EU proizvodi manje od 3% svojih potreba za naftom

Proizvodnja nafte u Europskoj uniji dramatično je u padu posljednjih desetljeća, a ovisnost o uvozu nafte i naftnih derivata dosegla je najvišu razinu svih vremena 2022. EU uspijeva proizvesti samo manje od 3% svojih potreba za naftom. Istih 3%, pak, stavlja je na posljednje mjesto regije u svjetskim vodećim proizvođačima nafte. Tijekom posljednja dva desetljeća kapacitet proizvodnje nafte u EU pao je na oko 50% zbog strogih ekoloških zakona i prelaska na prirodni plin.

Unutar EU razlikuju se vodeći proizvođači nafte od vodećih dobavljača naftnih derivata. U prvoj kategoriji proizvođača ulja Rumunjska je na trećem mjestu, dok je u drugoj daleko iza, na dnu ljestvice. Prema stručnjacima, problem Rumunjske je nedostatak rafinerijskog kapaciteta, gdje je posljednjih desetljeća znatno zaostala. Od svog procvata s kraja 19. stoljeća do 1930-ih, kada je bio peti najveći svjetski izvoznik nafte zahvaljujući vlastitoj proizvodnji, prošao je kroz goleme gubitke Drugog svjetskog rata izazvane njemačkom okupacijom i oživljavanjem naftne industrije. tijekom komunističkih godina, kada su napravljena golema ulaganja u izgradnju rafinerijskih kapaciteta. Danas Rumunjska još uvijek vadi samo 3 milijuna tona nafte i ima manje od polovice rafinerija iz komunističke ere.

Italija, jedan od najvećih europskih proizvođača nafte

Prema podacima Eurostata za 2022., koji su nedavno objavljeni, Italija je najveći europski proizvođač nafte s 4,5 milijuna tona, slijedi Danska – 3,2 milijuna tona i odmah iza Rumunjska – 3 milijuna tona. Što se tiče naftnih proizvoda – uključujući benzin i dizel, ali i otapala za kemijsku industriju – na vrhu je Njemačka koja je preradila gotovo 100 milijuna tona. Italija je također na drugom mjestu sa 74,6 milijuna tona ekvivalentne nafte. Slijedi Španjolska – sa 63,4 milijuna tona i Nizozemska s 59,6 milijuna tona. Rumunjska je u drugom dijelu ljestvice, koji uključuje zemlje koje proizvode manje od 20 milijuna tona naftnih derivata.

Prema podacima Eurostata, iako su cijene nafte porasle od izbijanja rata u Ukrajini, proizvodnja nafte u EU nastavila je padati, a vrijednost uvoza je naglo porasla. U usporedbi s 2021., proizvodnja nafte u EU-u u 2022. pala je za 7,4% na povijesno najnižu razinu od 16,3 milijuna tona. U isto vrijeme, uvoz je dosegao novi povijesni maksimum od 97,7%, nakon što je godinu dana ranije naglo pao na 91,6%, dosegnuvši najnižu razinu u tri desetljeća. Proizvodnja sirove nafte u EU-u opada od 2004. godine, kada je dosegla vrhunac od preko 40 milijuna tona. U postocima, to je pad od oko 60 posto u 20 godina. Prema podacima Energy Institute 2022. koje je prikupio Visual Capitalist, postoji nekoliko razloga za ovaj pad, uključujući strože ekološke propise usvojene na razini EU i prelazak na pretežito korištenje prirodnog plina. Iako je proizvodnja sirove nafte opala, to nije vrijedilo za naftne proizvode koji izlaze iz europskih rafinerija. U rafinerijama EU-a 2022. prerađeno je 544,3 milijuna tona ekvivalentne nafte, što je 4,5 posto više u odnosu na 2021. EU je u 2022. uvezao 479,6 milijuna tona sirove nafte. Ali zemlje članice također su kupovale naftne derivate. Najveći dio tog uvoza dolazi iz Rusije – 88,4 milijuna tona, Norveške – 54,1 milijuna tona, SAD-a – 48,3 milijuna tona, Iraka – 37,2 milijuna tona i Kazahstana – 36,6 milijuna tona.

SAD, jedna petina ukupne svjetske ponude nafte

Prema Institutu za energetiku, ovaj trend pada proizvodnje nafte ne može se vidjeti kod velikih svjetskih proizvođača. SAD, koji je najveći proizvođač sirove nafte u 2018., proizvodio je rekordnih 18 milijuna barela dnevno (što odgovara 2,6 milijuna tona) u 2022. S ovom količinom, SAD dolazi s otprilike petinom ukupne svjetske ponude nafte. Slijede SAD Saudijska Arabija s 12 milijuna barela dnevno, a na trećem mjestu Rusija s 11 milijuna barela dnevno. Zajedno s Kanadom i Irakom, koji proizvode 5,6 milijuna barela dnevno odnosno 4,5 milijuna barela dnevno, pet najvećih igrača na svjetskom tržištu nafte zadovoljilo je više od polovice ukupne globalne potražnje. Ujedinjeni Arapski Emirati, Iran, Brazil, Kuvajt i Kina opskrbljuju daljnjih više od 20% globalne potražnje za naftom. Globalna proizvodnja ovih 10 tržišnih divova porasla je za 4,2% u 2022. u usporedbi s 2021.

U Rumunjskoj će porasti uvoz nafte

Prema podacima Europskog instituta za statistiku, očekuje se da će se proizvodnja sirove nafte u Rumunjskoj smanjiti za 6% u 2022. u usporedbi s prethodnom godinom. Trend pada proizvodnje spominje i Komisija za nacionalnu strategiju i prognoze u Bukureštu, koja dodatno procjenjuje pad proizvodnje nafte u Rumunjskoj između 2023. i 2026., po prosječnoj godišnjoj stopi od 2,2%, zbog prirodnog pada ležišta i nerazvijenost proizvodnih kapaciteta. Istodobno, stručnjaci u Bukureštu također tvrde da će uvoz nafte rasti u istom razdoblju, po prosječnoj stopi od 4,1%.

Ovaj se postotak čini nevjerojatnim ako uzmemo u obzir da je rumunjski uvoz nafte u 2022. porastao za 27% u usporedbi s prethodnom godinom. Ukupno je uvezeno 8,9 milijuna tona nafte, što je praktički tri puta više od proizvodnje. Nakon izbijanja rata u Ukrajini i embarga na rumunjsku naftu, jedan od najvažnijih izvora rumunjskog uvoza nafte i naftnih derivata, sirovina za tri preostale rafinerije koje prerađuju sirovu naftu na rumunjskom teritoriju dolazi iz Kazahstana i Azerbajdžana. Gotovo 40% količina prerađenih u tim rafinerijama dolazi samo iz Kazahstana.

Samo 4 od 34 rafinerije koje još rade u Rumunjskoj

U vrijeme revolucije u prosincu 1989. Rumunjska je imala deset rafinerija koje su prerađivale 34 milijuna tona nafte. Budući da je kapacitet prerade bio puno veći od kapaciteta ekstrakcije, ali i veći od potreba domaće potrošnje, tijekom komunističkog razdoblja rumunjska je država masovno uvozila naftu, posebice iz Irana i Iraka, te izvozila naftne derivate i dalje. Padom Ceausescuovog režima, u razdoblju velike privatizacije koje je uslijedilo, ostale su četiri od deset rafinerija. U posljednja tri desetljeća dospjeli su u strano vlasništvo. Prva koja je uložila u naftu u Rumunjskoj, 1995. godine, bila je ruska kompanija Lukoil, koja je preuzela i rafineriju Petrotel. Uslijedila je privatizacija najveće rumunjske rafinerije Petromidia Năvodari, koja je nakon niza promjena vlasništva nad tvrtkom koja ju je prvobitno privatizirala, došla pod kontrolu kazahstanske državne naftne i plinske tvrtke KazMunayGaz, te konačno OMV-a. , austrijska državna tvrtka koja je preuzela kontrolu nad posljednjom rumunjskom državnom tvrtkom u ovoj oblasti, a s njom i rafinerijom Petrobrazi Ploiești. Četvrta rafinerija u Rumunjskoj – Vega Ploiesti – pripada istoj korporaciji koja također posjeduje Petromidiu Năvodari. Vega ne rafinira ulje, samo nusproizvode iz Petromidije. Dok prve tri rafinerije proizvode benzin i dizel, Vega proizvodi uglavnom bitumen, ali i tekuća goriva za grijanje i druge naftne nusproizvode.

S kapacitetom prerade od gotovo 6 milijuna tona godišnje, Petromidia Năvodari jedna je od najvećih rafinerija u području Crnog mora i osigurava oko 40% kapaciteta prerade u Rumunjskoj. Uglavnom prerađuje naftu iz Kazahstana, uz potporu većinskog dioničara tvrtke vlasnika, koja također ima flotu tankera koji prevoze naftu preko Crnog mora. Sa 150 godina iskustva u vađenju nafte, Rumunjska je imala zapanjujuće uspjehe na tom polju, ali i određeni pad. Godine 1857. Rumunjska je bila prva zemlja čija je proizvodnja nafte u službenim međunarodnim statistikama iznosila 275 tona, ispred SAD-a. Rumunjska je izgradila i prvu komercijalnu naftnu bušotinu, a Bukurešt je bio prvi grad na svijetu koji je osvijetljen kerozinom. U međuratnom razdoblju bio je peti svjetski izvoznik nafte.