Subscribe
Čini se da je turskom predsjedniku Tayyipu Erdoganu dosta osvajanja Europske unije krivudavim putem prema integraciji u EU blok pa preuzima metodu trojanskog konja: u Njemačkoj osniva stranku s kojom će u lipnju sudjelovati u Europskom parlamentu izbori. Slučajno ili ne, čin osnivanja takve stranke dolazi nedugo nakon što je sultan od Ankare objavio da mu je dosta čekanja pred vratima Europske unije.
“Turska više ne očekuje ništa od Europske unije, zbog koje smo 30 godina čekali pred njezinim vratima”, rekao je Erdogan, istaknuvši da neće “tolerirati nove zahtjeve ili uvjete u procesu pristupanja”, za koje je podnio zahtjev u 1995. godine.
Politička stranka DAVA – Demokratski savez za različitost i buđenje – sada je osnovana uoči europskih parlamentarnih izbora, a njemački je mediji opisuju kao izdanak Erdoganove stranke, AKP-a u Turskoj. Među osnivačima DAVA-e, prema dokumentu o osnivanju političke stranke koji je proučavao časopis Bild, je hamburški liječnik registriran u njemačkom Saveznom ministarstvu unutarnjih poslova kao pristaša terorističke organizacije Hamas, Mustafa Yoldas, drugi liječnik Ihsan Unlu, dr. član turske organizacije DITIB sa sjedištem u Donjoj Saskoj, koja je pod izravnom kontrolom Turske službe za vjerska pitanja, i Fatih Zingal, odvjetnik iz Porajnja koji promiče AKP u Europi od kada je bio član Njemačke. SPD. Prema Bildu, najvjerojatniji čelnik DAVA-e bit će samoproglašeni aktivist za ljudska prava Teyfik Ozcan. Njih će četvorica također vjerojatno biti kandidati DAVA-e za izbore, tvrdi Bild.
Među ciljevima postavljenim u izjavi o osnivanju, DAVA poziva da se strancima da isti status kao europski građani, da budu prihvaćeni “kao punopravni članovi europskog društva”, za borbu protiv siromaštva djece i nepovoljnog položaja s kojima se suočavaju starije osobe, te za dodatnu državnu pomoć i “pragmatična i neideološka politika prema izbjeglicama”.
U Njemačkoj se sa zabrinutošću dočekuje osnivanje stranke bliske Erdoganu, a njemački novinari citiraju izjave političara. Usred straha da bi Turska mogla nametnuti svoja stajališta EU-u, neki su glasovi čak pozvali njemačke sigurnosne službe da nadziru aktivnosti DAVA-e i njezine veze s Ankarom kako bi je spriječili da izvrši svoj utjecaj.
“Krilo Erdoganove stranke koje ovdje izlazi na izbore zadnje je što nam treba”, reagirao je njemački političar turskog podrijetla Cem Özdemir, poznati kritičar Erdogana. Europski političari imaju sve razloge za strah. Izgledi DAVA-e za uspjeh u Europskom parlamentu su poprilični ako se uzme u obzir velik broj turskih državljana s pravom glasa u Njemačkoj te činjenica da u ovoj državi članici na izborima za Europski parlament ne postoji izborni prag.
Prema Bildu, trenutno u Njemačkoj živi 5 milijuna muslimana, od kojih su 3 milijuna Turci, prema posljednjim službenim podacima. Od 5 milijuna njih 2,5 milijuna ima pravo glasa. No, njihov bi se broj u skoroj budućnosti mogao povećati izmjenom zakona o državljanstvu koja stupa na snagu u travnju. Prema novim pravilima, stranci mogu dobiti njemačku putovnicu nakon samo pet godina, u usporedbi s osam godina prema starom zakonu, i pod iznimnim okolnostima (kao što su temeljito učenje njemačkog jezika, izvanredni rezultati u obrazovanju ili profesiji ili kroz dobrovoljni rad) , mogu se naturalizirati nakon samo tri godine. Osim toga, više se neće morati odreći državljanstva svoje domovine.
60% Turaka u Njemačkoj pristaše Erdogana
Također treba uzeti u obzir da je više od 60% Turaka koji žive u Njemačkoj pristaše Erdogana. To se pokazalo i na ustavnom referendumu 2017., nakon kojeg je Erdogan transformirao Tursku iz parlamentarne u predsjedničku republiku, i na predsjedničkim izborima 2018. i 2023. godine. Na referendumu 2017. oko 63% Turaka u Njemačkoj glasalo je za potporu Erdoganovim planovima, dok je postotak koji ga podržava u Turskoj bio samo 51%.
Upravo je dijaspora pomogla Tayyipu Erdoganu da pobijedi na izborima 2018. i 2023. godine. Prošle je godine u Njemačkoj, domovini najveće turske dijaspore, postotak Erdoganovih pristaša porastao za oko 1 posto u odnosu na izbore 2018. godine. I u drugim europskim zemljama s brojnim turskim zajednicama Erdogan je također osvojio značajne postotke koji su ga zadržali u predsjedničkoj fotelji – od 51,37% glasova u Švedskoj do 71,68% u Austriji (zemlja s drugom najvećom turskom zajednicom u Europi).
Čelnik Ankare žestoko se obrušio na Europsku uniju nakon nedavne presude Europskog suda za ljudska prava u Turskoj, zaprijetivši da više neće ispunjavati “ekonomske ili vojne” zahtjeve.
“Ako ne odustanu od nekih nepravdi, kao što je nametanje viza, koje koriste kao latentnu sankciju, ako ne isprave svoje pogreške (…), potpuno će izgubiti pravo izražavanja političkih, socijalna, ekonomska ili vojna očekivanja od nas”, upozorio je Erdogan.
Europski sud za ljudska prava (ECHR) osudio je Tursku nakon što je muškarac osuđen za članstvo u oružanoj organizaciji samo na temelju korištenja aplikacije za šifrirane poruke, ByLock, koju turska vlada smatra glavnim komunikacijskim alatom počinitelja neuspjelog državnog udara 2016.
Erdogan je napravio neskladan stav unutar NATO-a
Erdogan nema samo zategnut odnos s EU; također je dao neskladnu notu unutar NATO-a, gdje se protivio švedskom članstvu. No, osim sukoba sa švedskom vladom, Erdogan je svojim vetom pokušao ucijeniti Europu, koja je poduprla kandidaturu Švedske za NATO. Njegov glavni problem sa Švedskom bio je taj što je ta zemlja ponudila azil protivnicima režima u Ankari, koje je proglasila teroristima. Nakon mjeseci kolebanja, tijekom kojih je Erdogan pokušao dobiti ne samo kompromis od Švedske nego i deblokirati proces pristupanja EU, parlament u Ankari ratificirao je pristupni ugovor krajem prošle godine.
Turska i Europska unija godinama su se tolerirale i, iako se ne vole, među njima postoji međuovisnost, prije svega ekonomska. Ali u posljednje vrijeme Ankara gubi tlo pod nogama u Europskoj uniji, a Bruxelles se još više udaljava od Turske, ne samo zbog Erdoganovih srdačnih odnosa s Moskvom.
Autoritarno ponašanje čelnika Ankare dalo je europskim političarima izgovor posljednjih godina da izbjegnu Turskoj dati ozbiljan odgovor na njezin zahtjev za članstvo. Zapravo, Erdogan je bio taj koji je Bruxellesu dao “potrebno streljivo” da prekine svaki razgovor o članstvu. U svojih 20 godina na čelu Turske uhićivao je novinare i oporbene ličnosti, nasilno gušio prosvjede i, prema nekim analitičarima, loše upravljao gospodarstvom zemlje. Zatim, tu je i ciparsko pitanje od kojeg Turska ne odustaje jer je u stalnom sukobu s članicom EU Grčkom.
Međutim, geostrateški položaj Turske i kontrola nad sredozemnim tjesnacima čini je nepoželjnom. I to se nedavno vidjelo kada je, pozivajući se na Konvenciju iz Montreauxa, odbila dopustiti vojnim brodovima uključenim u ukrajinsku krizu da prođu kroz te tjesnace. U isto vrijeme, zahvaljujući istom geostrateškom položaju, Turska je ključna tranzitna zemlja za plinovode prirodnog plina s istoka na zapad, uključujući s Kavkaza ili Rusije u južnu Europu, Bliski istok i Afriku, što je čini mostom između energetski bogate regije i Europu.