Subscribe
Povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću sada je postao stvarnost, a njegovih prvih 90 dana na dužnosti već je uvelo nekoliko značajnih promjena u politici. Među najznačajnijima je energetska politika njegove administracije. Europski čelnici dočekali su ove promjene politike s mješavinom skepticizma i opreza, što je izazvalo brze reakcije kreatora politika i dionika u industriji. Pojavila se žestoka rasprava oko najboljeg pristupa suočavanju s Trumpovom komercijalnom politikom. Dok neki zagovaraju čvrst i konfrontirajući stav, drugi preferiraju više diplomatski pristup, s ciljem održavanja konstruktivnih odnosa i zaštite europskih gospodarstava od potencijalnog gospodarskog pada. Energetska politika je od posebne važnosti, s obzirom na njezine globalne implikacije. Sjedinjene Države, kao jedan od najvećih svjetskih emitera stakleničkih plinova, igraju ključnu ulogu u postizanju međunarodnih klimatskih ciljeva. Slijedom toga, Europska unija mora pomno pratiti razvoj energetske politike SAD-a i prilagoditi svoje strategije kako bi ispunila klimatske obveze koje je preuzela posljednjih godina. Trumpovu prethodnu administraciju karakterizirali su napori da se ukinu ekološki propisi i ublaže ograničenja na vađenje fosilnih goriva. Očekuje se nastavak ovih inicijativa, sada uz dodatnu potporu Kongresa pod kontrolom republikanaca i konzervativno nastrojenog Vrhovnog suda. Čak i prije Trumpova povratka na dužnost, Kongres je već krenuo u ublažavanje standarda kvalitete zraka, dok je Vrhovni sud ograničio regulatorne ovlasti Agencije za zaštitu okoliša (EPA). Ova kretanja signaliziraju jasan odmak od saveznih klimatskih mjera u SAD-u, stavljajući dodatni pritisak na EU da preuzme veću odgovornost u pokretanju globalnih napora za dekarbonizaciju. Štoviše, ponovna pojava potencijalnih graničnih poreza na ugljik i uvoznih tarifa predstavljaju značajne izazove za trgovinu i energetsku suradnju u EU-u. EU se mora strateški angažirati, zadržavajući svoje vodstvo bez ugrožavanja svojih gospodarskih interesa. Iako se mogu pojaviti izazovi, EU treba paziti da ne ugrozi svoju nacionalnu sigurnost okretanjem prema manje suparničkom pristupu s ključnim konkurentima poput Indije i Kine. Sve veće oslanjanje na te aktere moglo bi stvoriti dugoročne ovisnosti i izložiti EU geopolitičkoj ranjivosti. Nadalje, podcjenjivanje ponovnog pokreta Sjedinjenih Država koje su odlučne ponovno potvrditi svoj utjecaj moglo bi se pokazati štetnim za stratešku autonomiju Europe. Unatoč tim zabrinutostima, postoje područja u kojima bi se suradnja EU-a i SAD-a mogla uskladiti. Klasifikacija nuklearne energije kao izvora zelene energije prema europskim propisima, primjerice, mogla bi poslužiti kao most za suradnju. Prikazivanjem izvedivosti kombiniranja gospodarske konkurentnosti s ekološkim napretkom, EU ima priliku pozicionirati se kao model održivog razvoja koji uravnotežuje rast i klimatske mjere. Umjesto da na Trumpovo predsjedništvo gleda isključivo kao na izazov, EU bi trebala iskoristiti ovaj trenutak kao priliku za jačanje svoje energetske strategije. Cilj ne bi trebao biti ograničen na odgovor na vanjske pritiske, već na konsolidaciju položaja EU-a kao globalnog lidera u politici održive energije.
Trenutna geopolitička klima nudi EU-u priliku da napreduje s ambicioznim inicijativama koje povećavaju njegovu industrijsku konkurentnost uz osiguranje dugoročne energetske održivosti. U svjetlu Trumpova povratka na vlast, europsko jedinstvo bit će važnije nego ikada. Prevladavanje unutarnjih podjela i poticanje kohezije među državama članicama bit će ključno za unaprjeđenje napora za dekarbonizaciju, jačanje energetske sigurnosti i pozicioniranje kontinenta kao otpornog igrača u sve fragmentiranijem globalnom krajoliku. Zauzimanjem proaktivnog pristupa EU može trenutne neizvjesnosti pretvoriti u katalizator rasta i inovacija. Prihvaćanje obnovljivih izvora energije, povećanje energetske učinkovitosti i ulaganje u tehnološki napredak omogućit će Europi da predvodi prijelaz na gospodarstvo s niskim udjelom ugljika uz zadržavanje svoje ekonomske sigurnosti i geopolitičkog utjecaja. U konačnici, Europa mora ostati čvrsta u svojoj predanosti klimatskim ciljevima dok se snalazi u složenosti američkih politika pod Trumpom. To zahtijeva delikatnu ravnotežu između čvrstog držanja svojih ekoloških ambicija i poticanja pragmatične suradnje u kojoj su zajednički interesi usklađeni. Ako EU uspije postići tu ravnotežu, ne samo da će ojačati svoje vodstvo u klimatskim pitanjima, već će i povećati svoju ekonomsku otpornost u eri promjenjive globalne dinamike.