Hoće li nova Europa biti konzervativna?

Giorgia Meloni potvrdila se kao politička čelnica koju Talijani ‘najomiljenije’ na europskim izborima s više od 2,5 milijuna preferencija, uspjeh koji Fratelli d’Italia potvrđuje prvo mjesto u izbornom konsenzusu.

Premijerova stranka povećala je svoj konsenzus u usporedbi s općim izborima, dosegnuvši 29%.

Druge dvije većinske stranke, Forza Italia i Lega, također su zabilježile postotni porast, obje su se približile 10% konsenzusa s gotovo identičnim postocima, odnosno 9,6% za Forza Italiu i malo iznad Lege, koja je dosegla 9%.

Ovo je signal od velike važnosti i snage za vladu desnog centra, koji pokazuje koliko Talijani cijene njen rad i koliko je povjerenje u Giorgiju Meloni čvrsto.

I vjerojatno je upravo novi talijanski politički kurs, uz međunarodno povjerenje koje je pridobila Giorgia Meloni, pokretač uspjeha stranaka desnog centra u cijeloj Europi, ili gotovo.

Francuski je slučaj amblematičan, s Macronom, jednim od najvećih protivnika i kritičara Giorgie Meloni, prisiljenim podići bijelu zastavu pred nevjerojatnim uspjehom Le Penove stranke.

Sada će se utakmice igrati u Bruxellesu. Unatoč činjenici da je takozvana ‘Ursula većina’ još uvijek najjača unutar EU, ravnoteža će se morati promijeniti.

A upravo će Giorgia Meloni biti protagonistica ove promjene smjera politike EU.
Snagom svog konsenzusa i kao predsjednica ECR-a, glavne grupacije europskih konzervativnih stranaka, ona će biti ta koja će donijeti novi politički vjetar u Europi.

Vjetar koji također gleda na interese pojedinih nacija i njihovih naroda, a ne na interese onih koji su do sada diktirali pravo, prije svega Francuske poražene Macrone i Njemačke Von der Leyen.

Migracijske politike, one o ekološkoj tranziciji, podršci Ukrajini i bliskoistočnoj krizi, nužno će morati imati drugačiji pristup, manje demagoški, a više pragmatičan i strukturiran, baš kao što su akcije koje je do sada poduzeo talijanski čelnik u nacionalnim i međunarodnoj areni.

Prvi čvor koji će se razmrsiti svakako je onaj sljedećeg predsjednika Europske komisije. Čelnici EU-a sastat će se u Bruxellesu kako bi službeno imenovali kandidata za najvišu dužnost Komisije 28. lipnja. Teoretski, čini se da je prirodni kandidat za tu ulogu Von der Leyen, ojačana potvrdom ‘njezinog’ EPP-a kao prve stranke. U ovom trenutku, međutim, postoji nekoliko varijabli koje potkopavaju njezinu ponovnu potvrdu.

Članak 17. Ugovora iz Maastrichta opisuje postupak imenovanja predsjednika Europske komisije, što je temeljna uloga unutar Europske unije. Europsko vijeće, sastavljeno od čelnika država i vlada država članica, nadležno je za predlaganje kandidata za ovu dužnost. Ovaj proces predlaganja zahtijeva kvalificiranu većinu, mehanizam koji je teško objasniti i sažeti, koji također uzima u obzir broj stanovnika pojedinačnih država, čime se zapravo daje veća težina najnaseljenijim državama.

Europsko vijeće pri predlaganju kandidata mora uzeti u obzir rezultate izbora za Europski parlament. Nakon imenovanja, predloženi kandidat mora dobiti povjerenje Europskog parlamenta. Stoga je bitno da kandidat kojeg predlaže Vijeće ima potporu parlamentarne većine.

Proces odabira iznimno je kompliciran, s pregovorima i varijablama različitih vrsta, zbog čega se odmah nakon izbora održava neformalni sastanak kako bi se započeli preliminarni razgovori. U ovoj fazi posebno je aktualno ime Ursule von der Leyen, aktualne predsjednice Europske komisije. Prije izbora, naime, Europska pučka stranka (EPP) izabrala ju je za kandidatkinju putem mehanizma spitzenkandidat, pokazatelj koji je svakako važan, ali ne i obvezujući.

To će dakle biti prvi čvor koji će se u obnovljenoj Europskoj uniji razmrsiti, uspjeti pronaći sintezu između različitih ‘duša’ koja može dovesti do izbora novog predsjednika.

I premda se čini da su snage na terenu zacrtane, s prvom strankom EPP-a i većinom Ursula koja potencijalno zapovijeda, kao što je spomenuto, igre nipošto nisu gotove. Dovoljno je reći da je 2019., sa snagom na papiru većom od sadašnje, Von der Leyen pobijedila sa samo 9 glasova manje od potrebne apsolutne većine. A jedna od glavnih prepreka njezinom reizboru mogla bi doći od Francuske i Macrona.

Da Francuzi ne ‘vole’ njemačkog predsjednika opće je poznata činjenica, a to je i sam Macron istaknuo 25. travnja u svom ‘Govoru o Europi’, u kojem je, ne spominjući je, napao aktualnu politiku Europskog vijeća. No, upravo će se u Francuskoj glasovati nekoliko dana nakon prvog sastanka u Bruxellesu, sastanka s kojeg bi trebalo izaći ime predsjedničkog kandidata. Veliki problem za francuskog predsjednika, koji bi pretrpio novi udarac svom kredibilitetu da je podržao Von der Leyen.

Dakle, igra je širom otvorena, unatoč potencijalnoj većini, na glasanje za izbore utječe više čimbenika, prije svega ‘unutarnji’ interes svake nacije. Između ostalog, mogućnost izbora za predsjednika nije replicirana, poraženi se mora povući i mora se predložiti novo ime. I stoga temeljna uloga koju će sigurno igrati ECR pod vodstvom Giorgie Meloni, zahvaljujući svojim uspjesima na nedavnim europskim izborima i broju.

Trenutačno nitko ne riskira hipoteze ili moguće kandidate, no pregovori sigurno traju već neko vrijeme, a sigurni smo da će i tijekom G7 predvođenog Italijom jedna od neslužbenih tema biti upravo to.

‘Revolucija’ je počela i Giorgia Meloni ima sve karte da je dobije zajedno sa svojim europskim saveznicima.

FeMo