Subscribe
Analiza rezultata izbora od 6. do 9. lipnja.
Prebrojavanje europskih izbora sada je završeno i, kao što se općenito očekivalo, oni nisu dali siguran i odlučan ishod te će, s obzirom na trenutni izborni sustav, za postizanje većine biti potreban dogovor između nekoliko europskih stranaka.
Postoje samo tri koalicije koje bi mogle, autonomno, premašiti 361 mjesto – minimalni prag za većinu: jedna između populara, socijalista i liberala zaustavila bi se na 406 zastupnika u Europskom parlamentu; jedna lijevo orijentirana s ulaskom Zelenih bila bi na 458 mjesta; “najveći” bi bio onaj s prisutnošću ECR konzervativaca koji bi povukao većinu na 482 mjesta.
Naravno, to nikad nije savršeno linearno glasovanje, također i iznad svega zato što je teško natjerati stranke da se slože da se onda izravno sukobe na nacionalnom tlu. Vjerojatnije bi to mogla biti osovina stvorena oko EPP-a, RE skupine i ECR-a (koji bi se zajedno zaustavili na samo 15 mjesta od većine), a zatim bi se krenulo u otimanje određenog konsenzusa od skupina izvan većine.
Krenimo upravo od te hipoteze većine EPP-RE-ECR-ostali: isključivanje AfD-a iz skupine ID-a svakako otvara različite scenarije, čak i ako je malo vjerojatno da bi Marine Le Pen (RN, ID) mirno mogla biti dio europska većina čiji bi Macron, legitimno, trebao biti dio. Vjerojatnije je da bi Liga (ID) Mattea Salvinija bila dio te većine koja bi svoje nacionalne saveznike FdI (ECR) i FI (PPE) vidjela kao sastavni dio europske većine. Isto bi se trebalo dogoditi i Geertu Wildersu (PVV, ID), koji je na putu u vladu zajedno sa strankama VVD (RE), BBB (PPE) i NSC (PPE), za koje to ne bi trebalo biti nešto “heretičko” prihvatiti ulazak u sličnu većinu.
Zatim postoje neki glasovi koje još treba razvrstati, poput rumunjske skupine AUR: koja je vrlo bliska ECR-u, za sada se jedan pristao pridružiti skupini Zelenih/ALE-a, a ostalih 5 izabranih umjesto toga su u Ne- Inscrit grupa pa bi mogao biti važno pojačanje. Još jedan ključni element mogao bi biti Viktor Orban, koji sa svojom strankom Fidesz ostaje u Non-Inscritovima nakon što je izbačen iz EPP-a. Ipak, Giorgia Meloni (FdI, ECR) već neko vrijeme pokušava popraviti odnose.
Većina EPP-RE-ECR-ostalih bi stoga mogla doseći 375 od 720, čak i ako jednadžba ne bi bila matematička jer “lijevije” snage unutar liberala možda ne bi blagonaklono gledale na takav savez.
Alternativa, koja još nije izračunata, ali koju treba razmotriti, je “potpuno desna” većina s PPE-ECR-ID: tri skupine bi počele od 324 mjesta, kojima bi se dodali glasovi reformističkih snaga desnice. i neupisanih koji su mogli cijeniti takvu većinu. Od liberala, realno, uz irsku Fiannu Fáil, neke bugarske pokrete (DPS/HÖH i PP-DB), nizozemske liberale za interese nacionalne vlade kao i švedske, teško bi bilo dovesti više od 20-ak. saborskih zastupnika u većinu. Od neupisanih, razne su desne snage koje bi mogle podržati projekt i bez “kontradogovora”: među njima bugarski nacionalisti (V), neke grčke desničarske snage (Nike i PE), poljska desnica KWiN-a, Rumunji AUR-a i Fidesza.
Ovaj bi se savez također mogao zaustaviti u ovom slučaju između 365 i 375 mjesta, unatoč tome što je rezultat niza intenzivnih bliskih pregovora. Njemačka je moć, u ovom slučaju, vrlo ograničena: kancelar Scholz (SPD, S&D) teško je poražen na europskim izborima i sigurno neće imati previše utjecaja na rekonstrukciju većine, toliko da SPD nije ni vodeći stranka socijaldemokratske skupine poražena od talijanske PD i španjolske PSOE; Ništa bolje ne stoje ni Francuzima, s Macronom koji može povlačiti konce Le Penove prisutnosti samo do određene točke, pod kaznom isključenja iz većine.
Jedina šefica vlade koja ima snagu i autoritet, potvrđenu glasačkim kutijama, donijeti prekretnicu u Europi je Giorgia Meloni, koja ima konkretnu priliku stvoriti pravi europski “desni centar” koji će konačno dati politički jedinstvenu europsku većinu. Sada je na njoj, nakon završetka G7, isplesti mrežu prevladavanjem podjela između različitih stranaka i zemalja članica.