Subscribe
Europski izbori 2024. označili su ključni trenutak u kontinentalnoj politici, odražavajući značajne promjene u preferencijama i političkoj dinamici u cijeloj Europskoj uniji. Značajan rezultat za ECR nedavno je pozdravio pet novih članova iz Saveza za Uniju Rumunja, radikalne desničarske stranke koja se temelji na četiri ključna načela: obitelj, nacija, vjera i sloboda. Ovaj najnoviji dodatak znači da je ECR prestigao liberale iz Renewa, budući da zastupnici u Europskom parlamentu sada broje 83, od kojih desetak dolazi iz stranaka koje prvi put ulaze u Europski parlament. Europski konzervativci i reformisti mogli bi nastaviti rasti.
Dok su rasprave usredotočene na budućnost europskih integracija i nova politička stajališta, dominantna tema rasprave bio je pomak udesno uočen u nekim od zemalja osnivačica EU-a. Diljem Europe izbori su doživjeli različite rezultate koji su utjecali na odnos snaga unutar Europskog parlamenta. Posebno su vrijedni pažnje rezultati u zemljama poput Francuske, Njemačke i Italije, gdje tradicionalno stranke lijevog centra bilježe rastuću popularnost desničarskih pokreta. Godine napornog rada, teritorij po teritorij, dovele su ove stranke do pobjede ili dobivanja značajne podrške među ljudima, često iz najpopularnijih segmenata stanovništva.
Francuska situacija
U Francuskoj je stranka Marine Le Pen zabilježila značajan porast podrške. Nakon što je Nacionalni skup (Rassemblement National) dobio 31,4% glasova na izborima, politička situacija u Francuskoj je napeta. Macronova odluka da raspusti Nacionalnu skupštinu odražava njegov odgovor na rastuću snagu Le Penove stranke i Jordana Bardelle, 28-godišnjeg predsjednika stranke. Zemlja se sada suočava s razdobljem političke neizvjesnosti i intenzivnih rasprava o budućem smjeru vlade. Izazov koji je pred nama je uzbudljiv. Od sada, pa do 7. lipnja, datuma drugog kruga izbora, još se sve treba odlučiti, pa tako i potencijalni savezi koji ostaju posve neizvjesni. Gaulistička desnica želi se skrenuti udesno, pogotovo imajući u vidu da su njihovi stavovi identični stavovima Nacionalnog skupa. Pritom nedoumice ostaju unutar stranke. Na horizontu bi se mogla dogoditi kohabitacija, gdje je predsjednik Republike jedne političke boje (uglavnom predsjednik), dok Narodnom skupštinom dominira druga stranka.
Suživot u Francuskoj dogodio se u tri glavna razdoblja u političkoj povijesti zemlje. Prvi je bio između 1986. i 1988., kada je François Mitterrand, izabran za predsjednika 1981. kao socijalist, morao vladati s Nacionalnom skupštinom kojom je dominirala desnica, na čelu s Jacquesom Chiracom. Slična, ali suprotna situacija dogodila se između 1993. i 1995., kada je Chirac, izabran za predsjednika 1995., morao kohabitirati s lijevom vladom, imenujući Édouarda Balladura za premijera nakon parlamentarnih izbora 1993. godine. Posljednji slučaj bio je između 1997. i 2002., kada je Chirac ponovno izabran za predsjednika, ali zakonodavni izbori 1997. doveli su do većine ljevice u Nacionalnoj skupštini, a Lionel Jospin imenovan je premijerom do 2002. Ta su razdoblja značajno utjecala na političku i zakonodavnu dinamiku zemlje.
Što se dogodilo u Njemačkoj
Slično je u Njemačkoj AfD ojačao svoju prisutnost u Europskom parlamentu, osvojivši 16% glasova i 15 mjesta, pretekavši Scholzove socijaliste. Posebno se ističe činjenica da su, slično kao u Francuskoj, te dvije stranke vrlo popularne među mladim biračima. Najznačajniji pad od svih stranaka zabilježili su Zeleni, druga po važnosti stranka u saveznoj vladi, s padom od 8,6 posto na 11,9 posto. Upravo među mladima i vrlo mladima došlo je do najvećeg odmaka od pitanja okoliša. Štoviše, ovo su bili europski izbori s najvećim odazivom od ponovnog ujedinjenja dviju Njemačkih, s gotovo 65% od gotovo 65 milijuna Nijemaca s pravom glasa dalo je svoj glas. I po prvi put, minimalna dob za glasanje bila je 16 godina.