Subscribe
Nakon krize uzrokovane bolešću COVID-19 Europska unija odlučila je započeti svoj poznati program NextGenerationEU (NGEU), program oporavka nakon pandemije koji se mora u potpunosti nadoknaditi do 2058.
U samom nazivu programa postoji određeni sarkazam, kao što će ga platiti sljedeća generacija državljana država članica. Konkretnije, glavne otplate glavnice započet će od 2028. godine, jer nova skupina sadašnjih studenata počinje raditi.
Brifing koji je nedavno objavio Resorni odjel za proračunske poslove u Europskom parlamentu, a koji se bavi dugoročnim prijedlogom zakona o troškovima zaduživanja povezan s NGEU-om, upućuje na njegove financijske slabosti.
Prije svega, projekcija desetogodišnjih referentnih prinosa za EU i odabrane izdavatelje pokazuje potpuni nedostatak planifikacije u ime Europske unije u pogledu troškova zaduživanja, čak i kratkoročno: od lipnja 2021. do lipnja 2023. troškovi zaduživanja znatno su porasli, odnosno više od 3 %.
S druge strane, izvješće pokazuje da je Europska unija pokazala jasnu nepouzdanost na financijskim tržištima kao izdavatelj velikih razmjera jer je Europska komisija najavila namjeru izdavanja obveznica znatno više od onoga što su zemlje EU-a kasnije zatražile za isplatu. Manje od polovice država članica, odnosno trinaest od ukupno dvadeset i sedam, zatražilo je zajmove putem zajedničkog instrumenta EU-a za zaduživanje.
U apsolutnom iznosu Europska unija namjerava posuditi oko 421 milijardu eura prije kraja 2026. za financiranje bespovratne potpore državama članicama EU-a. Stoga će se i kamate i glavnica tog duga morati pokriti iz proračuna EU-a, od sada do 2058., kada se dug mora u potpunosti nadoknaditi.
U izvješću se navodi da će kamatne stope ostati relativno stabilne do kraja 2030., a zatim bi se mogle polako smanjivati i dugoročno stabilizirati ispod 2 %. Međutim, postoji vjerojatnost od 50 % da će kamatna stopa 2058. dosegnuti 3,4 %, a u tom bi se slučaju troškovi financiranja instrumenta NGEU gotovo udvostručili u odnosu na predviđanja povezana s trenutačnim raspravama o povećanju proračuna EU-a.
Što je još gore od toga, kako bi se zajamčila vjerojatnost od 90 % za iznos troškova zaduživanja u EU-u s dugoročnim prikazom do 2058., u izvješću se upućuje na potencijalno maksimalnu kamatnu stopu od 6,2 %, što bi značilo više nego trostruko od trenutačnih rasprava o proračunu EU-a.
Ono što se čini jasnim jest da će doći do naglog povećanja godišnjih troškova kamata barem u sljedećih deset godina. U umjerenom scenariju predviđeni godišnji i ukupni troškovi kamata koje je EU snosio 2058. iznosili bi 221,8 eura, što bi više od polovice kapitala koji je EU posudio za financiranje svoje bespovratne potpore državama članicama EU-a.
Situacija bi izgledala još gore u najgorem scenariju, u kojem bi ukupni troškovi kamata mogli dosegnuti 410,2 milijarde eura, jedva 100 % kapitala ili udvostručiti sredstva koja je EU posudio za financiranje bespovratnih sredstava država članica EU-a.
U izvješću se upućuje na to da će se u cijelom razdoblju 2023. – 2058. iz proračuna EU-a najvjerojatnije morati potrošiti između 582 i 715 milijardi eura za plaćanje kamata i nadoknadu duga za bespovratnu potporu državama članicama u okviru instrumenta NGEU. Iz te činjenice nužno proizlaze dvije alternative: ili rezanje sredstava za druge prioritete EU-a ili proširenje proračuna Unije.
Druga alternativa podrazumijeva daljnje tamne oblake: Kako bi se to širenje financiralo? Komisija Von der Leyen predložila je, povrh polemičkog sustava trgovanja emisijama ugljika i mehanizma za graničnu prilagodbu emisija ugljika, privremeni [?] porez na dobit poduzeća.
Međutim, zašto bi poduzeća i njihovi dioničari trebali platiti za nepromišljenost Unije, ostaje za vidjeti. Povrh toga, u brifingu se upozorava da se sustavom trgovanja emisijama već trebaju financirati drugi fondovi EU-a kako bi se iznos koji bi se mogao upotrijebiti za servisiranje duga NGEU-a znatno smanjio.
Pod takvim očitim slabostima, nije ni čudo da neke nacionalne vlade cijeli kontekst gledaju s jakim skepticizmom.
Izvor slike: Spectator