Subscribe
Čak i danas, biti kršćanin je riskantan izbor u određenim dijelovima svijeta.
U korizmenom vremenu, koje se proteže od karnevala do Uskrsa, kršćani razmišljaju o Uskrsnuću Isusa Krista, koje se smatra najvećim kršćanskim blagdanom. Ovo razdoblje podsjeća nas na pobjedu nad smrću i očitovanje Isusa kao Sina Božjega. Slika koja se često spominje je jedan od napornih dana kada je Isus bio u pustinji, gdje je odgovorio na đavolska iskušenja i kasnije pretrpio muku u posljednjim danima svoga života. To je dovelo do Njegove konačne smrti na križu.
Nažalost, sve to konkretno još uvijek proživljavaju mnogi kršćani diljem svijeta, prisiljeni trpjeti maltretiranja, otmice, uhićenja i ubojstva. S ove točke gledišta, 2023. je “rekordna” godina, jer je jedan od sedam kršćana pretrpio maltretiranje svih vrsta, navodi se u izvješću Udruge Otvorena vrata.
Za početak možemo primijetiti da su akti nasilja nad kršćanima dominantno koncentrirani u arapskom svijetu. Jemen, Pakistan, Iran, Afganistan, Sirija i Saudijska Arabija su među zemljama koje prijavljuju najveći broj fizičkih ili psihičkih napada na pojedince koji se identificiraju kao sljedbenici kršćanske vjere.
Ne manje važno je nekoliko afričkih zemalja, poput Somalije, Libije, Eritreje, Nigerije i Sudana: prve tri su zemlje s talijanskom kolonijalnom prošlošću, ali što se ne čini dovoljnim motivom za progon kršćana, dok će u Nigeriji prisutnost Boko Harama na sjeveru zemlje s muslimanskom većinom vjerojatno imati posljedice s napadima i otmicama u središtu-jugu, gdje su većina kršćani s jakom katoličkom prisutnošću (oko 25% od ukupnog broja Nigerijsko stanovništvo). Upravo je u Nigeriji 2023. godine iz vjerskih razloga ubijeno 4100 kršćana, gotovo svi s obzirom da je u svijetu ubijeno 4998 kršćana.
Druge zemlje u kojima je antikršćanski progon jak su one sa snažnim komunističkim ideološkim osvrtom: Kina i Sjeverna Koreja su na vrhu, s režimom Kim Jong-una na vrhu ove tužne ljestvice. Međutim, Kina je i dalje posebno oštra država prema kršćanima, s obzirom na uništenje 10.000 bogomolja i kršćanske javne imovine.
Međutim, područje koje je najviše pogođeno progonom je podsaharska Afrika, gdje političke destabilizacije imaju značajne društvene posljedice: s pojavom džihadističkih skupina s protuzapadnim fokusom, prve žrtve neizbježno su kršćani koji stoga padaju u istinski dramatične egzoduse. Prema procjenama, na tom području živi 16 milijuna kršćana koji žive kao prognanici i izbjeglice.
Problem za kršćane, međutim, nije samo u Africi i Aziji: vrlo je složena situacija u Nikaragvi, državi čiji je predsjednik Daniel Ortega. Ortega je predsjednik od 2007. i dolazi iz Sandinističkog nacionalnog oslobodilačkog fronta, političke i paravojne formacije koja podsjeća na političko i ideološko iskustvo Augusta Césara Sandina koji je vodio gerilske operacije protiv američke vojne prisutnosti 1930-ih.
Sandinisti, koji su po svojoj ideologiji bili komunisti i antizapadnjaci, sukobili su se s kršćanskom zajednicom koja se protivila ateizmu koji su zagovarali marksisti. Kao rezultat toga, Ortega, vođa sandinista, objavio je “rat” Crkvi. Biskup Matagalpe, Rolando Alvarez, uhićen je i osuđen na 26 godina zatvora pod optužbom za urotu protiv Orteginog režima. Sa sličnim su posljedicama suočeni i drugi biskupi i prelati koji su se usudili kritizirati sandiniste. Nakon što je bio u zatvoru 528 dana, Alvarez i 18 drugih svećenika protjerani su iz Nikaragve i poslani u progonstvo u Rim. Iako su našli slobodu, izgubili su svoju zemlju.
Trenutna situacija je prilično alarmantna i zahtijeva našu hitnu pozornost. Možda se čini da je to problem iz prošlosti, ali još uvijek prevladava u našem društvu. Ovo nije samo religijsko pitanje, već i briga za cijelo čovječanstvo jer također utječe na institucije poput škola i bolnica koje su ključne za razvoj svake zemlje.