Subscribe
Tijekom prošlog parlamentarnog mandata, Europska unija započela je s trendom obvezivanja tvrtki na opsežne procese due diligence kako bi bili sigurni da su njihovi proizvodi i usluge u skladu s ekološkim i društvenim standardima.
Mnogi su ovo smatrali nekonkurentnom birokratijom i posebnim teretom za mala i srednja poduzeća, uz neslaganje s načelom proporcionalnosti. Nadalje, poduzeća iz trećih zemalja imaju koristi od takvih ograničenja nametnutih na tržištu EU-a i razvijaju svoj rast na drugim teritorijima.
Nedavna studija koju je zatražio Odbor za proračunski nadzor Europskog parlamenta (CONT) pokazuje da se institucije EU-a ne pridržavaju čak ni vlastitih pravila i prakse za javnu nabavu.
Oni bi barem trebali biti primjerom i promicati koherentnost politike za svoje željene ciljeve održivog razvoja osmišljene u Agendi Ujedinjenih naroda do 2030. Međutim, studija sugerira da okvir EU-a još nije “u potpunosti usklađen” s ciljevima održivosti i obvezama EU-a, niti sa zahtjevima dubinske analize koji su nametnuti poduzećima.
Ovaj nedostatak potpunog usklađivanja zvuči kao prilično eufemistički izraz. Nedostaju jasna očekivanja od javnih tijela da poduzmu dubinsku analizu opskrbnog lanca. Uostalom, javna nabava u prosjeku doprinosi s 15% BDP-a u zemljama OECD-a. No nabava u EU nije zelena, ili barem nije dovoljno zelena, budući da europsko pravo u sadašnjoj fazi ne dopušta da se javni natječaji pozivaju na standarde dubinske analize održivosti poduzeća.
S druge strane, uvijek postoji mogućnost korištenja ekoloških ili društvenih oznaka, kao što je Europska ekološka oznaka, plus standardne metode certifikacije.
Ali zašto institucije i agencije EU-a ne primjenjuju ekološke i socijalne standarde u svojoj javnoj nabavi, ako su takvi standardi primjenjivi na igrače u areni Unije, kako u javnom tako iu privatnom sektoru? Osobito imajući na umu da su se države članice doista obvezale, primjerice u nedavnoj i vrlo polemičnoj Direktivi o energetskoj učinkovitosti, obvezati nacionalne operatere da kupuju samo proizvode, uslužne zgrade i radove s visokom energetskom učinkovitošću.
Novi standardi dubinske analize također trebaju pokriti “ljudska prava”. Takva klauzula može biti dvosmislena kao i “socijalna” klauzula, budući da se i ljudska prava i društvene stavke svaki put tumače kao sve obuhvatnije.
Tko ne napravi studiju o ljudskim pravima, optužuje se da je neodgovoran. Ipak, ne postoji obvezujući instrument kojim bi se institucijama EU-a nametnuo isti stupanj nadzora navedenih pseudomoralnih obveza.
Europski parlament primjenjuje politiku zelene javne nabave za ugovore iznad 15.000 EUR iu određenim kategorijama. Zanimljivo je da se zeleni proizvodi i usluge ne smiju dodjeljivati ako imaju “negativan učinak na kvalitetu ili učinkovitost predmeta ugovora”. Toliko o ekološkoj održivosti.
Kad je riječ o Europskoj komisiji, njezina se uloga čini još važnijom, jer je to institucija s najvećim proračunom. Tamošnja je javna nabava uvelike decentralizirana i opći je pristup Komisije oslanjanje na samoizjave dobavljača, što očito nije u skladu s obvezama koje su nametnute poduzećima za njihove postupke dubinske analize.
Konačno, agencije same ne poduzimaju dubinsku analizu opskrbnog lanca, niti to zahtijevaju od dobavljača. Drugim riječima, dok tijela EU ograničavaju konkurenciju pri nametanju kriterija za dodjelu ugovora, iste standarde ne primjenjuju ni na svoju djelatnost.
Čini se da Green Deal ima implicitno odstupanje: od istih ljudi koji su ga pokrenuli. Možda je to zato što oni u to ipak ne vjeruju. Nažalost, Sud pravde Europske unije potvrdio je da konkurencija nema prednost pred održivošću. Ali usklađenost Suda s glavnom politikom Komisije također ne iznenađuje.
Izvor slike: Focus online