Subscribe
- Uvod
Dana 12. srpnja, Odbor Europskog parlamenta za zapošljavanje i socijalna pitanja glasovao je o privremenom sporazumu koji je proizašao iz međuinstitucionalnih pregovora [1] za direktivu o minimalnim plaćama.
Odbor je sporazum odobrio s 34 glasa za, 8 protiv i 2 suzdržana . Među zastupnicima Europskog parlamenta koji su glasali protiv bio je g. Hermann Tertsch, član španjolske delegacije u skupini ECR koji je tom prigodom zamijenio gđu Margaritu de la Pisa.
Njihovi razlozi za negativan glas bili su načelni. Zapravo, potpredsjednik stranke ECR, g. Jorge Buxadé, prethodno je prenio pismeno pitanje o tome povjereniku za zapošljavanje, g. Nicolasu Schmitu, luksemburškom socijalistu.
Gospodin Buxadé podsjetio je povjerenika da članak 153.5 Ugovora o funkcioniranju Europske unije (TFUE) izričito zadržava nadležnost nad plaćama u korist država članica. S druge strane, političar VOX-a primijetio je da direktiva sadrži važne odredbe u pogledu kolektivnog djelovanja, što prema članku 153. UFEU-a zahtijeva jednoglasno odobrenje u Vijeću Europske unije.
G. Schmit je odgovorio na oba pitanja 9. rujna, kao što je analizirano u nastavku. Čitatelj može procijeniti je li naslov ovog članka možda pretjeran ili pak precizan.
- Zlouporaba zakona kako bi se poništilo jednoglasje u Vijeću
Takozvani redovni zakonodavni postupak (obično skraćeno kao „COD” zbog svog prijašnjeg naziva „suodlučivanje”) trenutno prevladava u aktima Europske unije obvezujuće prirode i zahtijeva usklađenost dviju od tri njezine institucije, naime , Vijeće Europske unije i Europski parlament.
Europski parlament većinu akata odobrava običnom većinom; odnosno usvajaju se ako je prijedlogu dodijeljeno više pozitivnih glasova nego negativnih. U ovom slučaju, to se dogodilo na plenarnoj sjednici 14. rujna.
Ali u Vijeću Europske unije događa se drugačija situacija. Takvo tijelo uključuje predstavnike svih država članica, koji djeluju na ravnopravnoj osnovi. Što se tiče minimalnih plaća, postojale su najmanje dvije nacionalne vlade, švedska i danska, koje su izrazile snažnu rezervu, pa čak i protivljenje Unijinoj regulaciji po ovom pitanju. Povrh nedostatka ovlasti, oni su sasvim razumno smatrali da bi takva regulativa umanjila ulogu i vodstvo socijalnih partnera prilikom pregovaranja o plaćama na nacionalnoj, sektorskoj ili korporativnoj razini.
Kako bismo utvrdili gdje stoji razum, pozovimo se na tekst članka 153.2 TFUE-a, kako je tvrdio g. Buxadé u svom obraćanju Europskoj komisiji:
„U područjima navedenim u stavku 1. točkama (c), (d), (f) i (g), Vijeće odlučuje jednoglasno, u skladu s posebnim zakonodavnim postupkom, nakon savjetovanja s Europskim parlamentom i navedenim odborima.[the Economic and Social Committee and the Committee of the Regions] .”
A koje je točno područje navedeno u stavku 1(f), za koje je potrebna jednoglasna odluka u Vijeću, uz savjetovanje s Europskim parlamentom, Gospodarskim i socijalnim odborom i Odborom regija? Nitko drugi nego “ zastupanje i kolektivna obrana interesa radnika i poslodavaca ”, upravo ono na što je zastupnik Jorge Buxadé podsjetio povjerenika Schmita.
Prijedlog Komisije uključivao je devetnaest članaka, od kojih dvanaest (tj. brojevi 1, 2, 3, 4, 5, 7, 8, 9, 10, 11, 13 i 16) reguliraju zastupanje i kolektivnu obranu interesa radnika. . Međutim, u svom pokušaju da izbjegne primjenu članka 153. stavka 2. UFEU-a, socijalistički povjerenik piše da su “ odredbe o kolektivnom pregovaranju sadržane u tekstu pomoćne u odnosu na materijalni opseg primjene direktive ”.
U skladu s ovim trikom, on si osigurava povoljniji teren za igru – putem većinskog konsenzusa između socijalista i demokršćana – od onoga što zapravo pruža vladavina prava, to jest, jednoglasnost u Vijeću Europske unije, gdje je, naravno, utjecaj Komisije ne bi bio kratak.
Povjerenik Schmit nastavlja razvijati svoju osebujnu argumentaciju pred kritikom gospodina Buxadéa: zastupanje i kolektivna obrana interesa radnika “ samo su uključeni kao sredstvo za postizanje cilja direktive ”.
No, to jasno odstupa od odredbe TFUE-a, koja uopće ne kvalificira reguliranje zastupanja i kolektivne obrane interesa radnika, već zahtijeva proceduru koja se temelji na jednoglasnosti Vijeća kada su oni pogođeni.
Nadalje, argument gospodina Schmita je izričito opovrgnut samim odredbama članka 4. njegovog prijedloga, koji promiče kolektivnu akciju ne samo kao sredstvo određivanja minimalne plaće.
- Manipulacija europskom sudskom praksom
U skladu s obranom svoje stranke o nacionalnim nadležnostima protiv nezakonite invazije na iste iz Bruxellesa, član VOX-a g. Buxadé podsjetio je g. Schmita da članak 153.5 TFUE izričito isključuje pripisivanje Uniji u pitanjima plaća.
Čitatelji The Conservative Online navikli su gledati kako Europska komisija optužuje vlade Poljske i Mađarske, bliske stranačkim pozicijama ECR-a, kao i VOX, za navodno kontinuirano kršenje vladavine prava. Naprotiv, čini se posve jasnim da su u ovom slučaju institucije Unije te koje ne poštuju takvo načelo, djelujući tamo gdje nemaju nadležnosti.
Ovdje Schmitov odgovor transformira Ugovor kako bi rekao ono što ne kaže. Prema luksemburškom socijalistu, Unija ne može “izravno” regulirati visinu plaća, ali bi doista mogla “donijeti akte s učinkom na plaće”.
Stoga se ono što se branilo da izbjegne jednoglasnost Vijeća zbog materijalnog predmeta regulacije sada se prikazuje kao neka vrsta neizravne prirode, na koju se utječe, ali ne kroz “izravno” postupanje.
Opet, takve nijanse mogle bi postojati u mašti povjerenika Schmita, iako nigdje u Ugovoru, koji isključuje regulaciju plaća, a ne samo “izravnu” regulaciju plaća.
Takvu malu magičnu riječ, koja ima sveobuhvatan učinak u Schmitovim ustima, on navodi zajedno s dopunskim autoritetom ni manje ni više nego Suda pravde Europske unije.
U svojoj presudi “Impact” iz 2008. luksemburški sud je donio preliminarnu odluku kako je zahtijevalo radno pravo u Republici Irskoj, točnije u slučaju u kojem se sindikat javnih zaposlenika (Impact) suprotstavio nekoliko tijela u irskoj administraciji u vezi s uvjete rada i mirovine.
Europski sud je u svojoj presudi potvrdio da primarno pravo Unije “isključuje određivanje razine plaća putem usklađivanja” (paragraf 123), što je upravo ono što Schmitov prijedlog želi izvesti – kada ukazuje na to da minimalne plaće ne bi smjele iznositi manje od 50% prosječnih ili 60% globalnih srednjih plaća, prema uvodnoj izjavi 21. Direktive.
Takva jurisprudencija nikada ne govori o “izravnom” određivanju; navedeni pridjev izmislio je samo socijalistički povjerenik u svom odgovoru. Zanimljivo je da se usklađivanje ili određivanje putem neobvezujuće odredbe, poput one uključene u uvodnu izjavu 21, kvalificira kao “neizravno” određivanje ili usklađivanje.
Ali analizirajmo dalje “Utjecaj” u njegovim vlastitim terminima, za još jedan dokaz da ni europska sudska praksa ni TFUE ne dopuštaju Schmitovo neizravno određivanje ili usklađivanje:
„ Standardizacija svih ili dijela sastavnih elemenata plaća i/ili njihove razine u državama članicama ili uvođenje minimalne plaće Zajednice podrazumijevalo bi izravno uplitanje prava Zajednice u određivanje primanja unutar Zajednice ” (stavak 124.).
Stoga Sud Europske unije izričito zabranjuje bilo kakvu standardizaciju, globalnu ili djelomičnu, razine plaća u državama članicama, bez obzira je li ta standardizacija izravna ili neizravna.
Priznajemo, zajedno sa sucima u “Utjecaju”, da “ nijedna stvar koja ima utjecaja na naknadu ” (paragraf 125) nije automatski isključena kao nadležnost Unije. Ali uspostava zakona o minimalnim plaćama znači više od “određenog utjecaja” na naknade.
Konačno, “Utjecaj” je odlučen u kontekstu diskriminacije među zaposlenicima (stavak 126.), koji nema nikakve veze s određivanjem minimalnih plaća.
Stoga možemo zaključiti, zajedno s autorima „Utjecaja“, da je „ određivanje razine različitih sastavnih elemenata primanja zaposlenika izvan nadležnosti zakonodavca Zajednice i ostaje nedvojbeno unutar nadležnosti nadležnih tijela različitih države članice ” (paragraf 129).
Tijekom parlamentarnog izaslanstva 20. rujna pri agenciji Europske komisije EU-OSHA sa sjedištem u Bilbau (Španjolska), autor ovog članka svjedočio je kako se socijalistička zastupnica u Europskom parlamentu Estrella Durà hvalila da je direktiva o minimalnim plaćama primjer kako političko može zamijeniti ugovorne odredbe. Zanimljiv pogled na vladavinu prava, doista, i sigurno ne onaj koji podržavaju načela stranke ECR.
[1] https://www.europarl.europa.eu/meetdocs/2014_2019/plmrep/COMMITTEES/EMPL/AG/2022/07-11/1258585EN.pdf
The text was translated by an automatic system