Subscribe
Evropski dnevnik: Beograd, april 2024
2022. sam prvi put bio u glavnom gradu Srbije, Beogradu, kao što sam već opisao . Dana 22. travnja 2024. vraćao sam se u ovaj sajamski grad, gdje je na gornjoj fotografiji stara četvrt gledana s rijeke Save. Zamoljen sam da održim predavanje o ‘Razvojnoj ulozi vlade’ na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu. Rekao sam da se jasan opis uloge vlade može izvesti iz Kristove prispodobe o dobrom Samaritancu. Čovjeka na putu iz Jeruzalema u Jerihon napali su razbojnici, a dok je bespomoćno ležao uz cestu, prošli su svećenik i levit, ne radeći ništa. Međutim, Samarićanin je poveo čovjeka sa sobom, kupio mu novu odjeću i platio mu hranu i smještaj u seoskoj gostionici. Četiri lekcije ove prispodobe bile su, kako sam naveo: 1) Vlada je neophodna da nas brani od pljačkaša koji se skrivaju u planinama. 2) Samaritanac je bio imućan čovjek. Mogao je priuštiti pomoć žrtvi napada. 3) Samaritanac je činio dobro na svoj račun, a ne na račun drugih. Ovo je bila dobrovoljna, a ne prisilna milostinja, i doista se može sumnjati da je prisilna milostinja uopće milostinja. 4) Dvojica intelektualaca u prispodobi, svećenik i levit, nisu osjećali obvezu pomoći žrtvi.
Dva javna dobra
Dakle, izvorna i neizostavna uloga vlade je zaštititi građane od nasilja koje bi moglo doći iz inozemstva kao i od pljačkaša gore u planinama. Drugim riječima, vlada mora osigurati obranu i provedbu zakona. To su, kako kažu ekonomisti, ‘javna dobra’. Ali u svom sam govoru ukazao na ključnu razliku između njih. Obrana je dobro koje ima tendenciju biti učinkovito samo ako se proizvodi u velikim razmjerima, bilo od strane velikih država ili saveza malih država. Gotovo je beskoristan ako se proizvodi u malim količinama, primjerice od strane malog naroda. Sovjetskom Savezu je bilo lako okupirati i pripojiti tri baltičke države 1940. Nacističkoj Njemačkoj je iste godine bilo lako okupirati Dansku, Norvešku, Nizozemsku, Belgiju i Luksemburg. S druge strane, provedba zakona je javno dobro koje se može i treba proizvoditi na lokalnoj razini. Primjenjuje se načelo supsidijarnosti, da se odluke trebaju donositi što je moguće bliže onima na koje se tiču i od strane njih.
Sebe definiram kao konzervativnog liberala koji podržava privatno vlasništvo, slobodnu trgovinu, ograničenu vladu i poštivanje tradicije. Postoji li država koja odgovara tim idealima? Ili je to samo pita u nebu? Kao odgovor, u svom sam govoru ukazao na četiri zemlje. Velika Britanija je u devetnaestom stoljeću prakticirala slobodnu trgovinu na veliku dobrobit svojih građana. Sjedinjene Države u kasnom devetnaestom stoljeću prakticirale su slobodnu trgovinu unutar svojih golemih granica, iako ne s drugim zemljama. No ona je svejedno bila zemlja slobode i mogućnosti za 26 milijuna ljudi koji su emigrirali između 1865. i 1914. godine. Hong Kong je nakon Drugog svjetskog rata u nekoliko desetljeća pobjegao iz siromaštva, s jednom od najslobodnijih ekonomija na svijetu, a 1997. kada je prisilno vraćen u Kinu, protivno željama stanovnika, njen BDP po glavi stanovnika iznosio je 35 puta onaj iz Kine. Danas je Švicarska možda najbolji primjer uspješne zemlje, ne samo zato što je slobodna i napredna, već i zato što je razvila institucije koje omogućuju ljudima različitih jezika i vjera da žive zajedno u miru pod istim zakonom.
Paradoks socijalne države
Podsjetio sam svoje slušatelje u Beogradu na zapažanje svetog Tome Akvinskog: Čovjek je grešnik, a zakon bi trebao nastojati suzbiti samo grijehe koji štete drugima, kao što su ubojstvo i krađa, a druge grijehe ostaviti na miru, a svakako ih priznati grijesima. Trenutačno bi to značilo da policija ne bi trebala progoniti zločine bez žrtve poput prodaje vlastitih videozapisa na internetu i pušenja trave. Dodao sam da ne mrzim vlast iz principa kao neki američki libertarijanci. Država nije samo nezaobilazni pružatelj obrane, provedbe zakona i drugih javnih dobara, već i institucionalni izraz naše volje da budemo zasebna zajednica, dijelimo sudbinu, štitimo zajedničko nasljeđe, čuvamo određene vrijednosti. Država, kako je primijetio Edmund Burke, nije izgrađena na ugovoru onih koji su slučajno ovdje i sada, već na partnerstvu prošlih, sadašnjih i nerođenih generacija oko provjerenih načela, konvencija i institucija. Međutim, bio je paradoks, rekao sam, da je u moderno doba redistribucijska država brzo narasla, iako je moguća potreba za bilo kakvom redistribucijom uvelike smanjena s virtualnim uklanjanjem siromaštva, poboljšanim zdravljem i znatno povećanim mogućnostima ljudi da se bolje njihove uvjete. Doista, vlada je sada ponekad bila problem, a ne rješenje.