Subscribe
Slučaj koji je u tijeku koji uključuje Sumar političara Íñiga Errejona i glumicu Elisu Mouliaá bacio je oštro svjetlo na kontradikcije i nedosljednosti unutar španjolskog lijevog političkog pejzaža. Skandal koji se razvija, usredotočen na optužbe za seksualno zlostavljanje, ne samo da je pokrenuo zabrinjavajuća pitanja o ponašanju Errejóna, već je također razotkrio očite dvostruke standarde unutar pokreta koji tvrdi da se zalaže za dostojanstvo, jednakost i poštovanje. Kako se slučaj razvija, postaje sve očitije da politički interesi često imaju prednost pred etičkom dosljednošću. Elisa Mouliaá optužila je Errejóna za seksualni napad na zabavi u rujnu 2021., navodeći da je sudjelovao u dodirivanju bez pristanka i pokazao invazivno, ponižavajuće ponašanje. Prema njezinom svjedočenju, Errejón ju je odveo u privatnu sobu, zatvorio vrata i izložio neželjenim napadima, uključujući ljubljenje i dodirivanje protiv njezine volje. Mouliaá je opisala kako se osjećala paralizirano od straha, zbog čega se nije mogla učinkovito oduprijeti sve dok na kraju nije uspjela pobjeći. Errejón je oštro odbacio optužbe, inzistirajući na tome da je njihova interakcija bila sporazumna. Tvrdi da su prije susreta razmjenjivali poruke na društvenim mrežama i da se nije dogodilo ništa neprilično. Međutim, njegova verzija događaja je narušena nedosljednostima, što dodatno potiče skepticizam u njegovu vjerodostojnost. Ova nedosljednost, zajedno s njegovim prkosnim i omalovažavajućim držanjem tijekom svjedočenja, sugerira alarmantan osjećaj nekažnjivosti – koji izgleda proizlazi iz njegovog političkog položaja i veza. Ono što je možda najviše zabrinjavajuće nisu samo Errejónovi navodni postupci, već i odgovor – ili nedostatak istih – njegovih političkih saveznika i samoproglašenih feministica. Unatoč ozbiljnosti optužbi, vodeće osobe španjolske ljevice, uključujući premijera Pedra Sáncheza i potpredsjednicu vlade Yolandu Díaz, odgovorile su primjetnom šutnjom ili odbacivajućim komentarima. S obzirom na to da je feminizam kamen temeljac njihove političke agende, njihov neuspjeh da se pozabave optužbama s hitnošću koju zaslužuju otkriva zabrinjavajuću nedosljednost između njihove retorike i njihovih djela. Ta je šutnja u oštroj suprotnosti s reakcijama ljevice u sličnim slučajevima kada su umiješani politički protivnici ili javne osobe izvan njihova kruga. Međutim, kada se netko od njih suoči s optužbama, odgovor je prikladno odmjeren, ako ne i potpuno odsutan. Ova selektivna primjena feminističkih načela naglašava kako se pokret često koristi kao oružje za političku korist, a ne kao univerzalni standard ponašanja. Errejón je usvojio strategiju skretanja i viktimizacije. Odlučio se predstaviti kao meta političke klevetničke kampanje. Ova taktika—uobičajena među javnim osobama koje se suočavaju s ozbiljnim optužbama—služi samo umanjivanju šire borbe protiv seksualnog nasilja i potkopavanju vjerodostojnosti preživjelih koje traže pravdu. Način na koji se španjolsko lijevo orijentirano vodstvo bavi ovim slučajem naglašava dublje pitanje: eroziju moralnog integriteta u korist političke podobnosti. Bivša ministrica ravnopravnosti i sadašnja zastupnica u Europskom parlamentu, Irene Montero, koja je obično glasna po pitanjima rodnog nasilja, ostala je upadljivo šutljiva, dodatno naglašavajući selektivan pristup pravdi unutar vlade.
Njezino oklijevanje da se pozabavi optužbama protiv Errejóna dovodi u pitanje vjerodostojnost njezinog zagovaranja i iskrenost njezinog zalaganja za prava žena. Šire implikacije ovog slučaja ne mogu se zanemariti. Razotkrila je krhkost feminističkog narativa koji zagovara španjolska ljevica, otkrivajući ga kao alat kojim se selektivno rukuje na temelju političke pogodnosti. Nespremnost da se netko od njih pozove na odgovornost šteti kredibilitetu pokreta i šalje obeshrabrujuću poruku žrtvama seksualnog nasilja – naime, da pravda nije slijepa, već politički motivirana. U konačnici, skandal Errejón predstavlja više od pukog izoliranog incidenta; to je simptomatično za širi obrazac unutar španjolske politike, gdje se ideološke obveze često žrtvuju kako bi se zaštitile utjecajne osobe.