Subscribe
U kontekstu globalne sigurnosti, hibridno ratovanje sve je veća prijetnja koja kombinira tradicionalne vojne operacije s nekonvencionalnim taktikama za destabiliziranje protivnika. Ključni element ove prijetnje odnosi se na podmorske kablove, vitalnu infrastrukturu za globalnu komunikaciju, koji su postali potencijalne mete za hibridne napade. Podmorski kabeli odgovorni su za 93% svjetskih komunikacija, uključujući internetske podatke, telekomunikacije i financijske transakcije. Protežući se preko 1,2 milijuna kilometara, ovi kabeli čine okosnicu globalne povezanosti. Njihova strateška važnost je nemjerljiva, a njihova ranjivost kritična je slabost modernih gospodarstava. Rusija je razvila napredne podmorničke sposobnosti, fokusirajući se na sposobnost sabotaže podmorskih kabela kao dio svoje strategije hibridnog ratovanja. NATO je izrazio ozbiljnu zabrinutost zbog sposobnosti Rusije da ugrozi ovu kritičnu infrastrukturu, posebno nakon napada na plinovod Sjeverni tok, koji je istaknuo ranjivost podmorske infrastrukture na vanjske napade. U Crvenom moru, pobunjenička skupina Houthi pokazala je interes za sabotiranje pomorske infrastrukture, uključujući podmorske kablove. Napadi na komercijalna plovila i pomorsku infrastrukturu u regiji naglašavaju rizik koji predstavljaju nedržavni akteri koji mogu ugroziti sigurnost globalnih komunikacija relativno jednostavnim i jeftinim sredstvima. Osim Rusije i Hutija, drugi državni i nedržavni akteri mogli bi iskoristiti ranjivost podmorskih kabela. Incidenti koji uključuju ovu infrastrukturu također mogu biti rezultat prirodnih uzroka, kao što su oluje i potresi, ili slučajnih sudara s brodovima. Međutim, rizik koji najviše zabrinjava ostaje namjerna sabotaža, koja bi mogla imati razorne posljedice za globalne komunikacije i nacionalnu sigurnost. Europska unija prepoznala je važnost zaštite podmorskih kabela i poduzela nekoliko mjera za poboljšanje njihove sigurnosti. Inicijative kao što je Nacionalni klaster podvodne domene, koji vodi Italija, uključuju velike tehnološke tvrtke i imaju za cilj jačanje nadzora i obrambenih sposobnosti podmorske infrastrukture. EU također istražuje korištenje naprednih senzora i drugih inovativnih tehnologija za nadzor i zaštitu ovih kabela. Zaštita podmorskih kabela zahtijeva blisku međunarodnu suradnju. NATO unapređuje svoje sposobnosti za protupodmorničko ratovanje, radeći sa saveznicima i partnerima na poboljšanju nadzora i brzog odgovora na incidente. Ovi zajednički napori ključni su za osiguranje sigurnosti kritične infrastrukture u cijelom svijetu.
Senatorica Isabella Rauti , podtajnica za obranu u Melonijevoj vladi, o tome razgovara s nama u ovom intervjuu.
Koji su ključni elementi hibridnog ratovanja i po čemu se ono razlikuje od tradicionalnih sukoba?
Hibridni sukobi uključuju državne aktere – kao što su regularne oružane snage – s nekonvencionalnim instrumentima sposobnim politički destabilizirati i materijalno oslabiti protivnika, posebno u novim domenama kao što su kibernetička ili svemirska, te u novonastalim dimenzijama kao što je takozvano “kognitivno ratovanje”, okruženje u kojem se prijetnja sastoji od iskrivljene upotrebe informacija ili dezinformacija za uvjetovanje mišljenja ili ponašanja radi postizanja političkih ili strateških prednosti. Hibridni alati kreću se od kibernetičkih napada do terorističkih akata, pokrivajući široki spektar koji uključuje kampanje dezinformiranja temeljene na lažnim vijestima i generirane putem aplikacija umjetne inteligencije; ali i napade na stratešku podvodnu infrastrukturu poput kabela i plinovoda; manipulacija kolektivnim percepcijama; i zlonamjerno uplitanje u izborne procese. Hibridno ratovanje uključuje niz državnih i nedržavnih aktera, od lokalnih milicija i međunarodnih mreža bokova i financijera do organiziranih hakerskih skupina za cyber napade. S operativnog gledišta, karakteristična značajka hibridnog ratovanja je dvosmislenost samih napada i teškoća u identificiranju agenata i neprijateljskih subjekata; ova ‘fluidnost’ otežava obrambene odgovore. Hibridno ratovanje je neprijavljeno i može se voditi na tajan način bez prelaska ‘praga’ otvorenog, tradicionalnog sukoba. Hibridni način može suptilno prijeći kontekst prividnog mira i nije skup u ekonomskom smislu; zapravo, lako ga je provoditi i može biti učinkovit i čak sposoban nanijeti značajnu štetu protivniku bez borbe na terenu, za razliku od tradicionalnih sukoba.
Koji su glavni rizici za podmorske kabele u hibridnom sukobu i kako se mogu zaštititi od te prijetnje komunikacijama i gospodarstvu?
Podvodno područje – tzv. “podmorje” – peta je fizička dimenzija, uz kopno, more, zrak i svemir. Sabotaža plinovoda Sjeverni tok ispod voda Baltičkog mora 2022. godine – s otvaranjem najmanje tri curenja u plinovodima Sjeverni tok 1 i 2 – prouzročila je ozbiljnu štetu energetskoj infrastrukturi koja povezuje Rusiju i Europu i istaknula ne samo posljedice energetske ovisnosti kao potencijalnog instrumenta političke ucjene, ali i važnost nekoliko strateških sigurnosnih infrastruktura u podvodnoj dimenziji. Napadi na takvu podvodnu infrastrukturu – poput kabela koji prenose 98% svjetskog digitalnog prometa ili plinovoda koji jamče opskrbu energijom – s pravom su dio strategija hibridnog ratovanja, budući da su nepredvidive, razorne radnje s trenutnim učinkom, a također podložni medijskim manipulacijama o odgovornosti počinitelja. Fizički, prijetnju mogu nositi namjenski brodovi i podmornice ili bespilotna podvodna vozila (UUV) sposobna sabotirati metu pomoću rudimentarnih metoda poput nenamjernog udarca sidra ili namjernog povlačenja ribarskih mreža ili kroz sofisticiranije intervencije. Za obranu od podmorničkih napada potrebno je unaprijediti tehnologije i ulagati u inovativne aspekte. Lako je predvidjeti porast aktivnosti autonomnih podvodnih vozila (AUV), tj. visokotehnoloških vozila sposobnih za djelovanje na dubini te detektiranje i interveniranje u slučaju prijetnji, čiji se prodromi moraju presresti i nadzirati unaprijed. Na području “podmorja”, talijanske oružane snage, preko talijanske mornarice, igraju ključnu ulogu s Nacionalnim podvodnim centrom (PNS) koji će biti inauguriran u La Speziji 12. prosinca 2023., centrom izvrsnosti koji će okupiti i ubrzati sve nacionalne nadležnosti, uključujući industriju, istraživanje i akademsku zajednicu, pomažući učvršćivanju tehnološkog vodstva Zapada u ovom sektoru u nastajanju.
Kakvu bi ulogu trebala igrati Europska unija u geopolitičkom području poznatom kao “širi Mediteran”?
Europska unija se, radi sigurnosti i obrane država članica, poziva na ‘Strateški kompas’, dokument koji je – nakon godina rasprave – usvojilo Europsko vijeće 21. ožujka, odmah nakon ruske agresije u Ukrajini, događaja koji označio je povratak konvencionalnog rata na europski kontinent. Obrazloženje “Kompasa” je “osnažiti” Uniju u suočavanju s rastućim izazovima i prijetnjama jačanjem njezinih obrambenih sposobnosti kroz konkretan i strateški put koji treba završiti do 2030. godine, bez slabljenja suradnje s NATO-om i Ujedinjenim narodima. Proces izgradnje zajedničke europske obrane zahtijeva zajedničke gospodarske napore zemalja Unije i razvoj sigurnosne doktrine i strategije koja okuplja oružane snage država članica, uz spoznaju da se nijedna država ne može braniti sama; sigurnosni sustav koji je komplementaran NATO-u, ali autonoman, a usmjeren je na jamčenje mira i stabilnosti na europskom kontinentu na međunarodnoj i globalnoj razini, omogućujući Europskoj uniji da igra središnju ulogu na svjetskoj pozornici. Europa ima stratešku ulogu u takozvanom “širem Mediteranu”, geopolitičkom konceptu koji obuhvaća područja neposredno uz Mediteran “u strogom smislu riječi”, do Balkana i Crnog mora, Srednjeg Istočna (uključujući Arapski poluotok i Perzijski zaljev) te Sjeverna i Podsaharska Afrika, koja se proteže od Roga Afrike preko Sahela do Gvinejskog zaljeva. Upravo u ovoj regiji koncentrirane su sve trenutne napetosti i sukobi koji se odražavaju, izravno ili neizravno, od rata na Bliskom istoku do prijetnje koju predstavljaju Hutiji u Crvenom moru, kojima je cilj presjeći puteve prema Sredozemlju, s ogromnim negativnim posljedicama za europska gospodarstva i nepovoljnim konkurentskim položajem Zapada u korist drugih nacija. Prošireno Sredozemlje postaje hibridno područje, a ovaj potencijalni izvor nestabilnosti također bi mogao utjecati na budućnost Europe u smislu trgovine, migracija, pa čak i opskrbe energijom. Europa i Italija moraju se osloboditi energetske ovisnosti i izgraditi svoju autonomiju; Melonijeva vlada radi u tom smjeru s ‘Matteijevim planom’, čiji je cilj stvoriti uvjete za gospodarski i društveni rast Afrike kroz nove oblike suradnje i partnerstva, te učiniti Italiju europskim energetskim čvorištem u središtu Sredozemlja, u spoznaji da nema budućnosti za Europu bez budućnosti za afrički kontinent.