COP29 i povijesno zanemarivanje primarnog sektora

COP29, održan u Bakuu ovog mjeseca, skrenuo je prijeko potrebnu pozornost na prehrambeni i poljoprivredni sektor tijekom jedne od svojih sjednica – temu koja se često zanemaruje u raspravama o klimi unatoč njezinoj neporecivoj važnosti. Poljoprivreda je središte globalnih sredstava za život, a opstanak više od 2,5 milijarde ljudi ovisi o njoj. Mnogi od tih pojedinaca mali su poljoprivrednici u zemljama s niskim i srednjim dohotkom, kojima često nedostaje odgovarajuća potpora javnih uprava i međunarodnih institucija. Ironično, iako poljoprivreda značajno doprinosi emisijama stakleničkih plinova, ona je također jedan od sektora koji su najviše pogođeni klimatskim promjenama, sa sušama, poplavama i toplinskim valovima koji uništavaju usjeve i stoku. Dok uključivanje poljoprivrede u dnevni red COP29 predstavlja korak naprijed, još mnogo toga treba učiniti kako bi se odgovorilo na jedinstvene izazove sektora. Pravedna tranzicija u poljoprivredi – ona koja osigurava da niti jedna skupina ne bude zaostala – ključna je za postizanje pravičnih rješenja za klimatske promjene. To zahtijeva ciljane strategije koje uravnotežuju potrebu za održivom poljoprivrednom praksom sa stvarnošću s kojom se suočavaju oni koji ovise o poljoprivredi kao izvor svog života, posebice najugroženije zajednice. Nametanje sve strožih klimatskih propisa jedan je od najhitnijih problema koji guše poljoprivrednike diljem svijeta. Ti propisi često postavljaju nerealne zahtjeve pred 2,5 milijarde ljudi koji se oslanjaju na poljoprivredu. Za male poljoprivrednike u zemljama s niskim i srednjim dohotkom prilagodba ovim zahtjevima posebno je teška. Mnogi nemaju pristup osnovnim resursima, modernoj tehnologiji i financijskoj potpori, ostavljajući ih loše opremljene za provedbu skupih ekoloških mjera. Osim ovih ograničenja, ograničena infrastruktura i pristup kreditima pogoršavaju poteškoće s kojima se suočavaju poljoprivrednici koji se već bore za održavanje svojih sredstava za život. Ne može se precijeniti hitnost davanja prioriteta poljoprivredi u globalnim klimatskim politikama. Između 1991. i 2021. klimatske katastrofe rezultirale su gubicima usjeva i stoke u ukupnom iznosu od procijenjenih 3,8 bilijuna dolara, pri čemu zemlje s niskim i srednjim dohotkom snose najveće relativne troškove. Međutim, poljoprivreda nije samo žrtva klimatskih promjena – ona je i potencijalno rješenje. Održive poljoprivredne prakse mogu smanjiti emisije stakleničkih plinova, poboljšati sigurnost hrane i izgraditi otpornost na buduće klimatske šokove. Zbog toga je poljoprivreda vitalna komponenta u postizanju ciljeva Pariškog sporazuma i ublažavanju najgorih utjecaja klimatskih promjena. Kako bi se učinkovito pozabavilo ovim problemom, potreban je realističniji pristup – pristup koji priznaje složenost i nijanse primarnog sektora. Umjesto kažnjavanja zemalja s visokim ekološkim i fitosanitarnim standardima, napori bi se trebali usmjeriti na potporu zemljama u razvoju. Davanjem prioriteta ulaganju u održive prakse i infrastrukturu u tim regijama, moglo bi se postići globalno poboljšanje poljoprivrede, od čega bi koristi imali svi sektori povezani sa sustavom hrane. Nažalost, sudionici COP29 ponovno nisu uspjeli pokazati istinsku predanost usklađivanju napora za uključivanje poljoprivrede u šire klimatske okvire. Iako popularne riječi poput “pravedna tranzicija”, “otpornost na klimatske promjene” i “potpora poljoprivrednicima” često dominiraju naslovima, stvarnost za mnoge poljoprivrednike ostaje sumorna.

Kritičari tvrde da rasprave o klimi na visokoj razini i dalje zaobilaze poljoprivredu, dok istovremeno vrše nepotreban pritisak na one koji neumorno rade na proizvodnji hrane koju konzumiramo. Poljoprivreda i stočarstvo, koji su ključni za proizvodne sustave diljem svijeta, moraju biti podignuti u prvi plan ovih razgovora. Trebalo bi ih prepoznati kao temeljne stupove u raspravama o klimi, osiguravajući stvarnu i uključivu tranziciju koja ne uništava mala i srednja gospodarstva. Ovi sektori nisu ključni samo za proizvodnju hrane, već igraju i ključnu ulogu u obnovi ekosustava i ublažavanju učinaka klimatskih promjena. Provedba klimatskih rješenja za poljoprivredu mora uzeti u obzir specifične stvarnosti i izazove sektora. Politike bi trebale uzeti u obzir ograničeni pristup resursima, tehnologiji i financiranju, a istovremeno osigurati da poljoprivrednici mogu nastaviti proizvoditi hranu na održiv način. Zanemarivanje ovih čimbenika riskira otuđenje upravo onih ljudi čija je suradnja ključna za globalne klimatske ciljeve. Poljoprivreda je na raskrižju. Iako rasprave COP29 o tom sektoru predstavljaju napredak, one su i dalje nedostatne. Bez značajne akcije, povijesno zanemarivanje primarnog sektora nastavit će se, ostavljajući milijune poljoprivrednika ranjivima na klimatske promjene i gospodarsku nestabilnost. Došlo je vrijeme da kreatori politike usklade svoju retoriku s opipljivom potporom, osiguravajući da poljoprivreda postane središnji fokus u borbi protiv klimatskih promjena. Samo tada sektor može ispuniti svoj potencijal i kao pružatelj sredstava za život i kao ključni igrač u globalnim naporima za održivost.