Subscribe
Prva nedjelja poslije Božića. Zapad slavi Dan svete obitelji. Sveti Ivan Pavao II., papa koji je došao iz komunizma, imao ju je veliku pobožnost. Uobičajeno kada dolazite iz komunizma ili socijalizma, ili radikalnog individualizma. Ako postoji nešto u čemu se totalni individualizam i kolektivizam poklapaju, onda je to u preziru, podcjenjivanju ili čak napadanju obitelji. Obitelj je društvena institucija par excellence. Ne proizlazi iz ugovora, čak i ako je obveza supružnika očitovanje njihove volje, zauvijek i zauvijek. Obitelj je mjesto gdje se svi učimo najosnovnijim vrijednostima i vrlinama: ljubavi prije svega, ali i poštovanju, velikodušnosti, opraštanju, zahvalnosti, dobrovoljnoj suradnji i poslušnosti. Ali u obitelji također učimo trpjeti, biti solidarni. Progresivno uništenje obitelji još je jedan znak krize zapadne civilizacije. Jučer sam pisao o svetim nevinim, o onim tisućama ljudskih bića koja umiru u klinici, prekidajući svoj rast i rođenje. Tisuće obitelji postaju neproduktivne. Obitelj su zamijenile javne škole, država, lokalne vlasti ili udruge.
Jedna od najvažnijih konzervativnih mjera, ali i izazov u našem vremenu, nedvojbeno bi bila vratiti obitelji ono što joj je oduzeto u ime socijalne države. Obitelj mora biti glavni – jedini – protagonist obrazovanja i odgoja djece. S pravom je rečeno da je društvo s jakim obiteljima snažna zajednica, zaštićena od uplitanja ideologija, vlada i grupa pod pritiskom. Naprotiv, društvo s podijeljenim ili sukobljenim obiteljima, u kojima postoji ‘atomizacija’ interesa i želja, društvo je koje je slabo pred bilo kakvim napadima političkih, društvenih ili ekonomskih sila.
Obitelj je mjesto gdje se uči voljeti. Voljeti znači htjeti htjeti htjeti. To je želja za davanjem sebe bez očekivanja zauzvrat. Tome ne uče ni kolektivizam ni radikalni individualizam. Obitelj je mjesto gdje se uči biti slobodan. Donositi odluke, griješiti i preuzimati odgovornost. Roditelji će s ljubavlju ispravljati pogreške, a dijete uči, bez snošenja neljudskih posljedica, preuzeti odgovornost za svoje odluke. U obitelji se uči ekonomija i politika. U obitelji se uči štedjeti, ne trošiti više od zarađenog ili onoga što se može vratiti zajmodavcu. U obitelji se uči da su red i hijerarhija temeljni za pravilno funkcioniranje svake zajednice; a da ta hijerarhija nije ni totalitarna ni autokratska. U obitelji je sve demokratski jer sve odluke donosi obitelj kao cjelina iu interesu obitelji i svakog člana.
Povijest se uči u obitelji. Prava, proživljena povijest. U obiteljsko pamćenje, u obiteljske povijesti, nema uplitanja države, niti jeftinih intelektualaca ili sveučilišnih profesora koji naplaćuju svoje pametne i izmanipulirane studije. Obitelj je tradicija, odnosno daje se. Roditelji prenose svojoj djeci ono što su dobili od svojih roditelja, a njihova djeca od roditelja svojih roditelja. U beskrajnom lancu gdje svaka generacija čuva ono što je potrebno novoj generaciji, poboljšano. Zato, kada nacionalne, lokalne ili regionalne institucije, pa čak i institucije iz Bruxellesa, promiču mjere ili radnje koje podcjenjuju, oštećuju ili izvlašćuju iz obitelji ono što je njezino, osjetljiva duša mora reagirati. Nije hir suprotstaviti se privatnim udrugama s vrlo specifičnim ideološkim interesima koje indoktriniraju djecu i mlade određenom pojmu seksualnosti i ‘poučavaju’ djecu i mlade seksualnim praksama, neprimjerenim njihovoj dobi, a zadiru u najdublje sfere ljudskog života. intimnost. Ovo je napad na obitelj. Atak je i na obitelj na obaveznu i prisilnu sektorizaciju škola tako da ako živiš u takvom kvartu možeš ići samo u onu školu u kojoj ti je država ili tko god ti je dodijelio toliko ili koliko bodova. . To je napad na obitelj da je njeno oporezivanje gore od onog tvrtki. Jer obitelj je također tvrtka. Prekrasna tvrtka u kojoj je motiv zarade zajednički i velikodušan i uvijek teži ponovnom ulaganju u zajednicu. Prosperitetne obitelji izvor su radosti, zdrave potrošnje, bogatstva i ulaganja. Obitelj stvara društveno i ekonomsko bogatstvo. Snaga obitelji je snaga otvorenog i iskrenog razgovora na kraju dana, gdje roditelji sa svojom djecom dijele nade i iluzije dana, pobjede i poraze, duboke težnje, snove, potrebe i hitnosti. Neka 2025. bude godina obnove obitelji u Europi. To je želja koja je u suprotnosti sa realnošću politika koje danas razvijaju elite. Ali mi smo u godini nade.
I to se nikada ne smije izgubiti.