Email Facebook Twitter LinkedIn
×ECR Party
The Conservative
ECR Party
TheConservative.onlineTwitterFacebookInstagramYouTubeEmailECR Party’s multilingual hub for Centre-Right ideas and commentary
CroatianCroatianEnglishBulgarianCzechItalianMacedonianPolishRomanianSpanishSwedish
The Conservative
Komentari i razgovori   |    TV   |    Print   |    Kolumnisti

TOMISLAV GLOBAN

‘Hrvatska je među 10 država s najraznovrsnijim sportskim talentom’

DK EFZG

S Tomislavom Globanom, izvanrednim profesorom na EFZG-u, razgovaramo o isplativosti organizacije velikih sportskih natjecanja i razvoju profesionalnog sporta, ali i budućnosti kohezijske politike Europske unije...

Izv. prof. dr. sc. Tomislav Globan izvanredni je profesor na Katedri za makroekonomiju i gospodarski razvoj te voditelj Centra za strukturno i nelinearno makroekonomsko modeliranje (MacroHub) na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Područja njegovog istraživanja su ekonomika sporta, međunarodna makroekonomija, tokovi kapitala, financijska integracija u EU i ekonomika europskih integracija. Strastveni je ljubitelj sporta, što ga, uz njegove ekonomske kompetencije, čini idealnim sugovornikom u mjesecima koje obilježavaju velika sportska natjecanja koja plijene pozornost svjetske javnosti.

Jedno od područja Vašeg znanstvenog interesa i istraživanja je ekonomika sporta. Ovih dana otvorene su Olimpijske igre u Tokiju. U medijima ste već objašnjavali zašto je domaćinstvo Igara danas manje atraktivno nego ikad. Pojasnite i našim čitateljima u čemu je točno problem.

Problem je u činjenici da je organizacija Igara postala preskupa za domaćine. Morate izgraditi infrastrukturu za gotovo 30 različitih sportova, od kojih je veliki broj objekata koji se nakon Igara gotovo sigurno više neće koristiti. Sjetimo se bob staze u Sarajevu, izgrađene za ZOI 1984. Takvih je primjera dosta u cijelome svijetu, gdje god su OI održane. Problem proizlazi iz samog sustava kandidatura i odabira organizatora, gdje se javlja tzv. prokletstvo pobjednika. Kad god imate nadmetanje između više kandidata na aukciji, prosječna ponuda svih kandidata bit će blizu realne cijene stvari za koju se natječete. No, pobjednik će gotovo uvijek preplatiti, bila to aukcija umjetnina ili kandidatura za Olimpijske igre. Zbog toga građani mnogih gradova u zemljama s uređenim demokratskim društvom i razvijenim osjećajem odgovornosti za javna sredstva na referendumima sve češće odbijaju već pripremljene kandidature za domaćinstvo i to usprkos želji političara i domaćih interesnih skupina. Vidjeli smo to i u Münchenu, Oslu, Bostonu, itd.

Ubuduće manja očekivanja od organizatora OI

Ono što je možda još važnije od detekcije problema je – nazire li se rješenje?

Međunarodni olimpijski odbor (MOO) svjestan je problema. Sve donedavno za organizaciju OI natjecalo se po pet do deset gradova. No, zbog suludo visokih troškova organizacije Igara, gradovi su pod pritiskom građana počeli odustajati od kandidatura, tako da u posljednje vrijeme imamo tek po jednog kandidata za organizaciju ljetnih Olimpijskih igara. Za OI 2024. kandidati su, nakon brojnih odustajanja, bili Pariz i Los Angeles pa je MOO odlučio dati Igre Parizu za 2024., a Los Angelesu automatizmom za OI 2028. Nedavno su Igre 2032. dane Brisbaneu koji je bio jedini kandidat. U svojoj strategiji Agenda 2020, MOO je odlučio krenuti putem smanjenih očekivanja od organizatora jer bi se u suprotnom vrlo brzo našao u situaciji da nema nijednog kvalitetnog kandidata.

Znači li to u stvari da će sve više velikih natjecanja ugošćavati iste države – bogate zapadne demokracije s već izgrađenom infrastrukturom, uz pojedinog azijskog diva ili bogatu zaljevsku državu koji si mogu priuštiti gubitke?

Upravo tako. Igre će organizirati gradovi koji već imaju vrlo razvijenu sportsku, prometnu i smještajnu infrastrukturu i koji neće morati graditi previše novih objekata od nule. Ide se i ka tome da Igre ne organiziraju gradovi sami, već cijele države i to više njih. To će dramatično smanjiti troškove organizacije.

Uz moderni sport i velika natjecanja vezuju se i društvena pitanja poput poštovanja i unaprjeđenja ljudskih prava. Neke od država, primjerice Kina ili Rusija, bore se za domaćinstvo kako bi popravile svoj međunarodni ugled. Možemo li očekivati nastavak takvog trenda ili će, po Vašem mišljenju, sportske federacije ipak ograničiti mogućnost da razni autokratski režimi i despocije koriste sport za vlastitu popularizaciju i pozitivan globalni publicitet?

U periodu od 2008. nadalje imali smo nezabilježenu ekspanziju takozvanih BRICS zemalja u pogledu organizacije velikih sportskih natjecanja: OI u Pekingu 2008., Svjetsko nogometno prvenstvo u Južnoj Africi 2010., ZOI u Sočiju 2014., SP u Brazilu 2014., OI u Rio de Janeiru 2016., SP u Rusiji 2018., a sada i ZOI u Pekingu 2022. Navedene zemlje ne krasi snažno demokratsko društvo niti se građane u tim zemljama išta pita. Lokalni politički moćnici u sprezi s interesnim skupinama najčešće koriste organizaciju ovih masovnih sportskih događaja za samopromociju, bogaćenje kroz dodjelu građevinskih i inih projekata politički podobnim kompanijama, a sve upogonjeno javnim novcem. Ako pogledamo 40 godina unazad, upravo je u tim zemljama stvarni trošak organizacije u pravilu najviše nadmašio planirane troškove.

Kakva su očekivanja od Igara u Tokiju? Koliko je domaćin financijski 'nastradao' zbog pandemije koronavirusa?

OI u Tokiju će biti najgora financijska priča u povijesti organiziranja velikih natjecanja. Ključni je problem izostanak gledatelja i dolazaka tzv. sportskih turista. Naime, prihodi od Olimpijskih igara dijele se između MOO-a i domaćina Igara, pri čemu onaj najveći i najsigurniji dio kolača – novac od TV prava – ide MOO-u. Domaćinima pak ostaju prihodi od prodaje ulaznica, suvenira te sve ono što stotine tisuća gledatelja i turista potroše tijekom boravka u zemlji organizatora – na smještaj, hranu, ulaznice, turističke atrakcije, itd. Budući da su domaćini odlučili zatvoriti vrata sportskih događaja gledateljima zbog straha od širenja zaraze, jasno je da će prihodi za domaćine biti rekordno niski, a troškovi rekordno visoki.

Prošla vremena monumentalnih zdanja upitne održivosti

Pandemija je izazvala i neke druge poremećaje, između ostalih i značajno poskupljenje građevinskog materijala i posljedični rast cijena građevinskih radova. Koliko će to, ako se ubrzo ne uravnoteži, obeshrabriti gradove i države od ulaganja u sportsku infrastrukturu koja je, kako ste i sami pisali, barem kad je riječ o stadionima, doživljavala veliku ekspanziju posljednjih godina?

Ako govorimo o europskim zemljama, mislim da su vremena građenja monumentalnih zdanja upitne financijske održivosti, tzv. bijelih slonova, iza nas. Već i u postsocijalističkim društvima polako sazrijeva demokratska kultura i raste svjesnost važnosti odgovornog trošenja javnog novca pa je trend građenja stadiona takav da se grade zdanja manjeg kapaciteta, povezana uz shopping centre i ostale sadržaje na kojima se može provoditi vrijeme i trošiti novac povrh samog sportskog događaja. Financijsku konstrukciju tada je puno lakše zatvoriti, premda ne treba imati iluzije da će stadioni "otplaćivati sami sebe". Gotovo uvijek veći ili manji dio troška održavanja past će na lokalnu zajednicu, kao što je slučaj i s kazalištima, muzejima i ostalim kulturnim objektima.

Svjedoci smo da se primanja profesionalnih igrača često problematiziraju. Mnogi smatraju, konkretno u nogometu, da su previše plaćeni za „naganjanje lopte“. Zašto kod dijela ljudi vlada takva percepcija i jesu li moderni igrači doista preplaćeni?

Cijena nogometnih usluga koje pružaju igrači određuje se na slobodnom tržištu, temeljem međuodnosa ponude i potražnje. Najbolji nogometaši globalne su zvijezde koje privlače ogroman interes gdje god se pojave, a uz to pomažu klubovima ostvariti sportske ciljeve, čime generiraju velike prihode klubovima koji ih angažiraju. Uz to preuzeli su i ogroman životni rizik jer su se radi karijere odrekli daljnjeg školovanja i sigurnosti običnog života kakvog većina nas živi, a sve uz vrlo neizvjestan ishod jer se borite protiv milijuna drugih nogometaša koji svi imaju isti cilj. Zbog toga su i plaćeni iznosima koji su običnim smrtnicima nedostižni. No, ovdje govorimo samo o uskom krugu najboljih nogometaša. Ogromna većina nogometaša u svijetu ne ostvaruje dovoljno niti da pokrije osnovne troškove života, a kamoli nešto više od toga.

Korona-kriza dovela do panike u najvećim klubovima

Nogomet je danas veliki biznis, navijači su pretvoreni u konzumente i sve je to nogometu odnijelo dio šarma koji je imao dok su stadioni bili mjesta okupljanja obiteljskih ljudi i, uvjetno rečeno, radničke klase. Jesmo li na putu bez povratka ili postoji mogućnost da se nogomet, makar donekle, vrati običnim ljudima, navijačima?

Možda je tako u top ligama svijeta, poput engleskog Premiershipa, gdje su cijene ulaznica toliko visoke da je velikom broju ljudi zaista teško izdvojiti tisuće funti godišnje kako bi mogli pratiti svoj klub kroz cijelu sezonu. No, u ostatku Europe to je puno manje slučaj. Vidimo kako su u Njemačkoj nogometni klubovi još uvijek važan dio društvenog života u kojemu navijači itekako imaju glasa.

Pokušaj formiranja Europske Superlige je zaustavljen, no ne ide li UEFA svojim reformama Lige prvake i promjenama u ostalim europskim natjecanjima u sličnom smjeru? Je li UEFA-i ova privatna inicijativa najbogatijih klubova u stvari poslužila kao idealna "babaroga" kako bi se prestalo pričati o tome jesu li potezi UEFA-e doista ono što europskom nogometu treba?

Uefina pozicija je danas sigurno jača nego što je bila do travnja 2021., kada je izašao proglas o osnivanju Superlige. Vidimo da su u međuvremenu potpisani ugovori prema kojima su se svi klubovi koji žele nastupati u Uefinoj Ligi prvaka obvezali da neće pokretati slične privatne inicijative, a u suprotnom će biti izbačeni ne samo iz Uefinih natjecanja, već i iz domaćih liga. No, aktualne reforme Lige prvaka, kao i sve buduće reforme, idu u smjeru koji nije pretjerano različit u svojoj suštini od onoga što se htjelo postići Superligom, tako da će veliki klubovi u konačnici biti zadovoljni. Koronakriza dovela je do panike kod najvećih klubova jer su htjeli nastaviti živjeti istim standardom i plaćati igrače jednako kao prije, u uvjetima kada su im prihodi značajno pali. Zbog toga su htjeli doskočiti tom problemu osnivanjem natjecanja koje bi im garantiralo veliki rast prihoda i to odmah. Nije im prošlo i sada će morati racionalizirati troškove, što već vidimo kroz velika smanjenja plaća u klubovima poput Barcelone.

Nedavno ste objavili zanimljivo i jedinstveno istraživanje u kojemu ste istraživali koje države, prema osvojenim olimpijskim medaljama 1996. – 2016., imaju najraznovrsniji sportski talent. Možete li nam reći nešto više o samom istraživanju? Koje su se države pokazale raznovrsnijima u sportskom talentu? Povezuje li ih nešto?

Promatrali smo koje su zemlje najuspješnije u sportu, ali ne prema broju ukupnih medalja na Olimpijskim igrama, već prema broju različitih sportova u kojima su te medalje osvojene. Željeli smo kvantificirati raznovrsnost sportskog talenta, budući da neke zemlje poput Kenije, Etiopije i Jamajke osvajaju ogroman broj medalja, ali sve u jednom sportu – atletici. To iskrivljuje ljestvice sportske uspješnosti. Pokazalo se da, kada korigiramo te brojke s obzirom na broj sportova i broj stanovnika, zemlje s najraznovrsnijim sportskim talentom, u relativnom smislu, poprilično su geografski koncentrirane. Od top 10 zemalja, sedam ih se nalazi na sjeveru Europe (Skandinavija i Baltik), dvije na Balkanu (Slovenija i Hrvatska), a najboljih deset zaokružuje Novi Zeland.

Paradoks kohezijske politike EU-a

Na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu predajete i kolegije Makroekonomija EU-a te Ekonomska politika EU-a. Koje je Vaše mišljenje o tendencijama dugoročnog smanjenja dostupnosti sredstava putem kohezijskih fondova? Koji su ukupni učinci kohezijske politike dosad i kako bi njezina polagana terminacija utjecala na uravnoteženi razvoj članica Unije?

Kohezijska politika dovela je do paradoksa. Naime, došlo je do smanjenja razlika između zemalja članica Europske unije, što je dobro, ali ujedno su povećani razvojni dispariteti između regija unutar samih članica. Zagreb sve više odmiče od ostatka Hrvatske, Varšava od ostatka Poljske, Stockholm od ostatka Švedske, itd. Razlog je tome činjenica da bogate regije imaju najveće apsorpcijske kapacitete za povlačenje europskih sredstava jer imaju izuzetno visok ljudski kapital, a najveći broj najobrazovanijih i najsposobnijih ljudi, kao i najvećih poduzeća s najvišim plaćama, živi i posluje u velikim gradovima. Ekonomski razvoj velikih gradova vuče ekonomski razvoj cijelih zemalja, zbog čega vidimo konvergenciju na nacionalnoj razini u usporedbi s razvijenim zemljama, ali unutar zemalja dolazi do sve većeg raslojavanja između bogatih i siromašnih regija. Kohezijska politika neće tako skoro biti ukinuta, budući da izravan interes u njoj ima cijeli blok postsocijalističkih zemalja, kao i stare članice s juga Europe (Italija, Španjolska, Portugal, Grčka), a one kontroliraju ogroman broj glasova u EU institucijama.

Jeste li zadovoljni načinom na koji je Hrvatska, od svog ulaska u EU, koristila novac dostupan putem EU fondova? Gdje ima najviše prostora za poboljšanja?

Krenuli smo sporo, što je bilo i za očekivati budući da postoji krivulja učenja koju morate svladati ako želite uspješno povući EU sredstva za projekte koje predlažete. S vremenom razvili smo know-how i sve je više pojedinaca, ali i poduzeća, koji znaju kako uspješno napisati i realizirati EU projekt, čime se postotak iskorištenosti europskih sredstava znatno povećao. Nismo po tome ništa naročito lošiji od pozicije u kojoj su bile nama usporedive zemlje srednje i istočne Europe osam godina nakon ulaska u Europsku uniju.