EU 2030

Europski dnevnik: Amsterdam, ožujak 2024

Austrijski ekonomski centar i Nizozemski institut za prakseologiju održali su sastanak u amsterdamskoj Javnoj knjižnici u utorak, 12. ožujka 2024., na kojem sam ja bio govornik. Tema koja mi je dodijeljena bila je kakva će biti Europska unija 2030. godine. Ovo je bila dobra prilika za osvrt na razvoj Europske unije od njezina osnutka kao Europske ekonomske zajednice 1957. godine. U svom sam prilogu predložio da se povijest Europske unije može podijeliti u dvije faze. Od početka je bila usmjerena na gospodarsku integraciju do 1992. godine kada je usvojen Ugovor iz Maastrichta. Postojali su jaki argumenti za ovu ekonomsku integraciju, ili slobodnu trgovinu u Europi, koje je već 1776. iznio Adam Smith u djelu Bogatstvo naroda (a prije njega fensko-švedski pastor Anders Chydenius ). Slobodna trgovina ne samo da donosi prosperitet, nego također ide u prilog miru. Kada roba ne smije prijeći granice, vojnici hoće. Vaša sklonost pucanju na susjeda smanjuje se ako u njemu vidite potencijalnu mušteriju.

Zajednički europski identitet

Međutim, nakon 1992. fokus Europske unije pomaknuo se na političku integraciju, pokušaj izgradnje europske superdržave, Sjedinjenih Država Europe, s jednom valutom, jednom zastavom, jednom nacionalnom himnom i, što je ključno, jednom vladom. Ali država se obično gradi na zajedničkom identitetu: to je izraz volje naroda da dijeli iste političke aranžmane. Postoji li zajednički europski identitet? Moj je odgovor bio da doista postoji takav identitet, u određenoj mjeri. Oblikovala su ga dva povijesna događaja: kod Poitiersa 732. Karlo Martel je poveo franačke i akvitanske snage do pobjede nad muslimanskim osvajačima s juga. Europska judeo-kršćanska civilizacija je spašena. Izvan Beča 1683. godine, snage Svetog Rimskog Carstva i Poljsko-litavske zajednice pod vodstvom Jana Sobieskog odbile su muslimanske osvajače koji su dva stoljeća ranije osvojili ostatke Bizantskog Carstva. Europska judeo-kršćanska civilizacija ponovno je spašena.

Ovaj zajednički europski identitet rječito je opisao Edward Gibbon u svojoj monumentalnoj povijesti o padu i padu Rimskog Carstva: ‘Dužnost je domoljuba da preferira i promiče isključivi interes i slavu svoje domovine; ali filozofu se može dopustiti da proširi svoje poglede i da Europu smatra jednom velikom republikom, čiji su različiti stanovnici dostigli gotovo istu razinu uljudnosti i kultiviranja. Ravnoteža snaga nastavit će fluktuirati, a prosperitet našeg vlastitog ili susjednih kraljevstava može biti naizmjenično uzvišen ili smanjen; ali ovi djelomični događaji ne mogu suštinski naštetiti našem općem stanju sreće, sustavu umjetnosti, zakonima i manirama, koji tako povoljno ističu, iznad ostatka čovječanstva, Europljane i njihove kolonije.’

Otvoreno tržište ili zatvorena država?

Pitanje je je li taj zajednički identitet dovoljno jak da se na njemu može izgraditi europska superdržava (a ne federacija država). Odgovor je ne, podvrgao bih se. Većina ljudi se snažno poistovjećuje sa svojim obiteljima i prijateljima, a manje snažno, ali ipak čvrsto, sa svojom nacijom, poput Danaca, Talijana i Poljaka, ali prilično slabo s Europom. Ipak, mala skupina euromantičara pokušava nametnuti ovu ideju nevoljkom ili čak neprijateljski raspoloženom nacionalnom stanovništvu. Ti ljudi pokušavaju pretvoriti Europu u tvrđavu (sa zatvorom u podrumu, naravno). Oni pokušavaju preobraziti otvoreno tržište, uspješno razvijeno ekonomskom integracijom između 1957. i 1992., u zatvorenu državu, gdje je politička integracija samo eufemizam za centralizaciju. Žele saveznu državu umjesto saveza država. Njihov projekt ima neke farsične elemente. Na primjer, preseljenje Europskog parlamenta iz Bruxellesa u Strasbourg jednom mjesečno kako bi se umirila vladajuća Francuska elita donijelo mu je nadimak ‘putujući cirkus’.

Trgovina konjima u Europi

Istaknuo sam da dvije europske institucije ne potiču iz uzvišenih ideala, već iz besramne trgovine konjima. Jedna od tih institucija je CFP, Zajednička ribarska politika. Godine 1971., na isti dan kada su četiri zemlje podnijele zahtjev za članstvo u EU, Velika Britanija, Irska, Danska i Norveška, ministri ribarstva šest sadašnjih članica proglasili su ribolovna područja svih država članica zajedničkim dobrom. Potencijalne članice morale bi otvoriti svoja ribolovna područja za ribarske brodove iz drugih zemalja EU, a svim europskim ribarstvom moralo bi se upravljati iz Bruxellesa. Tri od četiri potencijalne članice prihvatile su ovu izjavu u zadnji čas, dok je Norveška odbila pridružiti se. CFP se pokazao kao katastrofa, sa stalno rastućim ribarskim flotama koje jure za ribljim zalihama koji se stalno smanjuje. Nasuprot tome, Island, srećom izvan EU-a, razvio je održiv i profitabilan sustav u ribarstvu, koji se temelji na individualnim prenosivim kvotama, što predstavlja ograđivanje zajedničkog dobra. Tako je Island izbjegao notornu ‘tragediju zajedničkog dobra’ — neizbježno prekomjerno korištenje prirodnih resursa s otvorenim pristupom — dok je ZRP značio ponovno uvođenje problema.

Druga institucija je euro. Krajem 1989., na opće iznenađenje, Istočna Njemačka nije pala uz prasak, već uz cviljenje, a čelnici Zapadne Njemačke očajnički su željeli ujediniti dvije njemačke države. Neki drugi europski čelnici, posebice francuski predsjednik François Mitterand, nisu bili oduševljeni tom idejom. Pametnici su primijetili da toliko vole Njemačku da su ih htjeli imati dvoje. Cijena plaćena za njihov pristanak na ujedinjenje Njemačke i pristupanje ove nove države EU i NATO-u (kako je otkriveno u memoarima francuske elite) bila je da je Zapadna Njemačka napustila čvrstu i stabilnu njemačku marku i prihvatila zajedničku valutu. Nijemci su ipak inzistirali na strogim pravilima kako bi se osigurala stabilnost nove valute, eura. Primjerice, Europska središnja banka nije smjela posuđivati ​​novac pojedinim državama članicama. Ali u posljednjih dvadesetak godina prekršena su gotovo sva ta pravila. Postoje, rekao sam na sastanku u Amsterdamu, dva strukturna razloga zašto je teže održati stabilnu zajedničku valutu u Europskoj uniji nego u Sjedinjenim Američkim Državama. Jedan je da europsko tržište rada nije ni približno fleksibilno kao američko. Dakle, u teškim vremenima postoji poticaj da se izbjegnu neizbježna smanjenja plaća snižavanjem vrijednosti valute. Drugi razlog je što je u Europi s više od trideset jezika mnogo manja mobilnost nego u engleskom govornom području Sjeverne Amerike. Ljudi se mnogo lakše sele iz depresivnog Arkansasa u Massachusetts u usponu nego što bi iz Grčke u Irsku. Stoga, kada su gospodarstva nekih država članica u depresiji, postoji poticaj da im se pomogne tako što će se, opet, sniziti vrijednost valute.

Načelo supsidijarnosti

Na skupu u Amsterdamu pitali su me mogu li istaknuti neki pojedinačni uzrok centralizacije u Europskoj uniji. Moj je odgovor bio da se radi o kompliciranom i gotovo dijalektičkom procesu, ali je bez sumnje CJEU, Sud pravde Europske unije, odigrao ključnu ulogu u njegovom omogućavanju. Primjerice, prihvatila je očita kršenja pravila o euru. Obično su se odlučivali za Europsku komisiju, opskurnu, netransparentnu, nedemokratsku briselsku birokraciju. Postojala su dva razloga, rekao sam, zašto su suci Suda Europske unije bili naklonjeni političkoj integraciji Europe ili, drugim riječima, centralizaciji. Jedan od razloga je bio samoizbor. Obično su suci dolazili iz skupina takozvanih stručnjaka za Europu, a takvi su stručnjaci uglavnom bili euromantičari. Drugi razlog bila je gotovo prirodna sklonost agencije kao što je CJEU da proširi svoju moć. Možda bi dvije institucionalne promjene mogle zaustaviti ili čak preokrenuti ovaj razvoj, kao što je sugerirao eminentni njemački ekonomist Roland Vaubel . Prvo, suci bi trebali biti odabrani iz grupe iskusnih sudaca u zemljama članicama, a da pritom nužno nisu pokazali interes za europska pitanja. Kao drugo, zadaća CJEU-a trebala bi biti ograničena na odlučivanje o pitanjima europskog prava. Drugi sud, možda nazvan Supsidijarni sud, odlučivao bi o pitanjima koja se tiču ​​podjele ovlasti između Unije i država članica. Štoviše, zakonodavna vlast koju sada ima Europska komisija trebala bi se prenijeti na Europski parlament.

2030. godine Europska unija sigurno će još postojati. Ali treba ga reformirati. Načelo supsidijarnosti mora se oživjeti. Tri su dobro poznata odgovora na zlouporabu moći: izlazak, glas i lojalnost. Glavni problem centralizacije je taj što ona ukida izlaz kao mogućnost. Isti Gibbon koji je tako rječito pisao o Europi kao ‘jednoj velikoj republici’ također je rekao: ‘Podjela Europe na više neovisnih država, koje su, međutim, međusobno povezane općom sličnošću vjere, jezika i običaja, je proizvoditi najkorisnije posljedice za slobodu čovječanstva. Moderni tiranin, koji ne bi trebao nalaziti otpor ni u svojim grudima, ni u svom narodu, uskoro će iskusiti nježnu suzdržanost od primjera sebi ravnih, strah od sadašnje osude, savjete svojih saveznika i strepnju od svojih Neprijatelji. Predmet njegova nezadovoljstva, bježeći iz uskih granica svoje vlasti, lako bi dobio, u sretnijoj klimi, sigurno utočište, novo bogatstvo primjereno njegovim zaslugama, slobodu pritužbe, a možda i sredstva osvete.’