Dramatičan porast genitalnog sakaćenja žena u Irskoj

Standardna definicija koja se primjenjuje na genitalno sakaćenje žena (FGM) jest da je to praksa koja uključuje djelomično ili potpuno uklanjanje vanjskih ženskih spolnih organa ili spolnih organa iz nemedicinskih razloga.
Iako ova vrsta kratkoće definicije svakako ima svoje mjesto, bilo bi mudro ne prihvatiti je izoliranu ili bez dosljednog upućivanja na dodatne klasifikacije koje Svjetska zdravstvena organizacija i drugi primjenjuju na FGM. Ovaj pristup će nam pomoći da shvatimo, čak i u ograničenom stupnju, pravo barbarstvo prakse i nečuveno kršenje ljudskih prava koje ona predstavlja. Međuagencijska izjava Svjetske zdravstvene organizacije o ukidanju genitalnog sakaćenja žena korisna je u tom pogledu. Tu nalazimo referencu na 4 vrste sakaćenja ženskih genitalija koje su tradicionalno prevladavale.

Gotovo je neshvatljivo razmišljati o tome da se prakse sakaćenja ženskih genitalija, kako su gore klasificirane, u većini slučajeva provode na mladim djevojkama i bebama između djetinjstva i dobi od 15 godina koje uglavnom žive ili potječu s afričkog kontinenta ili šireg Bliskog istoka. Razmjeri te prakse su nevjerojatni, s pouzdanim procjenama WHO-a koji sugeriraju da je između 100 milijuna i 140 milijuna djevojčica i žena bilo podvrgnuto nekom obliku sakaćenja žena, a dodatnih 3 milijuna djevojčica je u opasnosti svake godine. To je, ističu iz WHO-a, jednako broju od 6000 žena i djevojaka koje se dnevno podvrgnu sakaćenju ženskih spolnih organizama u svijetu.
Svijest o raširenosti prakse i broju djece i žena koji žive s posljedicama sakaćenja žena treba dobrodošli, iako u nepotpunom stupnju probiti se do svijesti zapadnog svijeta. To je barem zbog održivih obrazovnih kampanja koje su uslijedile nakon eksponencijalnog rasta globalnih stopa useljavanja i prisutnosti zajednica dijaspore iz Afrike i Bliskog istoka koje žive u zemljama i teritorijima kao što su Sjedinjene Države, Europa i Australija. Također je potpomognuto često vrlo javnim sukobima koji su se stvarali kada su pokušaji obrane prakse na temelju prava ili vjerskih ili kulturnih razloga naišli na zapadnu pravnu i medicinsku tradiciju koja je povijesno smatrala da je sakaćenje žena anatema i neobranjivo. Irska je jedna od takvih država koja pokušava primjereno i humano odgovoriti na probleme koje predstavlja sakaćenje žena. Na međunarodnoj razini Irska je ratificirala razne međunarodne konvencije koje osuđuju sakaćenje žena, uključujući Opću deklaraciju o ljudskim pravima (UDHR) i Konvenciju o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW). Na domaćoj razini ključni događaj je objavljivanje irskog Nacionalnog akcijskog plana za rješavanje problema sakaćenja žena u studenom 2008. koji je objavljen u suradnji s 15 drugih europskih zemalja.
Akcijskim planom identificirano je pet strateških naslova kao bitne komponente svakog pokušaja rješavanja problema sakaćenja ženskih spolnih žena u Irskoj. Ovi naslovi su pravni, azil, zdravstvena pomoć, pomoć zajednici i razvoj.
Prvi izričito pravni pokušaj koji je proizašao iz ovog procesa bio je irski Zakon o kaznenom pravosuđu (sakaćenje ženskih genitalija) iz 2012., koji je prvobitno uveden u lipnju 2011. Zakon ne samo da je kriminalizirao čin genitalnog sakaćenja žena, već je također predvidio kazneno djelo pokušaja učiniti čin ženskog genitalnog sakaćenja. Zakon također sadrži odredbe koje se odnose na pomaganje, poticanje, savjetovanje, urotu ili nabavljanje počinjenja genitalnog sakaćenja žena. Ovo je omogućilo značajnu pravnu jasnoću postojećim, ali inače širokim pravnim zabranama nagovaranja počinjenja kaznenog djela za koje se tereti tjelesna ozljeda kao što je sakaćenje i uklanjanje organa ili tjelesnog tkiva. Prema ovom Zakonu također je kazneno djelo ako netko s prebivalištem u Irskoj odvede djevojku u drugu zemlju na sakaćenje ženskih spolnih organa. Kazne prema Zakonu su do 14 godina zatvora i/ili novčana kazna od 10.000 eura. Kad se sudi prema primjedbama tadašnjeg ministra zdravstva dr. Jamesa Reillyja kada je prvi put predstavio Zakon – da će omogućiti neospornu pravnu jasnoću – Zakon je bio uspješan.

However, the overall picture that emerges when viewed against the Minister’s further remarks, that the legislation was “the first step in ensuring the practice will not take hold in Ireland,” is less favourable.
This is despite the fact that, as we have seen above, the Act was part of a broader willingness of Irish Governments to create awareness around FGM and its commendable adoption of a zero-tolerance approach to its practice. Ireland would go on approach the health strategy heading of the 2008 Action Plan through the country’s national strategies on domestic sexual and gender-based violence (DSGBV). The Irish Health Service Executive (HSE) is also currently undertaking a mapping exercise of its services with a view to identifying gaps in the provision of supports to victims and survivors of FGM. This is extremely important as it is unquestionably the case that there is a growing demand for such services in Ireland. We can see evidence of this in an Irish Times report from November 2024 where it emerged that a service to help women affected by female genital mutilation increased more than 300 per cent over two years. The Report was published by Ireland’s Irish Family Planning Association. It estimated that at least 10,000 women and girls living in Ireland have experienced FGM. It also reported that its appointment levels for FGM related supports increased by 338 per cent in 2023.
The Association’s medical director Caitriona Henchion confirmed that the number of people being treated was “originally small” but from 2020/2021 migration from “high-incidence countries increased so demand has hugely gone up”. In the context of migration from high incidence countries, it is worth observing that Section 7(2)(f) of Ireland’s International Protection Act 2015 provides that “acts of a gender-specific or child specific nature” are examples of acts which may amount to persecution. As such, Ireland’s International Protection Office (IPO) considers that FGM is persecutory in nature as it “violates a series of well-established human rights principles, including the principles of equality and non-discrimination on the basis of sex, the right to life when the procedure results in death, and the right to freedom from torture or cruel, inhuman or degrading treatment or punishment, as well as the rights of the child.” In conclusion we can say that as Ireland continues to experience an unprecedented wave of inward migration from the countries including those within the African continent and the Middle East, the demand for FGM related services will continue to dramatically increase. This places extraordinary pressure on Ireland’s health and community service due to the complex cultural sensitivities that often arise. Hopes for a reduction in the number of children and women presenting may be overly optimistic due to the clear recognition in the research literature of the pervasiveness and stubbornness of the practice and its resistance to elimination. UNICEF has itself warned that female genital mutilation is again on the rise among Nigerian girls aged 0-14 with rates risen from 16.9 per cent in 2013 to a recent high of 19.2 per cent. There will also be significant challenges for Ireland’s police force, An Garda Síochána although it has recently launched an initiative called Operation Limelight to provide information to passengers travelling to and from Ireland which explains what FGM is, and people what they can do if they are worried that a girl may be at risk of FGM.

To date Ireland’s approach to FGM has been exemplary but this needs to be matched by a higher rate of criminal convictions and the allocation of targeted resources to bring this about. It is alarming to observe that although FGM was criminalised in 2012 the first conviction for FGM in Ireland only occurred in 2020. The case involved a married couple who performed FGM on their one-year-old daughter in 2016. The sheer horror of this case lends the need for such an approach a clear moral and social imperative.