Europski zeleni dogovor

Ako postoji jedan pojam koji je obilježio europsku politiku u posljednjih pet godina, onda je to Green Deal. Europski zeleni dogovor nastao je u priopćenju Europske komisije u studenom 2019. Doista, Ursula Von der Leyen već je spomenula njegovu volju – i do određene mjere na njegov predvidljivi sadržaj – u svom govoru o ‘ustavu’ nakon prvog imenovanja za Predsjednik Komisije. Europski zeleni plan razvio se u desecima komunikacija koje pokrivaju poljoprivredu, stočarstvo, industriju, energiju i transport. Gotovo niti jedan sektor gospodarske aktivnosti nije ostao nepogođen. Komunikacije su popraćene nacrtima direktiva i uredbi. Europski zeleni dogovor neki su vidjeli kao nužnu tranziciju europskog gospodarstva s ugljena i fosilnih goriva na alternativne obnovljive energije; od proizvodnje do održivosti. Za druge, Europski zeleni dogovor nije bio ništa drugo nego sustavna provedba načela, ciljeva i ciljeva koji čine ciljeve održivog razvoja; jezivi plan za transformaciju našeg gospodarstva: od zaposlenosti do nezaposlenosti; od industrije do preseljenja; od primarnog sektora do masivnog uvoza. Istina je da se kraj posljednjeg saziva i veliki dio političkih diskursa na europskim izborima vrtio oko zelenog pakta i njegovih posljedica. Neosporna šteta koju su pretrpjeli europski farmeri i uzgajivači stoke – koji podliježu rigoroznim zdravstvenim i ekološkim standardima – prisiljeni natjecati se pod nepoštenim uvjetima sa zemljama u kojima takvi standardi nisu potrebni, ili pad proizvodnje automobila u neuspješnom prijelazu na električna vozila možda su razlog dvije najkritičnije točke.

Prvi dio 2024. godine obilježen je demonstracijama, skupovima i akcijama svih vrsta primarnog sektora diljem Europe. A u drugom dijelu zatvaranja tvornica automobila i najave masovnog otpuštanja u industriji. Bez sumnje, čini se da pobjeđuju oni koji su najkritičniji prema Europskom zelenom paktu.
Ovaj tjedan u Europskom parlamentu – koji je imao svoju posljednju plenarnu sjednicu – Europski zeleni dogovor ponovno je bio na stolu. Teresa Ribera pojavila se kao potpredsjednica za pravednu i čistu tranziciju i konkurentnost u raspravi koja se vrtjela oko konkurentnosti europskog gospodarstva i utjecaja već odobrenih zakonskih tekstova. Nicola Procaccini, talijanski zastupnik u Europskom parlamentu za Fratellija, bio je voditelj ceremonije. Teresa Ribera razočarana. Naravno, nije razočarala one koji su je već poznavali, a to su španjolski europarlamentarci. Prikazana je onakva kakva zapravo jest: fanatik klimatskih promjena; manje zabrinuti za budućnost europskih radnika, obitelji i poduzeća nego za postizanje ciljeva održivog razvoja. Hitnost podnošenja potpunog izvješća o utjecaju pravila zelenog dogovora na europsko gospodarstvo bila je ogromna. Europska pučka stranka, koja je bila glavna pokretačka snaga Zelenog dogovora u prošlom zakonodavnom sazivu, čini se da nazaduje s obzirom na izborne rezultate na zadnjim izborima u Češkoj, Austriji ili Rumunjskoj; i svrstao se uz skupinu konzervativaca i reformista, domoljuba i suverenista, vrlo kritičnih prema Von der Leyen.
Takvo izvješće ili izvješća o utjecaju ne mogu se izraditi samo procjenom njihovog utjecaja na okoliš, već i procjenom njihovih učinaka na zapošljavanje, poslovnu produktivnost, konkurentnost na međunarodnim tržištima te poslovnu uspješnost ili dobit. Svaka tranzicija koja dovodi do gubitka bogatstva u Europi bi logično trebala biti odbačena. Brazil, Indija, Turska, Kina ili Sjedinjene Države igraju ovu igru ​​i Europa se ne može izostaviti. Možda griješim, ali stvari se mijenjaju. I to vrlo brzo. Barem u Europskom parlamentu, a možda u sljedećem jednogodišnjem ili dvogodišnjem ciklusu iu Vijeću. Komisija von der Leyen II neće moći progurati sve svoje projekte kao u prošlom sazivu, a ‘ambicije’ fanatika poput Ribere bit će ostavljene po strani.