Subscribe
Tijekom protekle dvije godine tržište rada doživjelo je nekoliko promjena, od kojih su neke neočekivane, diljem svijeta. Dogodila su se dva fenomena, samo naizgled suprotna i nepomirljiva: velika odustajanja i povećana potražnja tvrtki. S jedne su, dakle, strane oni koji su odlučili radikalno promijeniti život i napustiti posao, as druge oni koji se zapošljavaju i žele proširiti svoju radnu snagu, ali im premca nema. Ali zašto se to događa? Koji su uzroci?
Dijalog, onaj između otkaza i zapošljavanja, isprekidan i glomazan
Fenomen Velike ostavke uzeo je maha u ljeto 2021. u Sjedinjenim Državama, kada je, gledajući podatke iz tog kolovoza koje je objavilo američko Ministarstvo rada, 4,6 milijuna Amerikanaca napustilo posao. Tijekom mjeseci trend se proširio globalno. Razlozi? Potraga za stimulacijom i novim prilikama, nezadovoljstvo plaćama i radnim satima, narušeno mentalno zdravlje i želja za ponovnom kalibracijom ravnoteže između poslovnog i privatnog života. Svakako da je pandemija imala veliki utjecaj, ali, kao što će se vidjeti u nastavku, transformacija tržišta rada je proces koji je započeo prije nekog vremena.
U svakom slučaju, podaci Eurostata o zapošljavanju na europskom teritoriju, koji datiraju od srpnja, a odnose se na prvi kvartal 2022., pokazuju da je, ukupno gledano, stopa zaposlenosti 74,5 posto (radnice od 20 do 64 godine), dakle +0,5 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Ovo je vrlo zanimljiva brojka jer određuje stabilan rast koji sluti na dobro, posebno nakon dvije teške godine pogođene pandemijom. Međutim, treba uzeti u obzir da je u mnogim zemljama – poput Italije – upravljanje ugovorima na određeno vrijeme u porastu; stoga se može ustvrditi da se radi o iluzornom rastu, jer se temelji na nesigurnosti. Ova numerička zagrada također uključuje posljedice fenomena Velike ostavke.
Bez činjenica, mora se reći da mješavina ugovora na određeno vrijeme i želje ljudi da pronađu novu ravnotežu između poslovnog i privatnog života stvaraju zbunjujuću i nimalo ružičastu sliku. Jasno je da je u nekim državama problem izraženiji nego u drugima. Gallup, američki istraživački institut, nazvao je ovu situaciju “velikim preslagivanjem”. Institut je nedavno otkrio da bi u Njemačkoj, primjerice, četvero od deset Nijemaca napustilo posao da mogu; štoviše, 40 posto ispitanog uzorka kaže da traži novi posao, pa se razgledava. To ukazuje na snažno nezadovoljstvo, unatoč općem rastu.
Osim toga, pokazalo se da 38 posto uključenih radnika više ne podržava stres i tempo koji se diktira na radnom mjestu.
Ovo je stanje u kojem se nalaze i mnoge zaposlenice i zaposlenice iz drugih zemalja.
Još jedna anketa koju je izradila Lifeworks, kanadska platforma, također govori o tome. Studija pokazuje da je u Italiji, Francuskoj, Poljskoj, Španjolskoj i Nizozemskoj psihičko zdravlje 41 posto ispitanika ugroženo zbog posla; stoga se legitimira i želja za promjenom svakodnevne rutine i postizanjem prihvatljive ravnoteže između poslovnog i privatnog života.
Euronews u tom smislu piše: “Egzodus s radnog mjesta nije se smanjio kada se život stabilizirao u novoj postpandemijskoj normali, ako ništa drugo, dodane su nove okolnosti razlozima zašto ljudi nisu sretni ostati na poslu koji ne nudi njima dovoljno.” To pokazuje da kultura rada i sam pristup radu ne doživljava prolaznu promjenu. Isti list prenosi i anketu koju je provela računovodstvena tvrtka PricewaterhouseCoopers, PWC na 52 tisuće radnika raspoređenih u 44 zemlje, iz koje je utvrđeno da svaki peti ispitanik planira promijeniti posao u idućih dvanaest mjeseci, uglavnom zbog bolje plaće. Više od trećine ispitanika također planira od poslodavca tražiti povišicu. Gotovo svi vjeruju da bi se promjena trebala odnositi i na stil života. Stoga je uspostavljen trend.
Dvije različite perspektive
Ulazimo u jednadžbu, dakle, rast potražnje od strane tvrtki. Ali zašto ljudi ne mogu zapošljavati, iako je to potreba i onih koji traže posao? Mnogo je uzroka; prema raznim studijama koje su izrađene na tu temu, gdje se ispituju radnici, čini se da se zahtjevi poslodavaca više ne mogu pomiriti s potrebama onih koji žele i trebaju biti zaposleni. Nije slučajno da neke zemlje testiraju četverodnevni radni tjedan i pokušavaju normalizirati uvjete agilnog rada. Osim toga, značajna kritična pitanja su vrsta ugovora i plaća.
Ako ni prije pandemije i rastuće inflacije, posljedice sukoba u Ukrajini, izgledi za rast, posebice za mlađe ljude, nisu bili umirujući, danas se situacija duboko promijenila definirajući se u još negativnijem smislu.
S druge strane, mnoge tvrtke smatraju da ne mogu zaposliti jer ne mogu pronaći kvalificirano osoblje. Odnosno: kandidata ne nedostaje, ali oni koji sudjeluju u selekcijama prezentiraju vještine koje nisu prikladne za upražnjeno mjesto. Gledano iz te perspektive, sve se mijenja. Matrica više nije želja za narušavanjem pristupa radu, već „loša“ kvaliteta treninga. S obzirom na digitalnu i ekološku tranziciju koja je u tijeku, očito je da tvrtke traže profile vješte u tom pogledu, koji se mogu nositi s novim zahtjevima tržišta.
Studija pod nazivom “Preostala radna mjesta i nezaposlenost između prošlosti i budućnosti”, koju je Randstand proveo 2021., izvijestila je da za 58 posto tvrtki u Italiji najveći problem pri zapošljavanju leži u tehničkim i znanstvenim nedostacima kandidata. Osim toga, istaknuto je da 34 posto traženja posla u 2021. nije dalo ništa; stoga se pokazalo da je dijalog između poslodavca i kandidata isprekidan, glomazan i zapravo gubljenje vremena.
Kritična situacija: Italija, njezini NEET-ovi i temeljni dohodak
Govoreći o obuci i politikama usmjerenim na zapošljavanje, dva su problema o kojima se u posljednje vrijeme u Italiji najviše raspravljalo i kojima se najviše bavilo: sve veći broj NEET-ova, odnosno mladih ljudi u dobi od 15 do 29 godina koji niti studiraju niti rad, te upravljanje temeljnim dohotkom. U prvom slučaju, riječ je o Istatu, talijanskom zavodu za statistiku, koji potvrđuje da postoji više od dva milijuna mladih ljudi koji se ne školuju niti su zaposleni. Ovo je obeshrabrujuća brojka koja podrazumijeva preispitivanje ne samo obiteljskih politika (često si djevojčice i dječaci ne mogu priuštiti pohađanje škola ili sveučilišta zbog nestabilnog ekonomskog stanja obitelji), već i onih usmjerenih na obuku. Govorimo o ljudima koji bi trebali imati alate za pristup svijetu rada, premošćivanje važnog jaza i koji bi trebali moći pristupiti budućnosti bez straha da neće moći prevladati važne prepreke poput kulturnih jaz s drugim zemljama ili nemogućnost podmirivanja troškova, čak i onih bitnih.
Posljednjih godina, u određenim slučajevima, neuspjeh u pristupanju predanosti studiranju i nespremnost da se angažiraju u traženju zaposlenja pripisani su temeljnom dohotku. Na posljednjim općim izborima pobijedio je desni centar predvođen povjerenjem glasača Fratelli di Italia: ovo je relevantno za diskurs budući da je u programu koji je objavila stranka Giorgie Meloni odlučeno zamijeniti temeljni dohodak “više učinkovite mjere socijalne uključenosti i s aktivnim politikama osposobljavanja i uključivanja u svijet rada.” Vrlo specifična misao koja nastoji riješiti jedno kritično i složeno stanje, konkretno okrećući svoj pogled na budućnost svijeta rada kao instrumenta socijalne uključenosti.
—
The text was translated by an automatic system