Je li “zelena tranzicija” samo još jedna riječ za novu vrstu planirane ekonomije, nakon pada komunizma? Koristi li se pitanje zaštite okoliša kako bi se političarima dao novi motiv da preuzmu kontrolu nad cjelokupnim gospodarstvom?
Kada slušam ambicije za zelene politike, prirodno se slažem da naše ljudske aktivnosti moraju smanjiti negativan utjecaj na lokalni okoliš i klimu. Ali kada političari, kako na nacionalnoj tako i na europskoj razini, govore o zelenoj tranziciji, često zvuči kao da se više radi o tome kako političari mogu preuzeti vlast nad poslovanjem i svakodnevnim životom ljudi.
Zvuči tako dobro. Moramo spasiti okoliš i klimu!
No, umjesto da govori o konkretnom tehničkom razvoju, novim inovacijama i učinkovitom razvoju, politika postavlja “ciljeve” ne govoreći točno kako ih postići.
Kada “ciljevi” postanu zapovjedna ekonomija
Govoriti o dalekosežnim zelenim ciljevima, a da se istovremeno ne govori o tome koje su konkretne promjene i precizne mjere za ispunjavanje tih ciljeva i koji se drugi prioritetni društveni ciljevi mogu ukloniti ili ukinuti, prijevara je.
Ako ne znate kako postići željeni rezultat, radi se o ambicijama, a ne ciljevima. A ambicije se ne mogu zakonski propisati.
Kada politička tijela odlučuju o ciljevima koje čovjek ne zna postići, ciljevi postaju planirano ekonomsko razmišljanje gdje državne sile misle da najbolje znaju. Način razmišljanja koji je karakterizirao sovjetski komunizam. Prvo, politički čelnici postavljaju svoje ciljeve. Onda prisiljavaju građane da slušaju, bez obzira na posljedice.
Što će se žrtvovati za zeleni plan EU-a?
Europska unija postavila je dalekosežne ciljeve. Zvuči dobro. Spasite planet! Ali po kojoj cijeni? Cilj je europskog “zelenog plana” smanjiti onečišćenje Europom klimatski neutralnom do 2050. Ali kako?
Ursula von der Leyen nedavno je u govoru o stanju Unije govorila o svom snu o pretvaranju klimatskih i okolišnih izazova u prilike. “Održat ćemo niz dijaloga o čistoj tranziciji s industrijom” kako bismo postigli dekarbonizaciju industrije, kazala je.
Ali što ako to ne “potakne gospodarstvo zelenom tehnologijom”, već dovodi do naglog povećanja troškova, lošijih proizvoda i nezaposlenosti? Teško da je nezamislivo s obzirom na to da je to bio rezultat svih (svih!) pokušaja u svjetskoj povijesti gdje političari čvrstom šakom moći počinju vladati industrijom i poduzetništvom.
Budući da ne postoji zakonodavstvo kojim se zabranjuje povećana nezaposlenost, dok postoji zeleno zakonodavstvo o cilju da Europa postane klimatski neutralna do 2050., nezaposlenost se stoga mora prihvatiti. Zeleni ciljevi dolaze prije drugih najhitnijih ciljeva politike.
Je li to razumno? Naravno da ne.
Stranke desnog centra napravile ideološke pogrešne korake
Zabrinjavajuće je kada čak i stranke desnog centra usvoje isključivo socijalistička stajališta u politici zaštite okoliša. Konzervativne stranke moraju dovesti u pitanje aktivističku politiku koja stavlja zelene ciljeve ispred svega ostalog.
Nema ništa loše u tome da općenito imate visoke ambicije, kao što je to učinila predsjednica Europske komisije kada je rekla: “Prebacili smo klimatski program na gospodarski.”
Međutim, kada je tada izjavila kako je “to dalo jasan osjećaj smjera ulaganja i inovacija” te kako će EU “nastaviti podupirati europsku industriju tijekom te tranzicije”. To ukazuje da politička moć sa zakonima o okolišu želi prisiliti poslovanje i poduzetništvo da rade ono što političari žele, a onda ste zauzeli opasan stav.
Da, rekla je “podrška”, a ne “diktiraj”. Međutim, koja je razlika ako EU donese zakone o tome što se mora postići u području okoliša i klime?
Stvarna potpora poduzetništvu je omogućiti mu da djeluje u slobodi i samostalno pronaći nove inovacije koje su učinkovite i profitabilne, kao i zelene. Svaka politička intervencija, svaka nepromišljena subvencija riskira stvaranje lošijih rješenja i uništavanje ambicije za stvaranjem čišćeg i održivijeg društva.
Konzervativci se moraju zalagati za realizam i pragmatizam
Konzervativne stranke trebale bi dovesti u pitanje metodu donošenja općih klimatskih i ekoloških ciljeva. To je pogrešan način korištenja prisilnog zakonodavstva. Naša ljudska povijest ispunjena je zastrašujućim dokazima da politika ne može podnijeti inovacije i voditi tehnološki razvoj.
Umjesto uzvišenih ciljeva, konzervativne stranke trebale bi podržati konkretne mjere koje poboljšavaju lokalno okruženje građana i povećavaju dobrobit, dok su inovacije prepuštene izumiteljima, što političari nisu.