Subscribe
Američki san je da Sjedinjene Države jesu i trebaju ostati zemlja mogućnosti u kojoj pojedinci mogu poboljšati svoj životni standard i životni standard svojih obitelji marljivim radom, stručnošću i štedljivošću. To je dakle san o uzlaznoj mobilnosti prihoda, temeljenoj na vlastitom trudu. To je svakako ono što se dogodilo krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća kada je šesnaest milijuna imigranata, uglavnom iz Europe, stiglo u Sjedinjene Države kako bi pobjegli od siromaštva i ugnjetavanja. Američka pjesnikinja Emma Lazarus skladala je zvonke riječi za Lady Liberty koja je s bakljom u ruci dočekivala imigrante u njujorškoj luci:
Daj mi svoju umornu, svoju sirotinju,
Vaše zbijene mase koje čeznu da slobodno dišu,
Jadni otpad tvoje vrveće obale.
Pošalji mi ove beskućnike, olujom bačene ,
Dižem svoju svjetiljku kraj zlatnih vrata!
U 1950-ima cijeli je svijet također mogao promatrati, u filmovima i na televiziji, koliko su Amerikanci napredovali u usporedbi s drugima. Međutim, danas se često govori da je američki san mrtav. Tvrdi se da su neki ljudi nasukani u skupinama s niskim prihodima, dok drugi postaju sve bogatiji i bogatiji. Baklja je ugašena, a zlatna vrata zatvorena. U svojoj nedavnoj knjizi, Mit o američkoj nejednakosti, bivši senator (i profesor ekonomije) Phil Gramm i njegova dva suradnika, obojica ugledni znanstvenici, pokazuju da su te tvrdnje lažne i da je američki san živ i zdrav.
Na pokretnim stepenicama
Ljudi su obično fascinirani vrlo bogatima. Gramm i njegovi suradnici međutim ističu da su vrlo bogati krajem devetnaestog stoljeća, poput Corneliusa Vanderbilta i Johna D. Rockefellera, kontrolirali mnogo više bogatstva od današnjih vrlo bogatih. Ali gotovo sve ovo bogatstvo raspršeno je kao rezultat izazova od strane konkurenata, dobrotvornih davanja (Sveučilište Vanderbilt, Zaklada Rockefeller), raskošnog trošenja nekih nasljednika i neizbježnog razvodnjavanja nasljeđivanjem. Kada je Gloria Vanderbilt umrla 2019., ostavila je svom sinu, novinaru CNN-a Andersonu Cooperu, 1,5 milijuna dolara, 0,002 posto od 200 milijardi bogatstva njezinog pra-pradjeda. Na Forbesovoj listi 400 najbogatijih Amerikanaca nema Vanderbilta ili Rockefellera. Neke vrlo bogate obitelji dolazile su i odlazile tako brzo da su poznate samo povjesničarima ekonomije.
Ovo je barem mali dio priče. Važno je što se događa drugima. Postoje dvije vrste uzlazne mobilnosti, ona pojedinaca tijekom života i ona dohodovnih skupina ili ‘klasa’. Ovdje mogu samo citirati neke od mnogih brojki navedenih u ovoj izvanrednoj knjizi. Obično je plaća pojedinaca u početku niska, a raste kako stječu više vještina i iskustva, akumuliraju ljudski kapital, kako se to često naziva. U 2017. prosječna satnica za mlade odrasle osobe (19-25 godina) iznosila je 18,24 USD, dok je za zrele odrasle osobe (55-65) bila 34,88 USD. To je povećanje od više od 90 posto. Uz ovu uzlaznu mobilnost koju pojedinci stvaraju vlastitim naporima, postoji povećanje zarade tijekom vremena od rasta produktivnosti. U prosjeku, u Americi su prihodi pojedinaca porasli 24,1 posto od 1987. do 1996. i 41,0 posto od 1996. do 2005. godine. Američko gospodarstvo je poput pokretnih stepenica. Čak i ako se ne pomaknete, odvedeni ste prema gore, ali se možete popeti i uz stepenice i tako brže krenuti prema gore.
Uzlazna mobilnost temeljena na sposobnostima, a ne na klasi
Mnogo se priča da su Amerikanci zapeli u klasi u kojoj su rođeni: djeca siromašnih ostat će siromašna, dok djeca bogatih mogu očekivati da će također biti bogata. Gramm i njegovi suradnici iznose mnogo zanimljivih podataka o ovom pitanju. Dvije krajnje točke bile bi, prvo, da je vaš prihod u potpunosti određen prihodom vaših roditelja i, drugo, da prihod vaših roditelja nije imao utjecaja na vaš prihod. Ako su kućanstva podijeljena u pet dohodovnih skupina ili kvintila, prva ekstremna točka bi značila da bi sva druga generacija završila u istom kvintilu kao i prva: 100 posto u svakom kvintilu bilo bi iz istog kvintila kao i prva generacija. Na primjer, u najbogatijem kvintilu bili bi samo ljudi čiji su roditelji također bili u najbogatijem kvintilu, au najsiromašnijem kvintilu bili bi samo ljudi čiji su roditelji također bili u najsiromašnijem kvintilu. Druga ekstremna točka, točka bez učinka, značila bi da bi druga generacija bila ravnomjerno raspoređena između kvintila: 20 posto u svakom kvintilu bilo bi iz svakog od pet kvintila prve generacije.
Gramm i njegovi suradnici pozivaju se na tri studije distribucije druge generacije u dohodovnim skupinama u odnosu na prvu generaciju. Te tri studije dale su slične rezultate pa se mogu smatrati prilično robusnim. Autori koriste prosjeke temeljene na tim studijama. U najbogatijem kvintilu 37,9 posto dolazi od roditelja koji su također bili u istom kvintilu, 23,3 posto od roditelja u drugom najbogatijem kvintilu, 17,5 posto od roditelja u srednjem kvintilu, 12,0 posto u drugom najsiromašnijem kvintilu. a 9,3 posto od roditelja iz najsiromašnijeg kvintila. Usporedni brojevi za drugi najbogatiji kvintil su 28,4, 22,6, 21,6, 16,1 i 11,3 posto. Za srednji kvintil oni su 16,4, 22,5, 23,6, 20,5 i 17,0. Za drugi najsiromašniji kvintil oni su 11,3, 20,2, 19,3, 24,4 i 24,9 posto. U najsiromašnijem kvintilu, 6,1 posto dolazi od roditelja u najbogatijem kvintilu, 11,4 posto od roditelja u drugom najbogatijem kvintilu, 17,8 posto od roditelja u srednjem kvintilu, 27,3 posto od roditelja u drugom najsiromašnijem kvintilu i 37,4 posto iz najsiromašnijeg kvintila.
Ove brojke su izvanredne. Oni pokazuju – što se moralo očekivati - da razred roditelja ima određeni utjecaj na to u kojem će razredu njihova djeca završiti, ali ne toliko značajan. Prisjetimo se da podrijetlo nije imalo utjecaja, raspodjela djece između dohodovnih skupina bila bi nasumična tako da bi 20 posto ljudi u najbogatijem kvintilu imalo roditelje iz tog kvintila. Umjesto toga, ti ljudi čine 37,9 posto svih ljudi u najbogatijem kvintilu. Dakle, podrijetlo čini razliku, ali samo malu razliku, 17,9 posto. To također znači, što je još važnije, da 62,1 posto ljudi u najbogatijem kvintilu ima roditelje koji nisu bili u najbogatijem kvintilu. Opet, kako 37,4 posto ljudi u najsiromašnijem kvintilu ima roditelje koji su također bili u tom kvintilu, to znači da 62,6 posto ljudi u najsiromašnijem kvintilu ima roditelje koji nisu bili u najsiromašnijem kvintilu.
Prvobitna pozicija nije značajna
Ljevičarski intelektualci obično podcjenjuju dinamički karakter konkurentskog kapitalizma: budala i njegov novac ubrzo se rastaju. To je beskrajan izazov. Izvorni položaj nije mnogo bitan. Brojke koje Gramm i njegovi suradnici navode pokazuju da roditelji ne mogu kupiti mnoge prednosti za svoju djecu. Doista, početne prednosti nestaju u nekoliko generacija. Uzgred, ovo je također bio zaključak u temeljnom radu Garyja S. Beckera i Nigela Tomasa iz 1986.: ‘Gotovo sve prednosti i mane predaka u pogledu zarade izbrisane su u tri generacije.’ Adam Smith podijelio je ovaj temeljni uvid u Teoriji moralnih osjećaja (Pt. 4, Ch. I):
Proizvod tla u svakom trenutku održava gotovo onaj broj stanovnika koji je sposoban održati. Bogati s hrpe biraju samo ono što je najdragocjenije i najprijatnije. Oni troše malo više od siromašnih; i usprkos njihovoj prirodnoj sebičnosti i pohlepi, iako misle samo na vlastitu pogodnost, iako jedini cilj koji predlažu od rada svih tisuća koje zapošljavaju bude zadovoljenje njihovih vlastitih uzaludnih i nezasitnih želja, oni se dijele s loš proizvod svih njihovih poboljšanja. Vodi ih nevidljiva ruka da naprave gotovo istu raspodjelu životnih potrepština koja bi bila učinjena da je zemlja podijeljena na jednake dijelove među svim njezinim stanovnicima; i tako, bez namjere, bez znanja, unaprjeđuju interese društva i daju sredstva za razmnožavanje vrste. Kad je providnost podijelila zemlju među nekolicinu gospodskih gospodara, nije zaboravila niti napustila one koji su izgleda bili izostavljeni u podjeli.
Ne bismo trebali biti previše zabrinuti zbog bilo koje izvorne pozicije, već zbog prilike da krenemo naprijed i gore. Iako je američki san živ i zdrav, zabrinjavajuće je da radno sposobni, ali neradni pojedinci u najsiromašnijem kvintilu primaju gotovo isti ili čak veći prihod nakon plaćanja transfera i poreza kao zaposleni u sljedeća tri kvintila iznad njihovog. Gramm i njegovi koautori primjećuju (str. 81) da su ‘najglasniji kritičari našeg ekonomskog sustava zbog njegovog rasta nejednakosti zarađenog dohotka u poslijeratnoj Americi također često najpredaniji zagovornici širenja samih transfernih plaćanja na niska primanja. Amerikanci koji su najveći uzrok rasta nejednakosti zarađenog dohotka. Oni su također bili najveći promotori javnog obrazovnog sustava koji je mnoge ostavio iza sebe i najveći kritičari obrazovnih reformi, kao što je izbor škole, koje omogućuju većem broju djece da povećaju svoje buduće prihode.’ Na kraju svoje knjige autori spominju neke potrebne reforme u Americi. 1) Razjašnjavanje činjenica. 2) Uklonite vladine poticaje za rad. 3) Reformirajte osnovno i srednje obrazovanje za uspjeh. 4) Uklonite vladina ograničenja mogućnosti.
Ovi su prijedlozi svakako relevantni i za Europu.