Subscribe
Nakon prethodnog članka u rujnu , Odbor za zapošljavanje i socijalna pitanja Europskog parlamenta zatražio je od Odjela za unutarnju politiku za ekonomsku, znanstvenu politiku i politiku kvalitete života analizu predložene direktive o takozvanoj Europskoj invalidskoj iskaznici.
Osim prednosti i mogućnosti, analiza objavljena u studenom prepoznaje i nedostatke.
Iskaznica ima za cilj omogućiti “ograničenu prenosivost” nacionalno priznatog statusa invaliditeta. U praksi, građani EU-a koji posjeduju karticu koju je izdala država članica mogu biti priznati od strane pružatelja usluga u drugoj državi članici – zemlji članici domaćinu – na ravnopravnoj osnovi s osobama s invaliditetom koje imaju prebivalište u toj državi.
To već podrazumijeva prilično široku prenosivost nacionalno priznatog statusa invaliditeta. Prije svega, pružatelji usluga mogu biti javni ili privatni; u prvom slučaju, to se svodi na određenu prenosivost socijalnih (medicinskih) naknada.
Drugo, ako se ta prenosivost u korist građana EU-a proširi na druge građane koji borave u državi članici EU-a, opseg će se čak proširiti na mnogo širu razinu.
Treće, država članica domaćin obvezna je dodijeliti prava temeljena na boravku u toj državi članici, što je zasigurno niz obveza mnogo širih od onih koje se daju državljanima države članice.
I četvrto, prenosivost se odobrava čak i kada građani koji putuju nemaju pravo na iskaznicu ako su bili procijenjeni u državi članici domaćinu.
Odjel za politiku gospodarstva, znanosti i politike kvalitete života u Europskom parlamentu mogao bi to nazvati i “ograničenom” prenosivošću. Na temelju činjenica, mi ne; pogotovo ako se ima na umu da se beneficije protežu i na obitelji, a znamo kako određene kategorije useljenika u pravilu zlorabe takve mogućnosti.
S druge strane, prijedlog ne spaja europsku invalidsku iskaznicu i europsku parkirnu karticu, što znači da korisnici trebaju rukovati s dvije kartice umjesto s jednom. Ovo se ne čini baš učinkovitim.
Zanimljivo ograničenje opsega kartice odnosi se na vrijeme. Trebalo bi ga koristiti samo za “kratke boravke”, možda tri mjeseca. Ali to je prilično nejasno, budući da bi ljevičarska tendencija u Saboru mogla htjeti znatno povećati ovaj vremenski raspon.
Daljnji izazov koji treba uočiti odgovara činjenici da bi kartica mogla biti postavljena u digitalnom formatu, uz sumnje koje su neki članovi ECR-a s pravom iznijeli tijekom krize Covid-19. Digitalna sredstva, u rukama kriptokratske Komisije kao što je ona na čelu s gđom Von der Leyen, nisu reducirane prirode.
Prijedlog, naime, nema pravnu osnovu. Povjerenstvo je predložilo četiri, ali kad se pogleda jedan po jedan, otkriva se da nisu baš ozbiljni. Članak 53. stavak 1. UFEU-a govori o diplomama samozaposlenih, što nema apsolutno nikakve veze s karticom. Članak 62. UFEU-a predviđa slobodno kretanje usluga unutar EU-a, ali prijedlog kartice predviđa slobodno kretanje osoba, a ne usluga. Članak 91. UFEU-a odgovara zajedničkoj prometnoj politici; možda bi se to moglo odnositi na europsku parkirnu karticu, ali sigurno ne na invalidsku iskaznicu, koja nema nikakve veze s prometnom politikom. Konačno, članak 21. stavak 2. UFEU-a omogućava građanima EU-a da se slobodno kreću i borave na teritoriju država članica; iako je opet to već postignuto s našim nacionalnim osobnim iskaznicama, bez potrebe za europskom invalidskom iskaznicom osim kartice za parkiranje.
Čini se razumnim i primjerenim zaštititi osobe s invaliditetom. Međutim, treba li EU to učiniti ili ne bi bilo odgovornije da se države članice natječu jedna protiv druge u svojoj izvrsnosti i ambicijama? To je jedna od prednosti načela supsidijarnosti, a ne manja.
Slika: Nicolas Schmit (Tageblatt.lu)