Subscribe
Tijekom ljetnog odmora uspio sam posjetiti nekoliko europskih gradova. Od svih njih, kako nisam znao, zaustavit ću se u Genovi, prekrasnom talijanskom gradu, čija je povijesna jezgra nesvakidašnje lijepa. Prije svega, zbog svojih zgrada, kako civilnih – Sveučilište – tako i vjerskih – Katedrala San Lorenzo, između ostalih. Ali i zato što je uspjela zadržati svoje krivudave ulice, svoja nemoguća stubišta, svoje uske uličice, koje podsjećaju na srednjovjekovne tlocrte u koje tvorci moderne urbane arhitekture još nisu unijeli svoju egzaktnost i ravne linije. Boja njezinih zgrada, tipična za talijansku renesansu i gotičko razdoblje, raskoš njezinih palača, čine Genovu neizostavnom destinacijom. Njegove civilne zgrade, ukrašene na uglovima dragocjenim slikama Djevice Marije, Majke Božje, utjehe nevoljnicima, pomoći kršćanima, utočišta grešnika i ribara; toliko bitan u gradu koji je bio Republika i koji gleda na Mare Nostrum.
Grad se proteže na nekoliko brežuljaka, na vrlo strmoj uzvisini, što iziskuje fizički i duhovni napor da se obiđe i upozna. Cijeli grad gleda na more koje ga je učinilo velikim i koje je i danas vokacija za razmjenu iskustava, trgovinu i prosperitet njegovih ljudi.
No, uz ovu prošlu ljepotu i sjaj, Genova nudi i pogled na postmoderni svijet koji u vama ostavlja okus nelagode i očaja. Stotine mladih Afrikanaca okupljene su turistima i putnicima, čekajući da njihove stvari budu ostavljene bez nadzora; a lokalna trgovina je očito degradirana. Ne hodate okolo s osjećajem sigurnosti. I u tome je isti kao i drugi gradovi, tako europski i marijanski, poput Barcelone, Marseillesa ili Antwerpena. Zidovi, čak i palača i povijesnih građanskih zgrada, puni su grafita protiv Izraela iu korist terorističkih ciljeva Hamasa i Hezbollaha – uvijek pod krinkom palestinskog naroda – zajedno s drugima koji podržavaju pokret skvotera. Javni politički diskurs jasno je antieuropski i proislamistički. Javni politički diskurs uništava urbani mobilijar i suprotstavlja se savršenstvu, redu, harmoniji kršćanske civilizacije koja obasjava grad. Genova je dobra metafora za ovu Europu koju su političke, kulturne i ekonomske elite uništile. Kršćansko naslijeđe – koje je također sveučilište, palače drevnog plemstva i uspješne buržoazije koja je Genovu učinila uspješnom i željenom republikom – suočava se s barbarstvom prljavštine, urbanih grafita, nesigurnosti i siromaštva prikazanih u obliku ljudi koji prose na ulici. Raspad kršćanskog poretka uvijek je bio cilj najradikalnijih teza francuskog revolucionarnog liberalizma, revolucionarnog liberalizma Garibaldija, Spinellijevog marksizma i prevladavajućeg vokizma. Njegov prirodni saveznik, radikalni islamizam koji je već na ulicama zapadne Europe. Naprotiv, konzervativna obrana europskog, a time i kršćanskog poretka mora uključivati suočavanje na svim razinama s onima koji promiču, potiču i financiraju nered, siromaštvo, nesigurnost i prljavštinu. Genova, kao i mnogi drugi europski gradovi, ne može ući u konačni proces uništenja. Ljepota njegovih zelenih kupola, raspored njegovih ulica, visina njegovih križeva, zaslužuje sav naš trud. Jer u ovoj ljepoti leži dobro i istina. U ovoj ljepoti leži pravda, individualne i kolektivne slobode europskih naroda, naša sloboda izražavanja, vjere i mišljenja. Na njegovim ulicama je sjećanje na naše pretke, herojstvo šehida naših naroda. Genova, besmrtna, mora biti sposobna ostati takva i stoga javni politički diskurs ne može biti govor o grafičkom nasilju, bandama mladih na ulicama i promicanju islamskog fundamentalizma.