Subscribe
Europski dnevnik: Ljubljana, travanj 2024
Ljubljana je jedan od najljepših gradova u Europi i uvijek rado odlazim tamo. Zadnji put sam bio u gradu prije dvije godine, o čemu sam već pisao . Dana 23. travnja 2024. ponovno sam se našao tamo, na konferenciji na temu ‘Globalni izazovi: mir, sloboda i trgovina’, u organizaciji Pravnog i Ekonomskog fakulteta Katoličkog instituta i pod pokroviteljstvom Austrijskog ekonomskog centra u Beču. . Na mene je palo da razgovaram o miru. U svom govoru istaknuo sam da postoje tri načina da od drugih dobijete ono što želite: tražiti to, platiti i zgrabiti. Prvi način je uglavnom ograničen na vaš uski krug prijatelja i obitelji. Možeš zamoliti majku za komad kruha i ona će ti ga dati. Ali morate platiti pekaru ako želite od njega komad kruha. Drugi način je kako se mirno odnositi prema strancima, ne samo prema pekaru u vašem susjedstvu, nego i prema potpunim strancima. Japanci vam ne proizvode auto iz simpatije prema vama, nego zato što ga vi plaćate. Treći put je pljačka u slučaju pojedinaca i rat u slučaju država. Radi se o osvajanju, a ne o trgovini.
Mir kroz slobodnu trgovinu
Slobodna trgovina je put do stvarnog i trajnog mira. Ako u strancu vidite potencijalnu mušteriju, vaša sklonost da se upucate na njega se smanjuje. Ne mogu odoljeti a da o tome ne citiram engleskog pjesnika i novinara Josepha Addisona. Napisao je u Spectatoru 1711.:
Čini se da se priroda posebno pobrinula za širenje svojih blagoslova među različitim regijama svijeta, vodeći računa o tom međusobnom ophođenju i prometu među ljudima, kako bi starosjedioci nekoliko dijelova zemaljske kugle mogli imati neku vrstu ovisnosti o jednom drugi, i biti ujedinjeni zajedničkim interesom. Gotovo svaki stupanj proizvodi nešto sebi svojstveno. Hrana često raste u jednoj zemlji, a umak u drugoj. Plodovi Portugala ispravljeni su proizvodima Barbadosa: infuzijom kineske biljke zaslađenom srži indijske trske. … Trgovina nam je, bez povećanja britanskih teritorija, dala neku vrstu dodatnog carstva: umnožila je broj bogatih, učinila naše zemljišne posjede beskrajno vrjednijim nego što su bili prije, i dodala im pridruživanje drugih posjeda jednako vrijednih kao same zemlje.
Napomenimo da je Addison već tada predstavio vezu između podjele rada i slobodne trgovine, 65 godina prije nego što je Adam Smith objavio svoje veličanstveno djelo Bogatstvo naroda .
Drugi elokventni glasnogovornik mira putem slobodne trgovine bio je francuski ekonomist i političar Robert Turgot, premijer Francuske 1774.–1776.:
Zahvaljujući svetom načelu slobode trgovine nestaju svi tobožnji interesi trgovine. Tobožnji interesi da se kontrolira više ili manje teritorija nestaju zahvaljujući ovom principu: da teritoriji ne pripadaju nacijama nego pojedincima, da je pitanje hoće li takav kanton ili takvo selo pripadati takvoj pokrajini ili takvoj državi , ne smije se odlučivati drukčije osim o interesima ljudi spomenutog kantona ili sela. Neka se sastaju radi svojih poslova na mjestu koje im je zgodnije za odlazak.
I Addison i Turgot izrazili su snažnu ideju da ako robi nije dopušteno prijeći granice, vojnici hoće. Izbor je između trgovine ili osvajanja, plaćanja ili otimanja. U svom govoru prisjetio sam se Japana 1930-ih. U očajničkoj potrebi za sirovinama, skoro posvuda je nailazila na trgovinske barijere podignute kao odgovor na Veliku depresiju, sve dok njezini vođe nisu odlučile da će ono što ne može dobiti mirnim putem jednostavno zgrabiti. Stoga je prvo napala Kinu, a zatim Sjedinjene Države.
Nordijski model međunarodnih odnosa
Slobodna trgovina usmjerava natjecateljske, pa čak i agresivne instinkte u miroljubive kanale. U svom sam izlaganju opisao i nordijski model međunarodnih odnosa. Ima pet glavnih značajki: 1) Mirno odcjepljenje , kao kada se Norveška odvojila od Švedske 1905., Finska od Rusije 1917., a Island od Danske 1918. 2) Promjene granica putem plebiscita , kao kada je Schleswig, koji su osporavale i Danska i Njemačka, 1920. godine podijeljen u tri glasačke zone. Najsjevernija zona glasala je za Dansku, a druge dvije za Njemačku. Posljedično, granica je pomaknuta prema jugu, uključivši najsjeverniju zonu u Danskoj. 3) Mirna arbitraža, kao kada je Međunarodni sud pravde u Haagu odlučio u sukobu između Švedske i Finske oko Ålandskog otočja na kojem se govori švedski, da ono treba pripasti Finskoj, a u sukobu između Danske i Norveške oko jurisdikcije nad istočnim Grenlandom, da cijeli Grenland pao je pod dansku jurisdikciju. 4) Autonomija nacionalnih manjina , na primjer stanovnika Ålandskih otoka, a sada i Grenlanđana i Faroesaca. 5) Suradnja bez odricanja od suvereniteta , kao u Nordijskom vijeću, osnovanom 1952. Od tada su nordijske zemlje spontano proširile svoju suradnju, ukinuvši zahtjev za putovnicama preko svojih granica, dajući drugim nordijskim građanima pristup tržištu rada i socijalnim uslugama bilo koje nordijske zemlje domaćina, te koordinirajući nekoliko zakona i propisa. U svom sam govoru predložio da bi možda Europska unija trebala potražiti inspiraciju u Nordijskom vijeću.
Sastanak na kojem sam održao svoje izlaganje vješto je vodio profesor Mitja Steinbacher, au pauzi za kavu imao sam priliku razgovarati o europskoj politici s Lojzeom Peterleom, prvim premijerom Slovenije nakon pada komunizma. Nije iznenađujuće, nekoliko ljudi me izazvalo na sastanku. Nije li ideja mira kroz slobodnu trgovinu uzaludan san u svijetu kojim djelomično vladaju agresivne ruske mafije, korumpirani kineski komunisti i fanatični iranski mule, ujedinjeni u svom odbacivanju zapadnih vrijednosti? Može li se nordijski model, koji pretpostavlja male, kohezivne nacije sa zajedničkim kulturnim nasljeđem, primijeniti na mnogo raznolikije zemlje južno od dansko-njemačke granice?
Doduše, ima istine u ova dva prigovora. Jedina poruka koju istočnjački despoti u Moskvi, Pekingu i Teheranu razumiju i priznaju je ona o dovoljnoj vojnoj moći i dokazivoj volji za obranu naših zemalja i naših vrijednosti. ‘Si vis pacem, para bellum.’ Ako želiš mir pripremi se za rat. Stoga je Sjevernoatlantski pakt, NATO, neophodan, dok Europljani više ne mogu očekivati da američki porezni obveznici plaćaju obranu Europe. Suradnja preko Sjevernog Atlantika mora se temeljiti na reciprocitetu, a ne na potpunoj ovisnosti Europe o Sjedinjenim Državama. Međutim, prijetnja je jasna. Iako je BDP Rusije tek nešto veći od španjolskog, ona ima nuklearno oružje koje bi upotrijebila u slučaju egzistencijalne prijetnje. Treba je shvatiti ozbiljno, ali ne smijemo dopustiti da nas zastraši.
Dok je drugi prigovor, da je Europa kao cjelina puno raznolikija od nordijskih zemalja, svakako točan, pravo je pitanje koji će model Europa usvojiti u budućnosti: postupnu, spontanu i miroljubivu evoluciju u nešto poput nordijske regije, Europa nacionalnih država sa zajedničkim tržištem, odnosno uspostava nove supersile, Sjedinjenih Država Europe, uz prepuštanje nacionalnog suvereniteta neodgovornoj i netransparentnoj briselskoj birokraciji.