Subscribe
Primopredaja Bijele kuće između Joea Bidena i Donalda Trumpa sada je udaljena samo nekoliko dana. Trenutak koji se, možda više nego u drugim prilikama iste prirode, čeka sa snažnim i pomiješanim osjećajima. Različite političke stranke, ne samo u Sjedinjenim Državama, ovu primopredaju vide na dijametralno suprotne načine, a da ne spominjemo očekivanja, zabrinutosti i nade koje ova promjena u predsjedništvu SAD-a izaziva među igračima u različitim kriznim scenarijima na međunarodnoj razini. Odbrojavanje je počelo čim su se zatvorila birališta i bilo je jasno da je The Donald nadmoćno pobijedio, a demokratskog kandidata nadmašio je samo među elitama velike metropole. Ni baraž – gotovo sav na društvenim mrežama – iz svijeta kulture i zabave nije popuštao postocima Tajkuna. Dakle, na temelju tog priznanja svojih ljudi – MAGA-e, ali ne samo u ovom trenutku – Trump je prvo počeo ocrtavati svoj tim, o kojem se mnogo raspravlja u određenim krugovima, a zatim nastavio nabrajati različite ciljeve, više ili manje dostižne ili dijeliti, a koju želi nastaviti u ovom drugom mandatu. Naravno, izjave o takozvanim ‘ekspanzionističkim ciljevima’ treba čitati s dužnom pažnjom, pogotovo jer polaze od ekonomskih i geopolitičkih razloga, a ne od želje da se pokrene niz ekspanzionističkih ratova. Naravno, vrlo je malo vjerojatno da ćemo vidjeti američke marince kako prelaze granicu Kanade ili Meksika, malo je vjerojatno – unatoč Bushevom presedanu – da ćemo vidjeti američku vojsku da zauzme infrastrukturu Panamskog kanala, kao što je to praktički nemoguće za Stars and Stripes letjeti iznad Grenlanda. Vjerojatnije je da će ove izjave otvoriti sezonu odlučnijih i, na neki način, konfrontirajućih odnosa. Vjerojatno će se zaoštravanje ilegalnog useljavanja, koje je već snažno najavljeno, odraziti na dogovore i odnose s Meksikom. U isto vrijeme, trgovina s Kanadom i prekogranični odnosi mogli bi postati više ‘Amerika na prvom mjestu’, dok bi Grenland mogao biti mjesto sveopće ekonomske bitke za prava na rudarenje – osobito s obzirom na teritorij koji postupno postaje dostupan zbog klimatskih promjena -, kao i možda sigurnije uporište na ruti koja gleda prema Arktiku i koja sve više postaje bojno polje između velikih sila. Zatim se postavlja pitanje kako tajkun zamišlja Europu i europske institucije. Vjerojatno se radi o percepciji krhke organizacije, osobito u svjetlu velikih međunarodnih izazova i supersila u sve složenijem sukobu (u nekim slučajevima, ne samo ekonomskom ili ideološkom). Uloga koju Europska unija mora nastojati odigrati u ovoj međunarodnoj igri i konjunkturi sve je samo ne krhka. Sam sukob u Ukrajini zahtijeva čvrst stav država članica i institucija općenito. Europa mora stajati rame uz rame sa Sjedinjenim Državama, a ne biti im podređena u potrazi za postizanjem nemogućeg postotka ulaganja u obranu, samo kako bi zadržala aktivnu ulogu unutar Atlantskog saveza. Međunarodna trgovina i uloga središta dijaloga s afričkim kontinentom ne može se prepustiti interesima istočnih velesila. Baš kao što stajalište koje treba zauzeti o klimatskoj krizi ne smije biti podaništvo jednoj ili drugoj ideologiji, već mora biti objektivno i uzimati u obzir očekivanja ljudi i gospodarstava država članica.
Ovo su glavni izazovi koje Europa mora postaviti novoj američkoj administraciji. Podsjećajući na primjer na izvješće Marija Draghija, ne možemo bježati od izazova da postanemo prava europska sila, ne samo zato što bi alternativa bila nemoć u sve složenijem scenariju.