Nastavljajući s više ili manje detaljnim izlaganjem Pakta o azilu i imigraciji odobrenog u Europskom parlamentu 10. travnja 2024., sada je prikladno osvrnuti se na vjerojatno najveću igru u cijelom paketu, uz Eurodac, na koju sam već spomenuo u prethodna objava: Uredba o upravljanju azilom i imigracijom.
Središnji dio ove uredbe, odnosno njezinu glavnu promjenu u odnosu na sadašnji sustav – dobro poznati, kritizirani i odbacivani dublinski sustav – čini obvezni sustav „solidarnosti“, koji se neće nužno sastojati od preseljenja, odnosno sustav u kojem jedino „sredstvo solidarnosti” nije obvezno preseljenje koje nameće Bruxelles, već gdje se države članice mogu odlučiti i za financijske doprinose, kao zamjenu za preseljenje.
Sustav stoga i dalje pati od istog istočnog grijeha, a to je prihvatiti da su Europa, države članice, dužne preuzeti kao svoju dužnost prihvatiti one koji, možda, nisu ušli u njihove granice, niti bi ikada učinili tako … . . . da su države članice osuđene preuzeti određeni – i rastući – broj ilegalnih ulazaka maskiranih u lažne tražitelje azila. Kako bi se pokušalo osigurati da zemlje poput Mađarske, Poljske – ali možda i Češke, a zašto ne i Finske ili Švedske, koje ionako iznimno ozbiljno pate od učinaka desetljeća popustljive politike – ne blokiraju sustav u potpunosti, von der Leyen predložila je takav zamjenski sustav plaćanja. Ako nećete “azilante”, platite.
Doista, model odgovara merkantilističkom i materijalističkom pogledu na imigraciju. Kao što zagovornici otvorenih vrata, nakon pozivanja na temeljna prava, koriste ekonomski motiv, tj. potrebna je jeftina radna snaga; Von der Leyen to koristi kao način da izbjegne društveni sukob. Postavili smo cijenu.
Izračun doprinosa treba izvršiti na temelju BDP-a i broja stanovnika, pri čemu svaki računa 50%. Godišnje, tekst predviđa da bi minimalni doprinos svih država članica trebao biti 30.000 ljudi i 600 milijuna eura; iako će postotak tih doprinosa biti rezerviran za traganje i spašavanje na moru, budući da države članice smatraju da u ispunjavanju postojećih obveza prema pomorskom pravu za to treba biti mjesta.
Nema sumnje da je Italija bila država koja je postavila puls ovom modelu obvezne solidarnosti i dobrovoljnog preseljenja, s ciljem, po mom mišljenju, uključivanja ostalih država članica u obranu, zaštitu i očuvanje granice. .. . Južna Europa. Kritičari sustava, među konzervativnim i domoljubnim strankama, ističu da ovaj sustav upravljanja, kao i prethodni, ima učinak poticanja ilegalne imigracije te, prije svega, da predstavlja neprihvatljivo ustupanje nacionalnog suvereniteta, posebice kada otvara tzv. vrata Europskoj komisiji koja produljuje godišnje kvote za ulazak.
Još jedna promjena u vezi s Dublinom, koja se neće svidjeti izaslanstvima sjevernih zemalja, bez obzira kojoj grupi pripadale – izuzimajući lijevi i desni apatridi, kojih ima i u Bruxellesu – dodani su novi kriteriji za utvrđivanje odgovornosti za razmatranje zahtjeva za azil. Dok je Dublin dao prednost zemlji ulaska, ova nova uredba uključuje nove odredbe za ponovno spajanje obitelji, uz roditelje i djecu, pripisujući odgovornost ili ovlasti za azil zemlji primateljici; dodavanje novih kriterija kao što su diplome stečene u toj državi ili neka vrsta odnosa s njom kao način pripisivanja kompetencija.
Bez obzira na ideologiju ili uvjerenja, očito je da se radi o neambicioznoj reformi koja ne vodi računa o vanjskoj dimenziji. Samo uz sporazume s trećim zemljama kojima se osigurava da one propuštaju svoje državljane čije je protjerivanje naređeno i da ondje obrađuju zahtjeve za azil, moći ćemo se učinkovito boriti protiv ilegalne imigracije.
Sve dok ne osiguramo 100% uspjeh i učinkovitost deportacija – nešto što je, ako nije nemoguće, daleko od toga da se postigne – neosporno je da glavni cilj mora biti spriječiti ih da uđu na europski teritorij; jednom u Europi, ako povratak nije zajamčen, problem je već unutra.