Subscribe
Ceremonija otvaranja Olimpijskih igara 2024. u Parizu dosegnula je vrhunac neukusa, ružnoće i nepoštivanja vjerskih uvjerenja i osjećaja milijuna katolika, kršćana uopće. Bila je to najapsolutnija eksplozija u buđenju. Najdostojanstveniji prikaz društva u savršenom raspadu gdje je dostojanstvo osobe degradirano do apsolutnog maksimuma, s demonskim slikama, apokaliptičnim referencama, korištenjem maloljetnika i ismijavanjem lika Isusa Krista. Filozofija je uvijek priznavala da su Istina, Dobro i Ljepota neraskidivo povezani. Intrinzično dobar postupak ili ponašanje samo po sebi je lijepo. A sensu contrario, nemoralnom ili lošem ponašanju obično nedostaje ljepote, ravnoteže i reda. Na isti način, laž nam se čini kao nešto loše i ružno. Neki idu toliko daleko da kažu da nema estetike bez etike; i obrnuto, jer svako lijepo ljudsko ponašanje već iza te ljepote krije izraz dobra i istine. Ceremonija otvaranja Olimpijskih igara u Parizu bila je, izričito, suprotna. Ružnoća i izobličenje. Modna pista monstruoznih bića, podsjetnici na giljotinu ili naklon pedofiliji. Protukatolička apoteoza bila je vrhunac. Skriva ovu ceremoniju i probuđenu ideologiju koja ju je rasvijetlila, kult ružnoće, užasa, zla i prijevare. Ljudska bića su tjelesna, društvena, kulturna i duhovna bića. Kao tjelesna bića – ne samo duh – vanjština nije ni neovisna o nutrini, ni autonomna; i stoga sav tjelesni izraz nije ni bezazlen ni neutralan. Često se kaže – kako bi se opravdala svaka estetska ili etička ludost – da je izgled varljiv, ali je sam po sebi varka. Izgled, ono što se čini, ono što se čini da se čini, ne vara, osim ako se dotični subjekt svjesno i svojevoljno ne želi prikazati nečim drugim nego što on stvarno jest; ali to više nije pojava nego obmana ili simulacija. Ako na ulici vidim uniformiranog čovjeka s pištoljem, po izgledu zaključim da je vojno lice. Vidim li osobu na tlu kako prosi novac, okruženu smećem, možda prljavu i usamljenu, zaključujem da se radi o siromahu koji treba moju pomoć ili suradnju. Ako vidim osobu odjevenu kao Isus Krist, okruženu s desetak ljudi, izgled mi govori da rekreiraju Posljednju večeru, a ako su svi obučeni u haljinu, ponavljaju određene geste i postavljeni su na određeni način, izgled je jasan: žele se rugati povij
oralna scena koja je anticipirala smrt na križu Gospodina našega Isusa Krista, najodlučniji trenutak u povijesti Zapada. Ortega y Gasset je rekao da je pogrešno reći da nam ‘drveće ne dopušta da vidimo šumu’, budući da prisutnost mnoštva drveća obično nagovještava postojanje šume. Ista su šuma. Isto tako, opsceni imidž, neukusna gesta, proliferacija muškaraca odjevenih u žene ili obrnuto, estetsko i etičko vrijeđanje kršćanske vjere, savršena su pojava nedopustivog cirkuskog spektakla. Macronova Francuska, ultraliberalna Francuska, progresivna Francuska, probuđena Francuska pokazala je svijetu svoj poraz, svoju dekadenciju i svoju trulež; lišen ljepote i pun antikatoličke mržnje. Spektakl vjerojatno ne bi bio puno drugačiji da se Olimpijske igre sada održavaju u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Švedskoj, Belgiji ili Španjolskoj. Iako ne sumnjam da Francuska preuzima kolač. Ne za mučeništvo. Nagrada za nemoral i ružnoću. Jučerašnji događaj bio je toliko groteskan da, uvjeren sam, mora imati suprotan učinak od onog koji priželjkuju njegovi promotori i kreatori. Budni svijet je pokazao: 1) da su dobro i ljepota neraskidivo povezani; 2) da je zapadni svijet doista, da parafraziramo Evolu, u ruševinama; 3) da su promicatelji te ideologije doista nesposobni ništa stvoriti, već samo uništavati, što pokazuje da su u čistom porazu; 4) da su ipak već mnogo toga uništili i da je zapadna civilizacija sada samo tinjajuća žeravica pepela; 5) da konačno pobijede oni koji se odluče ne predavati, ne paktirati, ne praviti kompromise sa svim tim ljudima. Zato pišem u The Conservative.