Subscribe
Europski parlament nedavno je objavio studiju koja uspoređuje kako je peticija regulirana u različitim nacionalnim pravnim porecima. Od dvadeset i sedam država članica EU samo tri ne priznaju građanima pravo na peticiju, a to su Cipar, Finska i Švedska. U okviru onih koji prihvaćaju, svi prihvaćaju zahtjeve pravnih osoba, osim Bugarske i Francuske. Tri države članice zahtijevaju minimalni broj potpisa da bi peticija bila prihvaćena: 10.000 u slučaju Latvije, 1.000 u Estoniji i 500 u Austriji. Još pet država članica postavlja pragove za razmatranje peticije: 50 000 potpisa u Njemačkoj, 25 000 u Belgiji, 10 000 u Češkoj, 4 500 u Luksemburgu i 1 000 u Portugalu. Osim toga, još tri države članice zahtijevaju minimalni broj potpisa za raspravu na plenarnoj sjednici: 500 000 u Francuskoj, 100 000 u Slovačkoj i 7 500 u Portugalu (Portugal dopušta raspravu u odboru sa samo 2 500 potpisa). Četiri države članice različite od prethodno navedenih, Litva, Rumunjska, Slovenija i Španjolska ne dopuštaju dodavanje potpisa nakon što je peticija prihvaćena. U pogledu sadržaja, četiri države članice isključuju peticije koje se odnose na pravosuđe: Belgija, Njemačka, Portugal i Slovačka. Među njima, Mađarska i Italija daju podnositeljima peticije mogućnost dodavanja informacija relevantnih za peticiju tijekom postupka peticije. Parlament u Bugarskoj također to čini, plus potonji saslušava podnositelje peticija u svim prilikama, što je doista vrlo transparentna praksa. Hrvatska ne zatvara peticiju dok nadležno tijelo ne dobije odgovor. Slično, Poljska nastavlja s zatvaranjem uz odobrenje rezolucije. Oba sustava su pozitivna u smislu poticanja odgovora/rješenja kao odgovora na ostvarivanje njegovog prava u ime podnositelja peticije. Međutim, tri države članice zatvaraju peticiju na kraju parlamentarnog mandata; to su Belgija, Italija i Španjolska. To se ne smatra dobrom praksom jer možda nije bilo dovoljno vremena da se to pitanje pravilno riješi, osobito ako kraj parlamentarnog mandata nije određen, već ovisi o slobodnoj odluci izvršne vlasti. Nema razloga zašto se novo zakonodavno tijelo ne bi moglo pozabaviti otvorenom peticijom, nego je potonju ukinuti. Španjolska i Bugarska jedine su dvije države članice koje, u slučaju odluke o zatvaranju peticije, mogu uložiti žalbu na takvu odluku, kao šire pravo osobe koja je podnijela peticiju. Što se tiče duljine, najbrže tipično razdoblje od primitka do zatvaranja nalazi se u Luksemburgu, Sloveniji i Turskoj; na drugom kraju spektra, najsporija je Bugarska, s 12 mjeseci, a slijedi je Portugal, s velikom varijacijom između 1,5 mjeseci i 12 mjeseci. Većina država članica, s izuzetkom Slovenije, objavljuje peticije na svojim internetskim stranicama. Studija ne uključuje nikakve informacije o Danskoj, Grčkoj, Irskoj, Malti ili Nizozemskoj, budući da nijedna od njih nije dostavila podatke Odjelu za politiku Europskog parlamenta za prava građana i ustavna pitanja. To, naravno, nije dobra praksa niti jedne od pet, ali informacije se mogu upotpuniti prema raznim izvorima. U slučaju Danske, članak 58 njenog Ustava iz 1953. propisuje da se peticije mogu podnijeti Folketingu , nacionalnom parlamentu. Što se tiče Grčke, članak 10 njenog Ustava iz 1975. utvrđuje da će svaka osoba, djelujući sama ili zajedno s drugima, imati pravo, poštujući zakone države, podnijeti pisanu peticiju javnim tijelima, koja su obvezna hitno poduzeti postupiti u skladu s važećim propisima, te dati pisani i obrazloženi odgovor podnositelju zahtjeva u skladu sa zakonom. Web stranica irskog parlamenta jasno objašnjava pravo na peticiju u ime svojih građana. Parlament Malte također prihvaća peticije i objavljuje ih na svojoj web stranici . Konačno, nizozemski Grondwet (Ustav) priznaje peticije o članku 5. Izvor slike: Wikipedia