. Lučić se školovao u Siriji i Njemačkoj, a danas mlade ljude hrvatskih korijena kao profesionalac povezuje s domovinom, a Hrvatima iz Hrvatske otvara pristup ulagačima iz iseljeništva.

Od povratka u domovinu u poduzetničkim ste vodama. Vidite li pozitivne promjene u Hrvatskoj kad je poduzetništvo u pitanju?

Vidim, i to vrlo jasno. Ne toliko zahvaljujući djelovanju države ili tzv. politika za razvoj poduzetništva, koliko zbog činjenice da u Hrvatskoj trenutno stasa jedna nova generacija poduzetnika i inovatora. Dominacija negativne komunikacije u javnom prostoru često stvara krivu percepciju da se ništa (dobro) ne događa. Isto tako, očito je trebalo neko vrijeme da internetska i „hiperkonektirana“ generacija shvati da je slobodna i da će im biti bolje ako stvari uzmu u svoje sposobne ruke. A upravo je bavljenje poduzetništvom jedan od najboljih iskaza slobode i odgovornosti. Iskreno me raduje vidljivi porast poduzetničke aktivnosti u Hrvatskoj i s velikim zanimanjem pratim i iščekujem nove projekte vrhunskih timova.

Entuzijasti spašavaju sustav

Koje su, po Vama, najveće opstrukcije razvoju poduzetništva u Hrvatskoj?

Kad je riječ o opstrukcijama ili bolje rečeno barijerama, smatram da je posrijedi međudjelovanje više čimbenika koje bih podijelio na tehničke i društvene. Tehničke čimbenike tvori izuzetno učmala birokracija sa zamornim i nelogičnim procedurama koje, bez ikakve korisne protučinidbe, poduzetnicima, investitorima i inovatorima oduzima najvrjedniji resurs - njihovo dragocjeno vrijeme. Postoje i oni drugi, društveni, dakle apstraktniji razlozi koji, ako se ne tretiraju, dugoročno mogu biti mnogo pogubniji i skuplji od birokratskih zavrzlama. S jedne strane, borimo se s nasljeđem socijalizma koje se manifestira u duboko ukorijenjenim obrascima ponašanja i poimanja svijeta koje neki roditelji još uvijek prenose na svoju djecu. S druge strane, imamo nedovoljno razvijen obrazovni sustav koji, zbog svoje tromosti, centraliziranosti, birokratiziranosti te očajne ili nepostojeće politike razvoja ljudskih potencijala, najblaže rečeno ne rješava problem barijera kad je u pitanju bavljenje poduzetništvom. Naime, uloga obrazovnog sustava i institucija nije da stvaraju „gotove“ poduzetnike, već da učenicima i studentima, budućim profesionalcima, otvaraju vidike, upoznaju ih s tržišnim mehanizmima i općenito ih čine poduzetnim i odgovornim pojedincima iako neće niti trebaju svi na kraju postati poduzetnici. Bojim se da ono najkvalitetnije u hrvatskom obrazovnom sustavu održava i razvija mali broj entuzijasta koji se u potpunosti posvećuju izvrsnosti, bez da su za to dodatno kompenzirani, dok veliki dio sustava svojom disfunkcionalnošću i lošim primjerom učenicima daje do znanja da se ne treba boriti, inovirati, razmišljati izvan okvira i truditi se.

Kad govorimo o strukturnim problemima u našoj domovini, obično se dotaknemo pravosuđa. Učinkovito pravosuđe važno je za građane, ali i za poduzetnike i investitore. Može li Hrvatska postati država za biznis uz ovakvo pravosuđe?

Uz ovakvo pravosuđe, daljnji razvoj poslovne klime naprosto nije moguć. Naime, jedan od ključnih preduvjeta ili stupova za funkcioniranje slobodnog tržišta, razvoj inovativnog okruženja, pospješivanje investicija, pa i funkcioniranje demokracije u širem smislu, upravo je pravna država. Kad se pitamo zašto imamo poteškoća u privlačenju stranih investicija, zašto ne uspijevamo u potpunosti osloboditi i iskoristiti svoje poslovne i inovacijske potencije za još brže stvaranje dodane vrijednosti, dovoljno je pogledati pravosuđe – isto ono pravosuđe koje bi trebalo osiguravati pravi okvir, pravednost i sigurnost te čiji postupci i procesi bi trebali biti brzi i efikasni. Bezbroj je primjera gdje poduzetnik nije mogao zaraditi, platiti svoje ljude ili realizirati projekt zbog tromog pravosuđa i nerješavanja otvorenih stavki. Pravosuđe sa svim svojim pripadajućim procesima mora pratiti ritam tržišta. Nije tajna da to u Hrvatskoj nije slučaj, naprotiv, pravosuđe je nerijetko uteg, a ne podrška. Takvo stanje tvori plodno tlo za različita koruptivna djelovanja, ne bi li se poneki proces „ubrzao“ ili odvio u skladu s nečijim privatnim interesom, a na štetu nekog drugog, počesto i same države. Primjerice, ako vam za riješiti neki proces umjesto jednog treba sedam papira, to je šest prilika više za koruptivno djelovanje. Isto tako, mnogi su poduzetnici u manjoj ili većoj mjeri prisiljeni kršiti zakon kako bi opstali. Često se sjetim misli jednog kolege koji je izjavio: „Sve što tražim od države jest da mi dopusti da radim pošteno.“ Kao dio državnog aparata, pravosuđe u razvoju poduzetništva ima ključnu ulogu. I ne samo da mu je potrebna reforma, potrebna mu je transformacija!

Centraliziranost i birokratiziranost

Unatoč izazovima, sve je više uspješnih poduzetničkih priča iz Hrvatske. Koliko to utječe na nove generacije i motivira ih da se otisnu u poduzetništvo?

Unatoč brojnim problemima, a neke smo već naveli, neki novi klinci uspijevaju raditi fantastične stvari. Upravo su njihove pozitivne priče glavni pokretač promjena kad je riječ o razvoju poduzetništva u Hrvatskoj. Naravno, tomu doprinosi i činjenica da je današnje društvo, poglavito mladi, „hiperkonektirano“ i hiper-reaktivno, što znači da u moru loših vijesti i one pozitivne priče dospiju do svojih publika. Gotovo da i ne poznajem poduzetnika koji nema nekog uzora u poslovnom svijetu, no ono što me posebno fascinira jest to da mladi poduzetnici početnici, iako inspirirani, u pravilu ne kopiraju druge poduzetnike, već nastoje biti originalni, autentični i kreativni. Srećom, u zadnjih pet godina u Hrvatskoj se zaredalo mnoštvo različitih poduzetničko-inovacijskih uspjeha, što je inspiriralo mnoge (mlade) ljude i dalo im do znanja da je moguće izgraditi sebe i svoj život, ali i da je moguća jedna drugačija Hrvatska. I ne samo da je moguća, mnogima je jasno da ona postoji u obliku Infobipa, Gideon Brothersa, Circuitmessa, Rimac automobila, Mireta, Orqe i mnogih drugih. Za razliku od politike, jal je među poduzetnicima mnogo manje zastupljen, dok je istovremeno veća mogućnost suradnje, dijeljenja resursa i sl.

Često ste vrlo kritični prema javnom obrazovnom sustavu. Koje su mu najveće slabosti i kako ih popraviti?

Većina problema u hrvatskom obrazovnom sustavu proizlazi iz činjenice da je on precentraliziran, prebirokratiziran te, zbog manjka ljudskih resursa, otporan na promjene, a sve to lomi se preko leđa nastavnika, učenika i studenata. Jedan sam od rijetkih koji je iščitavao na stotine stranica tzv. Kurikularne reforme i moram reći da nisam nimalo impresioniran. Štoviše, tužan sam jer ona pokazuje manjak odmaka od ranije spomenute centraliziranosti, birokratiziranosti i loše strategije razvoja ljudskih resursa u obrazovanju – koliko god različiti dužnosnici tvrdili drukčije. Jednostavnije rečeno, doneseno je niz strategija  i dokumenata za nadolazeća višegodišnja razdoblja, a sudeći prema trendovima, izgledno je da će veći dio te sveobuhvatne reforme ubrzo biti zastario i irelevantan – čak i da nekim čudom uspije zaživjeti. Često volim reći kako smo napravili navodnu letjelicu koja je toliko teška, glomazna i pretrpana da ne može vršiti svoju temeljnu funkciju – letjeti.

Zašto većina nacionalnih strategija, neovisno o području koje pokrivaju, završi na takav način?

Mislim da kao društvo općenito robujemo tom socijalističkom obrascu u pristupu „reformama“ koji se, naročito u obrazovanju, manifestira uravnilovkama, vladavinom mediokriteta, manjkom incentiva za inovacije i pronalaženje novih načina i metoda poučavanja te velikom nepravdom gdje čitav sustav počiva na nekolicini motiviranih i sposobnih „luđaka“. Paradoksalno, uravnilovka se ocrtava i u inflaciji odlikaša, što sam u jednoj viralnoj Facebook objavi nazvao „pošašću prosjeka 5.0“.

Vaučerizacija obrazovanja

Reformski pokušaji, prvenstveno zbog autonomije Sveučilišta i posljedične političke delikatnosti, često zaobilaze visoko obrazovanje. Kakvo je tamo stanje?

Fokus dosadašnjih reformskih pokušaja jest bio usmjeren prema osnovnim i srednjim školama, ali ja smatram da se većina problema zapravo nalazi unutar nedodirljivog visokog obrazovanja. Jednom sam u nevjerici čuo izjavu jedne dekanice kako se „dokaz kvalitete njihove institucije vidi u činjenici da manje od 5% studenata studij završi u roku“. Kad se već volimo uspoređivati s najboljima, recimo i to da studij na Harvardu u roku završi oko 97% studenata, no nije ga nimalo lako upisati. Kod nas je situacija obrnuta: studenti masovno upisuju fakultete na temelju vrlo ograničenog broja parametara, od kojih je najdominantniji uspjeh na državnoj maturi. Osobno zagovaram reformu upisivanja na visoke studije, gdje bi se taj proces sastojao od više međusobno povezanih parametara i bio nalik prijavnim procesima na fakultete i sveučilišta u inozemstvu. Na taj način imali bismo bolje pozicionirane, uspješnije i ostvarenije studente čiji afiniteti i realne sposobnosti odgovaraju upisanom fakultetu, što bi također dovelo do bržeg završavanja studija i ulaska na tržište rada. Ovako imamo situaciju da previše studenata upiše studij ili bez ikakve vizije ili s pogrešnom predodžbom područja kojim misle da se žele baviti pa im se studiranje otegne na mnogo godina, čime uludo troše svoje i tuđe vrijeme te u konačnici koštaju i državu.

Je li vaučerizacija rješenje?

Svjestan sam da sama ta ideja kod mnogih ljudi izaziva nelagodu i nerazumijevanje i skeptičan sam da će vaučere biti moguće ponuditi u bliskoj budućnosti. Naime, za njihovu je uspješnu primjenu potrebna temeljna infrastruktura u vidu depolitizacije obrazovnih struktura. Paradoksalno, za tu je depolitizaciju potrebna politička volja. Također, vaučerizacija bi bila moguća najviše u urbanim sredinama, dok je upitno bi li imala smisla u manjim sredinama s mnogo manjim brojem škola i ograničenim izborom obrazovnih sadržaja. Iako je put do vaučerizacije dug, smatram da ga treba disciplinirano krčiti. Važno je znati da vaučerizacija ima snagu konačno decentralizirati školstvo, debirokratizirati obrazovni sustav, dati veću autonomiju školama te tako omogućiti veću slobodu i odgovornost roditeljima, učiteljima i ravnateljima. Istinski prosvjetni radnici zasluženo će zarađivati mnogo veće plaće, neki će ostati na istome, a neki će „odletjeti“ – sve prema stvarnim zaslugama i trudu.

'Mladi nisu skupina s posebnim potrebama'

Kao poduzetnik pružate konzultantske usluge u području obrazovanja i pomažete mladim Hrvatima pronaći kvalitetne prilike u Hrvatskoj i svijetu. Koliko su naši mladi po izlasku iz obrazovnog sustava spremni za posao? Jesu li svjesni potrebe za stalnim usavršavanjem?

Mislim da spremnost mladih za posao po završetku studija ne ovisi toliko o samom studiju, već o proaktivnosti studenata u pogledu studentskih praksi, studentskih poslova, volontiranja, inicijativa i općenito izvannastavnih aktivnosti za vrijeme samog studija. No pitanje je što uopće znači biti „spremni“. Spremni konkurirati starijim kolegama ili biti spremni odmah obavljati zadatke na usporedivoj razini kvalitete? Smatram da od mladih očekujemo previše, previše o njima razgovaramo i previše se njima bavimo kao da su skupina s posebnim potrebama. Umjesto da napravimo ono što je za njih možda i najbolje – ostavimo ih na miru. Kao netko tko puno radi s mladima, svjestan sam prevladavajućeg i uvriježenog razmišljanja kako „mlade treba usmjeriti“. Nagledao sam se svakakvih posljedica tog dobronamjernog, a često štetnog „usmjeravanja“. Mislim da su puno važnija pitanja tko ih usmjerava, po kojem principu, s kojim ciljem i u kolikoj mjeri. Mladima, kao i svim drugim skupinama, treba osigurati okvir i temeljne uvjete te ih dalje pustiti da se sami izgrađuju i traže prilike. U današnje je doba rad sam po sebi jedna vrsta edukacije i učenja, a cjeloživotno učenje odavno nije floskula, nego realnost i potreba (da ne kažem obveza) ako čovjek želi napredovati. Mislim da su mladi toga sve više svjesni i da će, čak i da to ne žele, silom tržišnih mehanizama morati konstantno učiti kako bi održavali svoju profesionalnu konkurentnost.

Vrlo često možemo naići na tvrdnju da je obrazovne programe potrebno uskladiti s tržištem rada. Budući da se potrebe tržišta u današnjem vremenu praktički svakodnevno mijenjaju, a kurikuli u javnom obrazovnom sustavu baš i ne, je li to usklađenje uopće moguće postići? I trebamo li težiti tomu da obrazovni sustav proizvodi samo one kadrove koje tržište trenutno treba?

Čuvena „usklađenost obrazovnih programa s potrebama na tržištu rada“ postala je obična floskula koja se svako malo aktualizira u javnom prostoru, najčešće u dnevnopolitičke svrhe kad se govori o zapošljavanju i obrazovnim politikama. Smatram da je to floskula iz najmanje dva razloga. Prvo, tu usklađenost u nekakvoj „dostatnoj“ mjeri naprosto nije moguće postići upravo zato što se tržište sve brže i sve više mijenja uslijed sve većeg broja vanjskih i unutarnjih čimbenika, novih tehnologija i konstantno galopirajućih inovacija. Samim tržišnim akterima teško je držati korak s trendovima i potrebama na tržištu i nerealno je očekivati da će jedan odvojeni i po mnogočemu specifični akademski svijet to moći činiti u jednakoj mjeri. Drugo, koliki god bio ekonomski liberal, moram reći da misija institucionalnog obrazovanja nije ograničena samo na servisiranje tržišnih potreba. Iako je poželjno da je diplomant što spremniji uspješno uskočiti u nemirno more tržišta rada, mnogo je važnije da iz obrazovne institucije izađe kao bolji, znatiželjniji, (samo)svjesniji, kulturniji i angažiraniji pojedinac željan daljnjeg učenja. Rekao bih da bi upravo to trebali biti glavni prioriteti, ishodi i benefiti studiranja, a ne tobožnja spremnost i usklađenost s tržištem rada.

Privatni sektor agilniji i spremniji na promjene

Profesionalno se bavite i upravljanjem ljudskim potencijalima. U Hrvatskoj prevladava mišljenje da su samo u javnom sektoru krivi ljudi na krivim mjestima, no je li to baš tako? Koliko je stanje u privatnom sektoru bolje?

Stanje u privatnom sektoru jest osjetno bolje, najviše zbog djelovanja tržišnih mehanizama. Ovdje poglavito mislim na istinski privatni sektor – dakle, onaj koji je izložen tržištu i živi od tržišta, a ne od poslova s državom, državnih subvencija, potpora ili EU fondova. U tom konkretnom privatnom sektoru ljudski su resursi ključni za poslovni uspjeh, odnosno za adresiranje potražnje ponudom. U takvoj konstelaciji postoji rizik gubitka posla, što zbog vanjskih utjecaja, a što zbog neodgovornog, nekvalitetnog ili nedovoljnog rada. U javnom sektoru stvari funkcioniraju ipak malo drukčije. Zbog negativnog utjecaja politike u vidu kupovanja socijalnog mira i stvaranja mreže poslušnika-glasača, u javnom sektoru mnogo češće dolazi do uravnilovke, njegovanja osrednjosti i minimalnog zalaganja te slabljenju značaja osobne odgovornosti, što sustav dovodi do posvemašnje tromosti, neproduktivnosti i bitno smanjenog manevarskog prostora za nagrađivanje vrhunskog, odnosno sankcioniranje nedostatnog i lošeg rada. Vjerujem da nije potrebno objašnjavati kako se ovakve ocjene ne odnose na cijeli javni sektor i sve javne službenike, naprotiv, svi znamo da ima mnogo izuzetno odgovornih i marljivih profesionalaca koji prvi ispaštaju zbog velike količine „trulih jabuka“ u sustavu. U svakom slučaju, za razliku od velikog dijela javnog sektora, privatni je sektor agilniji i spremniji na promjene, iako sam po sebi nikako nije idealan. Realnost je da prethodni u mnogočemu kontrolira potonjeg, a često na njega „baca“ i teret svojih neriješenih nagomilanih problema.

'Crkva je izumila modernu menadžersku praksu'

Poznata je stvar da je organizacijska kultura iznimno važna za uspjeh svake tvrtke, a ona se temelji na određenim vrijednostima. Kao vjernik katolik, primjećujete li da poduzetnici iz katoličkih redova unose temeljne kršćanske vrijednosti u svoje poslovanje?

Moram priznati da ne primjećujem, barem ne u mjeri koju bih smatrao zadovoljavajućom. Ne pada mi na pamet moralizirati ili ikoga kritizirati, no budući da se krećem i poslujem u svjetonazorski raznolikim krugovima, zaista nisam primijetio vidljivije razlike između katolika i ateista kad je riječ o vođenju poslovanja, ophođenju prema zaposlenicima i klijentima i sl. Nadalje, ako iz „jednadžbe“ izuzmemo javno svjedočenje vjere te hvalevrijedna sponzorstva i doniranje vjerskih i svjetonazorski srodnih inicijativa, dosad sam aktivno korištenje i svjesno implementiranje kršćanskih principa primijetio tek kod manjeg broja vrhunskih tvrtki čiji vlasnici su praktični vjernici. Najčešće se radi o odvajanju desetine za Crkvu i/ili potrebite, poticanju i omogućavanju zajedničke molitve za zaposlenike koji su vjernici, dok još manji broj nedvosmisleno artikulira vrijednosti iz Socijalnog nauka Crkve i ugrađuje ih u samu srž organizacijske kulture svog poduzeća. S obzirom na broj deklariranih vjernika katolika u Republici Hrvatskoj, šteta što ugradnje takvih vrijednosti u poduzeća te jasnijeg svjedočenja vjere kroz posao nema još i više. Naime Katolička crkva, duhovnost, vjera, Socijalni nauk i tradicija tvore nevjerojatnu riznicu know-howa, najboljih praksi i još mnogo toga što može obogatiti i pridati viši smisao svakom poslovanju.

Kad govorimo o vrijednostima koje čine dobru organizacijsku kulturu, prevladava mišljenje da su one uglavnom proizvod modernog doba, no glavnina je njih sadržana u Socijalnom nauku Crkve. Zašto su crkvena stajališta o tim pitanjima u modernom društvu irelevantna i što bi Crkva trebala napraviti da njezin nauk snažnije zaživi u svim sferama društva i konkretno u poduzetništvu?

Istina jest da je Katolička crkva u svom Socijalnom nauku među prvima artikulirala principe koji ne samo da tvore vrijednosni temelj mnogih organizacija, već predstavljaju najbolje prakse u menadžmentu i poslovanju općenito – a da poslovni ljudi nisu toga ni svjesni. Upravo je Katolička crkva efektivno adresirala negativne posljedice industrijske revolucije po društvo te je, primjerice, u socijalnoj enciklici Rerum Novarum 1891. progovorila o pravima radnika i njihovom dostojanstvu, istovremeno se snažno založivši za zaštitu privatnog vlasništva. Ova vrlo utjecajna enciklika zapravo tvori temelj i okvir modernog društvenog ugovora u tržišnoj ekonomiji. Nadalje, imamo i supsidijarnost kao princip funkcioniranja organizacija u smislu delegiranja odlučivanja na „niže razine“, čime se osnažuje ljude i afirmira njihova osobna odgovornost. Svi spomenuti koncepti danas su u itekakvoj uporabi od strane mnogih tvrtki, korporacija i drugih organizacija te predstavljaju dobre prakse u menadžmentu. Nažalost, Crkvu kao „autora“ i prvog promotora tih standarda gotovo da se i ne spominje. Štoviše, spomenutim konceptima dodaju se različita „fancy“ imena i često ih se dovodi u vezu s istočnjačkim kulturama i duhovnostima, bez honoriranja uloge Crkve. Valja biti iskren i otvoren pa reći kako je Crkva zajedno sa svim svojim službama i sastavnicama suodgovorna za takvo stanje jer nije dovoljno vješto, direktno, razumljivo i za šire mase atraktivno komunicirala sadržaj enciklika Socijalnog nauka. Smatram da ne bih pretjerao kad bih rekao da je Katolička crkva praktički „izumila“ modernu menadžersku praksu. Iako pozitivni pomaci postoje, dobronamjerno tvrdim da Crkva na svim svojim razinama mora unaprijediti kanale, a način komunikacije i edukacije prilagoditi modernom dobu.

Iskreni i afirmativni narativ

Već smo ustanovili da ste se školovali u inozemstvu, nakon čega ste se vratili u Hrvatsku, ovdje zasnovali obitelj i pokrenuli tvrtku. Što je potrebno da se još mladih Hrvata odluči na takav potez?

Za početak je potrebno da prestanemo sa sustavnim nepoštovanjem, obeshrabrivanjem i demotiviranjem samih sebe i drugih oko sebe.  Godinama promatram naše društvo, kao i mnoga nama slična društva, i žao mi je što redovito moram ustvrditi kako prednjačimo u manjku samopoštovanja. Također ću namjerno generalizirati i kazati kako smo izuzetno nezahvalni. Iskustvo mi govori da ćemo na pitanje koja je najbolja zemlja na svijetu za život u velikoj većini slučajeva reći Njemačka, Irska, Švedska, Kanada… gotovo nikad Hrvatska. Činjenica jest da je zemlja u ozbiljnim problemima, no isto tako znam da bi se mnoge znatno razvijenije zemlje bez suvišnih pitanja mijenjale s nama za stvari koje mi imamo, a uzimamo ih zdravo za gotovo. Ja sam se u Hrvatsku vratio jer, na veliko čuđenje mnogih kad god to kažem, vjerujem da je Hrvatska jedna od najboljih zemalja za život u Europi, ako ne i na svijetu, a to znam jer sam boravio u više zemalja i imao privilegiju dubinski upoznati različita društva i kulture. Mnogi moji kolege koji su prošli sličan put složit će se sa mnom kad kažem da Hrvatska nije ni približno loša, primitivna, agresivna, nazadna i sl. koliko stanoviti mediji i različite (civilne) interesne skupine propagiraju takav narativ. Problem nije toliko odlaženje iz Hrvatske koliko izostanak povratka, a njega se prvenstveno stimulira iskrenim, pozitivnim i afirmativnim narativom i čitavim skupom poticajnih te istinitih poruka. S jedne strane moramo srušiti toksične mitove, a s druge prikazati Hrvatsku onakvom kava ona jest, a ne kakvom je iz egzistencijalnih pobuda nastoje prikazati mnogi profesionalni aktivisti. Ako vjerujemo da Hrvatska može bolje i da ide k boljem, veća je šansa da ćemo htjeti u njoj ostati i stvarati, unatoč činjenici da bismo radeći negdje drugdje kratkoročno više zaradili. Uostalom, i mnoge studije pokazuju kako je najčešći razlog napuštanja Hrvatske osjećaj nepravde, a tek onda na red dolaze ekonomski razlozi. Ukratko, da bismo motivirali što više ljudi na povratak, moramo kvalitetnije artikulirati afirmativni narativ, raditi na podizanju samopoštovanja te općenito raditi na svojevrsnom brendingu Hrvatske kao zemlje u kojoj je moguće uspjeti i u kojoj prilike realno postoje. Tek nakon što ponovno počnemo u dostatnoj mjeri vjerovati u Hrvatsku bit će moguć i brži ekonomski razvoj.

Vezano

UJEDINJENJE NJEMAČKE I EUROPE

Razlike koje traju

Mate Mijić 07.10.2020.

UJEDINJENJE NJEMAČKE I EUROPE

Razlike koje traju

Mate Mijić 07.10.2020.