Armenski premijer Pashinyan sastaje se sa zapadnim čelnicima u Bruxellesu

Ne događa se često da u medijima čujemo za ratom pogođenu regiju Kavkaza, au središtu pozornosti trenutno su Ukrajina i Izrael. Istina je, međutim, da je Kavkaz bio upleten u oružane sukobe i nestabilnost otkako su tri zemlje u ovoj regiji (Armenija, Azerbajdžan i Gruzija) stekle svoju neovisnost od Sovjetskog Saveza 1991. godine.

Jedna od nacija koja je najviše pogođena, osobito posljednjih godina, je drevna nacija Armenije, mala nacija, ali ona koja je bastion kršćanstva na Kavkazu, jedna od prvih kršćanskih nacija na svijetu, i jedna koja , unatoč tome što unutar svojih granica ima populaciju od samo 2,8 milijuna ljudi, ima dijasporu od preko 7 milijuna ljudi diljem svijeta. Unatoč tome, također je pretrpjela brutalne posljedice boravka u regiji koja je bila središte sukoba i rivalstva između carstava, poput Ruskog, Otomanskog i Perzijskog Carstva, koja su se stoljećima natjecala za hegemoniju u regiji.

Armenci su izgubili svoju državnost u 14. stoljeću i samo su je nakratko vratili 1918. da bi 1920. bili apsorbirani u SSSR. Tijekom tog razdoblja ranog 20. stoljeća, Armenci su također proživjeli jedan od najtraumatičnijih događaja u svojoj povijesti, naime armenski genocid koji je počinilo Osmansko carstvo pod muslimanskom dominacijom između 1915.-1917., a koji je možda odnio čak 1,5 milijuna života .

Još jedan veliki izazov s kojim su se Armenci morali boriti je njihov susjed Azerbejdžan, mnogo veća, mnogoljudnija i resursima bogatija muslimanska država, ali kojoj nedostaje nacionalna i kulturna starina koju ima Armenija. Teritorijalni ekspanzionizam Azerbajdžana doveo je do intenzivnog etničkog sukoba koji je dosegao vrhunac ranih 1900-ih kada su Armenija i Azerbajdžan prvi put stekli neovisnost, ponovno 1990-ih kada se raspao SSSR i obje su države ponovno stekle neovisnost, a zatim sporadično u 2000-ima, sa značajnim vrhuncima u 2020-ima .

Veći dio sukoba bio je usredotočen na Nagorno-Karabah (Artsakh na armenskom), malu planinsku regiju koja je etnički armenska enklava koja je u potpunosti okružena Azerbajdžanom i međunarodno je priznata kao dio suverenih međunarodnih granica azerbejdžanske države. Sovjetski Savez, koji je bio stručnjak za ‘podijeli pa vladaj’ i cinično manipulirao etničkim granicama, odlučio je 1921. napraviti Nagorno-Karabakh kao autonomnu regiju unutar Azerbejdžanske Sovjetske Socijalističke Republike, što je naišlo na snažno protivljenje etničkih Armenaca u regiji stanovništva i što je dovelo do teške diskriminacije i represije protiv Armenaca i njihove kulture u sovjetskom razdoblju.

Iako je etnički sukob punih razmjera držan podalje tijekom sovjetskog razdoblja, raspad SSSR-a 1990-ih i vakuum vlasti koji je uslijedio doveli su do eksplozije etničkog sukoba između Armenije i Azerbajdžana. Konkretno, Prvi rat u Nagorno-Karabahu (1988.-1994.) izbio je tijekom raspada SSSR-a, kada se, dok je Azerbajdžan išao prema proglašenju neovisnosti, Nagorno-Karabah pokušao odcijepiti od Azerbajdžana i pripojiti Armeniji. Prekid vatre potpisan je 1994., što je rezultiralo de facto neovisnošću Gorskog Karabaha kao Republike Artsakh, iako s bliskim vezama s Armenijom. Drugi rat u Nagorno-Karabahu izbio je 2020. kada je Azerbajdžan napao Artsak. Ovaj put, međutim, ravnoteža snaga između Armenije i Azerbajdžana značajno se promijenila, a rat je rezultirao time da je Azerbajdžan preuzeo kontrolu nad velikim dijelom zemlje Artsakha. Prekid vatre potpisan 2020. nije doveo do trajnog mira, a Azerbajdžan je 2022. uveo blokadu Armenije i pokrenuo još jednu invaziju 2023.

Ovaj treći rat završio je azerbejdžanskom okupacijom Artsakha, raspadom ove državice i masovnim egzodusom Armenaca iz njihove povijesne domovine. Nadalje, došlo je do graničnih sukoba između Azerbajdžana i uže Armenije, a Azerbajdžan je okupirao brojna armenska pogranična sela. Nadalje, postoji bojazan da bi Azerbajdžan mogao baciti oko na teritorij uže Armenije. Dio toga odgovara unutarnjim pitanjima, kao i azerbejdžanskom i panturskom nacionalizmu, jer azerbejdžanski moćni nacionalistički diktator Aliyev možda nastoji stvoriti kopneni koridor između kopna Azerbajdžana i azerbejdžanske eksklave Nakhchivan, koja je odsječena od ostatka Azerbajdžana od strane armenske pokrajine Syunik. To bi zauzvrat omogućilo stvaranje panturskog koridora, ispunjavajući panturske nacionalističke ambicije azerbejdžanskog vođe Alijeva i njegovog turskog saveznika Erdogana, povezivanjem Azerbajdžana (i ostalih srednjoazijskih turskih država) s Turskom.

Još jedan važan razlog za ratobornost Azerbajdžana je nestabilni geopolitički kontekst i složena spleta ekonomskih i političkih interesa na Kavkazu. Prvo, ruska brutalna invazija na Ukrajinu destabilizirala je Kavkaz, odvrativši pozornost Rusije od onoga što je povijesno bilo njezino dvorište i stvorila povoljan prozor mogućnosti za ambiciozne regionalne hegemone poput Turske, koja je poduprla teritorijalne ambicije svojih azerskih saveznika za stvaranjem ‘Velikog Azerbajdžana’ ‘, dok sama nastoji izgraditi neku vrstu ‘turskog carstva’. U konačnici, rusko imperijalističko nastojanje u Ukrajini ohrabrilo je druge imperijaliste i teritorijalne revizioniste poput Azerbajdžana Alijeva.

Istodobno, teret koji je Rusiji nametnuo rat u Ukrajini onemogućio je Rusiju da ispuni svoje obveze prema svom tradicionalnom savezniku Armeniji. Armenija je bila blisko povezana s Rusijom od raspada SSSR-a, a bila je i članica Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO), koja je bila, da tako kažemo, pandan NATO-u na postsovjetskom prostoru. Odnosi Armenije i Rusije pogoršali su se, međutim, nakon sukoba s Azerbajdžanom, budući da je Armenija u sukobima okrivila Rusiju što nije uspjela obraniti svoj teritorij od pandži Azerbajdžana. U tom kontekstu Armenija je zamrznula svoje sudjelovanje u ODKB-u i umjesto toga okrenula se Zapadu u potrazi za saveznicima protiv Azerbajdžana.

Pomoć Zapada ovoj sukršćanskoj naciji je, međutim, izostala zbog složenog geopolitičkog kompleksa. Došlo je do retoričke predanosti Zapada obrani armenskog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Baš prošlog tjedna, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, visoki predstavnik EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josep Borrell i američki državni tajnik Anthony Blinken sastali su se u Bruxellesu s armenskim premijerom Nikolom Pashinyanom. Von der Leyen je ponovila svoje “obećanje da će stajati rame uz rame s Armenijom”, izjavila je da su “EU i Armenija sve više usklađene u vrijednostima i interesima”, te da je sljedeći korak “nova i ambiciozna agenda partnerstva između Europske unije i Armenija”. Šef EU-a također se osvrnuo na “jad raseljenih Armenaca iz Karabaha”. Sa svoje strane, SAD je u rujnu održao zajedničke vojne vježbe u Armeniji kao demonstraciju sile.

Usprkos tome, realnost je da je Zapad zapravo ograničen i nedvojbeno talac Azerbajdžana zbog ekonomskih interesa. Iako je Armenija kulturno bogata kršćanska nacija koja je, u smislu vrijednosti, dio zapadne obitelji, oskudna je u resursima i razmjerno je slabija. Naprotiv, Azerbajdžan je bogat resursima i ima jaku vojsku koju podupiru Turska i Izrael. To je osobito posljedično jer je EU sve više ovisila o plinu o Azerbajdžanu, osobito nakon ruske invazije na Ukrajinu i prekida uvoza iz Rusije.

Doista, izvoz plina iz Azerbajdžana u EU povećao se 2022., s 19 milijardi kubičnih metara 2021. na 22,3 milijarde 2022. (doista, EU i Azerbajdžan potpisali su preliminarni sporazum 2022. o udvostručenju protoka plina do 2027.). To ima duboke geopolitičke implikacije za Europu, jer ova energetska ovisnost ograničava autonomiju vanjske politike EU-a i čini je taocem Azerbajdžana. Stoga je imperativ da EU preispita svoju geopolitičku strategiju i odvagne je li voljna prepustiti sukršćansku naciju azerbajdžanskom imperijalističkom ekspanzionizmu, ne samo zbog toga što bi to značilo u moralnom smislu, već i zato što bi stvorilo još jedan presedan teritorijalnog revizionizma koji ostaje bez kontrole i što bi to moglo značiti za druge nacije kojima prijete ekspanzionistički susjedi (npr. Moldavija, Poljska, Gruzija i baltičke države u Europi).