Email Facebook Twitter LinkedIn
×ECR Party
The Conservative
ECR Party
TheConservative.onlineTwitterFacebookInstagramYouTubeEmailECR Party’s multilingual hub for Centre-Right ideas and commentary
CroatianCroatianEnglishBulgarianCzechItalianMacedonianPolishRomanianSpanishSwedish
The Conservative
Komentari i razgovori   |    TV   |    Print   |    Kolumnisti

TADO JURIĆ, DIO PRVI

‘Hrvatska jezgri EU-a plaća suvremeni danak u krvi’

B. Čović / Glas Koncila

U prvom dijelu velikog intervjua s Tadom Jurićem razgovaramo o popisu stanovništva, načinu na koji ga država provodi te zabrinjavajućem trendu iseljavanja...

Hrvatska je neosporno iseljenička zemlja. Iako je realnost takva da u nizu gospodarskih grana uvozimo radnu snagu, gubitak stanovništva iseljavanjem, kao i negativnim prirodnim prirastom, izazov je za svaku hrvatsku vlast. Negativni su se trendovi pojačali ulaskom u Europsku uniju, a popis stanovništva koji je trenutno u tijeku pokazat će stvarne razmjere tog nepovoljnog procesa koji izrazito negativno djeluje na cijelo društvo, ali pogotovo na nekolicinu hrvatskih krajeva koji se ubrzano prazne i posljedično stare, što ih gura u pravu ekonomsku depresiju. O demografskim kretanjima i njihovim posljedicama, razlozima iseljavanja Hrvata, mogućnostima za povratak i diplomatsko-ekonomskom potencijalu hrvatske dijaspore razgovaramo s docentom s Hrvatskog katoličkog sveučilišta Tadom Jurićem, također i suradnikom na Odsjeku za demografiju i hrvatsko iseljeništvo Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.

Što će nam otkriti novi popis stanovništva? Koliko Hrvatska, po Vama, danas ima stanovnika?

Popis će pokazati da u Hrvatskoj živi nešto manje od 4 milijuna stanovnika jer će se ponovno ubrojiti fiktivno stanovništvo, ali i radnici koji su u Hrvatsku uselili iz prijašnjih kvota za zapošljavanje stranaca. 2011. u Hrvatskoj je živjelo 3.874.000 Hrvata, a 2021. de facto, dakle bez fiktivnih stanovnika, živi oko 3.600.000. Dok je broj Hrvata pao za 7%, broj stranih državljana i pripadnika nacionalnih manjina porastao je vrlo vjerojatno za 5 %. Ovakvom metodologijom po kojoj je proveden popis ponovno ćemo popisati fiktivno stanovništvo. Stoga, popis zapravo nema nikakvog smisla za naše društvo jer nam je glavni interes bilo doznati koliko nas je zapravo ostalo nakon suvremenog vala iseljavanja, a to nećemo doznati.

Fiktivno stanovništvo

Koji su glavni nedostatci ovakvog načina provođenja popisa stanovništva?

Metodologija nije odgovarajuća. Zatim, popisivači nemaju bazu podataka na osnovu koje bi mogli kontrolirati točnost navoda. Primjerice, navodi jednog člana kućanstva o ostalim članovima obitelji koji su živjeli u Hrvatskoj do referentne točke popisa (31. kolovoza) uzimaju se kao neupitna činjenica, čime oni bivaju ubrojeni u stanovnike Hrvatske iako su se možda odselili, a nisu se odjavili. Nadalje, dovoljno je da pojedinac navede da namjerava živjeti u Hrvatskoj godinu dana, čime automatski ulazi u evidenciju kao stalni stanovnik. Tako smo popisali i radnike iz kvota za strane državljane kojih je u prosjeku, zadnjih godina, svake godine bilo oko 70.000. Mogućnost zlouporabe popisne metodologije ostaje i u prostoru samopopisivanja, odnosno online popisivanja u sustavu e-građanin. Ne samo da jedna osoba iz kućanstva može online popisati ostale članove kućanstva bez ikakve provjere vjerodostojnosti takvih navoda, nego ne postoji ni mogućnost provjere je li samopopisivanje uopće izvršeno u Hrvatskoj ili, primjerice, iz Njemačke.

Jesu li dosadašnja iskustva pokazala da se hrvatske vlasti odgovorno odnose prema popisu stanovništva, izvlače iz njega kvalitetne zaključke i na temelju njih donose javne politike? Ili se taj popis odrađuje 'reda radi'?

Važno je razumjeti da popis nije samo administrativno pitanje jer neusporedivost statistika o migracijama ima stvarne posljedice. Budući da se zbog navedene metodologije ne mogu dobiti jasniji znanstveni uvidi u de facto populaciju koja živi na određenom prostoru, ne mogu se niti precizno planirati mjere koje bi utjecale na demografsku revitalizaciju. Svakako na umu treba imati i činjenicu da zbog ovakvih praksi dolazi i do raznih zlouporaba socijalnog i drugih sustava, što je državi dodatni problem.

Ako je popisna metodologija doista neodgovarajuća, postoji li neki drugi način da se dođe do kvalitetnih podataka?

Upravo kako bi se izbjeglo samozavaranje fiktivnim stanovništvom, razvio sam dodatnu metodu procjene de facto populacije i to na dva načina: metodom digitalne demografije te razvojem pomoćne metode procjene broja stanovnika s potrošnjom vode kao indikatorom depopulacije. Naime, ako je u nekom kućanstvu prijavljeno deset osoba, a izmjerena potrošnja vode odgovara prosječnoj potrošnji jedne osobe, to je poprilično pouzdana indicija da tu imamo fiktivne stanovnike. Analiza za cijelu RH pokazuje da u Hrvatskoj trenutno ne živi više od 3,8 milijuna stanovnika. Detaljnije možete pročitati u mojoj knjizi Gastarbeiter Millennials, izdanoj ove godine. Iako se u demografskim istraživanjima obično govori o iseljavanju hrvatskih građana, pri čemu se stvara percepcija da se ne iseljavaju nužno Hrvati, u knjizi se nedvojbeno pokazuje da je riječ prvenstveno o iseljavanju Hrvata. To potvrđuju i evidencije hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj i Austriji, ali i metoda digitalne demografije. Smatram da nam treba registar stanovništva i da taj posao ne može provoditi MUP. Nadalje, potreban nam je mikrocenzus po uzoru na Austriju, Njemačku i Švicarsku. Riječ je o praćenju 1% populacije kroz cijelu godinu na osnovu čega se dobivaju znatno bolji uvidi.

Manjak radne etike i poštenja

Prema ranim projekcijama koje su ovih dana objavili domaći mediji, iseljavanje je, u udjelu od ukupnog broja stanovnika, očekivano najviše pogodilo slavonske županije, Sisačko-moslavačku itd. Uglavnom, županije koje se smatra slabije razvijenima. To bi potvrdilo tezu da ljudi uglavnom odlaze „trbuhom za kruhom“, no pojedina istraživanja pokazala su da ekonomski razlozi nisu uvijek glavna motivacija za iseljavanje. Koji su to drugi razlozi i koliko su važni?

U apsolutnom broju najviše se ljudi iselilo iz nekih od gospodarski najjačih regija – Zagreba, Rijeke i Splita. To je jasna potvrda teze da su slabe institucije, nesigurnost i nepravda u stvari ključni razlozi iseljavanja. Na koncu, to svjedoče naši iseljenici ispitani u velikom uzorku od gotovo 1800 ispitanika tijekom 2016., 2017. i 2020. Ispitivanje pokazuje da je većina iseljenika u Hrvatskoj imala posao, da najčešće imaju završenu srednju školu, dok je udio visokoobrazovanih 37,8%. U analizi životnih vrijednosti zaključio sam da mladi ne odlaze zbog novca, odnosno da bi se brzo „obogatili“ ili što brže došli do što veće plaće, što je vladajuća teza političkih elita. Potvrđuje to i činjenica da je više od polovice iseljenika imalo radno mjesto u Hrvatskoj. Analiza iseljeničkih stavova pokazala je da je glavni poticaj odlasku iz zemlje predodžba da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i uopće poštenja. Percepcija je iseljenika da se njihovo društvo moralno slomilo, a istraživanja pokazuju jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja. To pak znači da su hrvatske vlade odgovorne za iseljavanje svojih građana, ali i da mogu učiniti puno toga da se iseljavanje smanji.

Je li glavna teza da ljudi odlaze zbog većih plaća u stvari pokušaj političkih elita da maknu odgovornost sa sebe?

Ne umanjujem ekonomski aspekt iseljavanja i želju radnika za većom plaćom. Međutim, ta prevladavajuća teza krije iza sebe jednu dublju filozofiju i zapravo ide u korist političkim elitama koje tvrde da one ne mogu ponuditi uvjete za veće plaće jer je Hrvatska bila u ratu i ekonomski se do danas oporavlja. Uzgred budi rečeno, identičnu su tezu koristile i komunističke elite u Jugoslaviji. Takvom tezom da pojedinačna želja za većom materijalnom koristi odvlači ljude iz Hrvatske političke elite žele eskulpirati sebe. Iseljavanje je, naime, uvijek posljedica dubljih društvenih problema. Migracije ovih razmjera uopće nisu uobičajena pojava u EU-u kako se to želi prikazati, nego su isključivo pojava kod društava s ozbiljnim problemima. Dok je iz Njemačke ili Britanije migriralo 1% radnika, iz Hrvatske je migriralo 18%. Migracije pritom uvijek nagoviještaju dolazak još većih problema.

Nestajanje zajedništva i solidarnosti

Ovih dana svjedočimo novim velikim korupcijskim aferama. Koliko su one utjecale na odluku dijela ljudi da dignu ruke od Hrvatske i svoje budućnosti na rodnoj grudi?

Korupcija i klijentelizam učinili su više štete hrvatskom nacionalnom identitetu nego što su oštetili gospodarstvo. Posljedica je korupcije i nepotizma nestajanje osjećaja zajedništva i solidarnosti koji bi trebao biti temelj društva. Političke stranke građane su pretvorile u svoje klijente umjesto da one u političkim institucijama predstavljaju građane. Mladi su hrvatski iseljenici u Njemačkoj spremni na puno više odricanja nego u domovini zato što vjeruju da će im se trud i odricanje tamo isplatiti. Vjeruju da u Njemačkoj postoji poštenje i sustavno nagrađivanje truda, dok su u Hrvatsku kao državu izgubili povjerenje. Većina je zapravo nezadovoljna ovdašnjim sustavom vrijednosti u nekom dubljem smislu. Svakodnevnim jezikom izraženo, ljudima je dosta jurnjave za vezama i poznanstvima kako bi riješili bilo koji životni problem, dosta im je neizvjesnosti i straha za budućnost i siti su potplaćenosti i poniženja.

Suvremeni 'danak u krvi'

Njemačka je još uvijek najčešća destinacija za naše iseljenike. Vjerojatno je glavni razlog činjenica da tamo već postoji velika hrvatska gastarbajterska zajednica i da njemačko tržište prepoznaje hrvatske radnike kao kvalitetne. Ima li i drugih razloga zašto baš Njemačka?

Ova su dva razloga koja ste naveli svakako bitna, međutim ima još jedan. Europa je jedini kontinent koji bilježi pad broja vlastite autohtone populacije. Europljani su se usmjerili na stvaranje stvari umjesto na stvaranje ljudi pa im sada nedostaju ljudi da stvaraju i konzumiraju njihove stvari. Njemačka 'baby boom' generacija odlazi u mirovinu ostavljajući milijune upražnjenih radnih mjesta. Prema svim projekcijama, jezgra EU-a ne namjerava odustati od uvoza radne snage s periferije kao ključne mjere u pomlađivanju svog stanovništva. Ovi trendovi imaju izrazito negativne posljedice za članice iz kojih se izvlače društveni resursi. Kad se uzme u obzir da Njemačka očekuje pad radne snage za 37% u 10 godina (16 milijuna radnika), neupitno je da će to utjecati na Hrvatsku i zemlje tzv. Zapadnog Balkana kao vodećih izvoznika radne snage u Njemačku. Uvučena u globalizacijske procese, tranzicijska društva postala su još ranjivija. Čak i ako ostvare neki kratkoročni ekonomski napredak, cijenu će platiti onim najvrjednijim - iseljavanjem mlade populacije. To je svojevrsni suvremeni 'danak u krvi'. Hrvatski radnici idealna su radna snaga za potrebe njemačkog i austrijskog gospodarstva jer su njihov obrazovni stupanj i način života prilagođeni potrebama njemačkog i austrijskog društva i tržišta rada i prije dolaska u te zemlje.

Drugi dio velikog intervjua s Tadom Jurićem pročitajte na portalu TheConservative.online u ponedjeljak 22. studenog.