Subscribe
Nakon Njemačke, Francuske i Italije, Španjolska je nedvojbeno najvažnija država članica unutar Europske unije; ne samo po BDP-u nego i po broju stanovnika i, recimo to tako, međunarodnom utjecaju i pozicioniranju.
S jedne strane, njegov položaj na južnoj granici Europe, nekoliko kilometara od sjeverne Afrike, graniči čak i s Marokom – sa španjolskim gradovima Ceutom i Melillom -; a s druge strane, ne manje važno, zbog svojih povijesnih, kulturnih, političkih i gospodarskih veza s cijelom Amerikom, ali posebno s Južnom i Srednjom Amerikom.
Zato bi za europski konzervativni pokret praćenje zbivanja u Španjolskoj trebalo biti prioritet, jer transatlantska osovina ili veza ne bi trebala biti samo odnos EU-Sjedinjene Države, već i odnos EU-Ibero-Amerika. Iz ekonomskih, kulturnih, političkih i strateških razloga.
Socijalističko-komunistička koalicijska vlada koju vodi Pedro Sánchez u Španjolskoj, u trajnoj institucionalnoj krizi, ovisna o separatističkim strankama, i s očitim vezama preko Sao Paulo foruma i Puebla grupe, s tzv. ‘narko-diktaturama’ Kube i Venezuela i radikalno ljevičarske vlade Brazila i Čilea, da navedemo samo nekoliko primjera, trebale bi biti glavni motiv za sva europska ministarstva vanjskih poslova. Ako to nije bio slučaj, to je zbog lijevog tona politike Komisije Von der Leyen, podložne europskim liberalima, zelenima i socijalistima, i zato što je Sánchez bio jedan od glavnih branitelja i promicatelja klimatskog fanatizma koji je prožimao Europski zeleni pakt.
Prošli tjedan svjedočio je najnovijem skandalu u Španjolskoj. Sigurno sutra može biti još jedan. Nakon groteskne najave predsjednika Sáncheza da se povlači u mirovinu kako bi razmislio nekoliko dana s obzirom na ozbiljne optužbe za korupciju protiv njegove vlade i njegove supruge, samo da bi dao javnu izjavu u kojoj je sucima, novinarima i političkoj oporbi zaprijetio žestokim progonom, došlo je bila diplomatska kriza prvog reda.
Jedan od njegovih ministara, Óscar Puente, i čovjek kojemu vjeruje, javno je optužio Javiera Mileija, predsjednika Republike Argentine, za drogiranje. Odgovor argentinske vlade bio je nemilosrdan i slavljen u Španjolskoj, uzvraćajući udarac za udarac; uzvraća udarac na laži Sánchezove vlade, javno priopćenje u kojem se prikazuje politička bijeda koalicijske vlade: teritorijalna podjela, tvrdnje o amnestiji za političare koji se zalažu za državni udar, ekonomska korupcija.
Bilo bi dobro da europske vlade budu zabrinute zbog opasnog kretanja socijalističke i komunističke vlade u Španjolskoj. Posljedice njezine politike, u međunarodnim poslovima ili nepostojeće imigracijske kontrole, mogu se osjetiti u cijeloj Europi.
Neprihvatljivo je da europska vlada nastoji sakriti svoje probleme od javnog mnijenja oslobađanjem diplomatske krize s nacijom poput Argentine, koja također ulaže iznimne napore da izađe iz stalne krize – gospodarske i institucionalne – u koju ju je Kirchnerizam bacio godinama. Španjolska ne zaslužuje vladu koja je dovodi do ismijavanja; samo zato što je Milei prijateljica, saveznica i partnerica Santiaga Abascala, vođe VOX-a, stranke koja je dio stranke ECR; i koja je već najavila svoju prisutnost u Madridu 18. i 19. svibnja na velikom konzervativnom događaju koji će obilježiti kraj ovog zakonodavnog mandata.