Subscribe
Poraz Kamale Harris i povratak Donalda Trumpa
Posljednjih godina Kamala Harris predstavljana je kao lice progresivne budućnosti Sjedinjenih Država. Žena, Afroamerikanka i Azijatkinja, utjelovila je progresivni san o uključivom i multikulturalnom vodstvu. Savršen izbor za poraz tih “zlikovačkih” republikanaca i uvođenje “novog svjetskog poretka”. Kad ju je Joe Biden izabrao za svoju protukandidatkinju, mnogi su komentatori to nazvali prijelomnim korakom, prekretnicom u američkoj povijesti. Harris nije bio samo političar; bila je simbol, stijeg za one koji su vjerovali da Sjedinjene Države mogu postati svjetionik novog globalnog poretka koji bezuvjetno napreduje i budi ideologiju. No, unatoč pohvalama i medijskom entuzijazmu, politička karijera Kamale Harris prožeta je kontroverzama. Tijekom svog mandata kao državna tužiteljica Kalifornije, Harris se suočila s optužbama za pridržavanje politike koja je produžila masovno zatvaranje, posebno pogađajući manjine. Kasnije je njezin mandat na mjestu potpredsjednice bio naširoko kritiziran zbog nesposobnosti da se pozabavi ključnim krizama, kao što je val migracije na južnoj granici SAD-a. Njezini javni nastupi često su se smatrali neuvjerljivima, s ponovljenim gafovima i stavom koji se percipirao kao dalek i neautentičan. Harrisin uspon do istaknutosti potaknut je kombinacijom politike identiteta i medijske podrške, koja ju je prikazivala kao neizbježnu nasljednicu Joea Bidena. Mnogi su je vidjeli kao kandidatkinju koja će konačno probiti ultimativni stakleni strop — postati prva žena predsjednica Sjedinjenih Država. No ispod površine postale su očite pukotine u njezinim političkim temeljima. Ankete su pokazale nedostatak entuzijazma čak i među glavnim demokratskim glasačima, a mnogi su dovodili u pitanje njezine liderske sposobnosti i sposobnost povezivanja s običnim Amerikancima. Kad su stigli izbori 2024., mnogi su očekivali da će Kamala Harris iskoristiti svoju vidljivost i ciljati na predsjedničku poziciju. Progresivni mediji prikazivali su je kao figuru predodređenu da porazi Donalda Trumpa koji je pripremao svoj povratak na političku pozornicu. Ali progresivni narativ teško je pogođen: Harris ne samo da je izgubio, već je to učinio odlučno, naglašavajući nepovezanost između progresivne elite i ostatka zemlje. Što su otkrili rezultati? Republikanci su osigurali izbore, Dom, Senat i predsjednika Sjedinjenih Država. Da ne govorimo o sramotnim scenama kojima smo svjedočili u najvećoj svjetskoj demokraciji. Može li republikanski kandidat izdržati pokušaje atentata? Bi li ih se moglo natjerati da govore iza neprobojnog stakla? Zamislite da se dogodilo obrnuto – kakva bi bila reakcija. Umjesto toga, taj se pucanj oglasio tek kad je izašao iz cijevi, a onda su progresivni mediji na to zaboravili. Donald Trump je sa svoje strane još jednom pokazao svoju sposobnost da odjekne sredinom Amerike. Govorenje u “utrobu” nacije nije jednako populizmu, suprotno onome što su mnogi rekli. To znači isporučiti jasnu poruku, utemeljenu na konkretnim temama kao što su gospodarstvo, sigurnost i imigracijska kontrola, koja je ponovno zadobila povjerenje američkog naroda. Dok su progresivci nastavili raspravljati o rodnom identitetu i “klimatskoj pravdi”, Trump se fokusirao na posao, obitelj i nacionalni suverenitet.
Rezultat? Uvjerljiva pobjeda koja je smanjila političke ambicije Kamale Harris i vratila konzervativno vodstvo Bijeloj kući. Trumpova kampanja također je naglasila širu ideološku promjenu u američkoj politici. Njegova sposobnost da potakne glasače u tradicionalno demokratskim uporištima istaknula je rastuću frustraciju progresivnim politikama koje se doživljavaju odvojenima od stvarnosti. Usredotočujući se na opipljive probleme – rastuću inflaciju, stopu kriminala i sigurnost granica – Trump je redefinirao narativ, dokazujući da se brige svakodnevnih Amerikanaca ne mogu zanemariti. Ova pobjeda nije bila samo osobni trijumf za Trumpa, već reafirmacija konzervativnih vrijednosti kao kamena temeljca američkog upravljanja.
Migracijski model Italija-Albanija: primjer za Europu
Dok su SAD slavile povratak Donalda Trumpa, Europa je raspravljala o još jednom konzervativnom modelu koji je zaokupio međunarodnu pozornost: sporazum o migraciji između Italije i Albanije. Talijanska vlada, predvođena koalicijom desnog centra s Braćom Italije kao glavnom strankom, postigla je dogovor s Albanijom o učinkovitijem upravljanju migracijskim tokovima. Sporazum predviđa da se ilegalni migranti koji slete u Italiju prebace u prihvatne centre u Albaniji, gdje se obrađuju njihovi zahtjevi za azil. U Europsku uniju eventualno mogu ući samo oni koji imaju status izbjeglice. Ovo je jasna strategija za odvraćanje ilegalne imigracije. Politika koja nije “na leđima migranata”, kako su je neki pokušali predstaviti, već protiv trgovaca ljudima koji iskorištavaju očaj onih koji bježe. Ovaj model, koji podsjeća na politiku Velike Britanije prema Ruandi, naišao je na skepticizam nekih humanitarnih organizacija i dijela talijanskog pravosuđa. Sukob je bio oštar. Oporbene stranke su to prozvale nehumanim i protivnim načelima međunarodnog prava. Pravosuđe, konkretno talijanski pravni sustav, pokušalo je blokirati inicijativu, tvrdeći da Albanija nije “sigurna zemlja” za postupanje s tražiteljima azila. Albanija je, valja napomenuti, država koja je podnijela zahtjev za članstvo u Europskoj uniji. Sporazum također odražava pragmatičan pristup dugotrajnom pitanju. Italija, koja se često nalazi na prvim crtama europske migracijske krize, nastojala je ublažiti teret svojih resursa i istovremeno slati snažnu poruku protiv ilegalne migracije. Uključivanjem Albanije, talijanska je vlada pokazala da regionalna partnerstva mogu ponuditi održiva rješenja za složene probleme. Aranžman ne samo da koristi Italiji, već također Albaniji pruža gospodarske poticaje i priliku za jačanje njezinih veza s EU. Međutim, prije samo nekoliko dana talijanski Vrhovni sud donio je presudu kojom je poništio situaciju. Sud je utvrdio da je odluka o tome koje su zemlje “sigurne” isključivo na vladi, a ne na pravosuđu. Ova presuda predstavlja pobjedu izvršne vlasti i važan korak prema učinkovitijem upravljanju migracijama. Osim toga, istaknuo je ključno pitanje: u demokraciji, moć donošenja odluka o vanjskoj politici i pitanjima nacionalne sigurnosti ne može biti podređena pravosudnom aktivizmu. Italijansko-albanski model već je dobio pohvale od nekoliko europskih zemalja koje ovo rješenje vide kao potencijalni izlaz iz migracijske krize koja muči kontinent. Dok Europska unija nastavlja razmišljati o reformi dublinskog sustava, Italija je pokazala da je moguć pragmatičan i odlučan pristup. Poruka je jasna: nacionalni suverenitet se mora poštivati, a politika migracije mora dati prioritet sigurnosti i dobrobiti lokalnih zajednica. Odlučnost talijanske vlade da provede ovu politiku unatoč značajnom protivljenju služi kao dokaz njezine predanosti zaštiti svojih građana i ponovnom preuzimanju kontrole nad svojim granicama. Jedini koji naizgled nisu svjesni neuspjeha suprotstavljanja takvoj inicijativi su talijanska ljevica. Da se razumijemo: nitko ne traži podršku Vlade od Demokratske stranke. To bi bilo apsurdno.
Ali postoji razlika između suprotstavljanja i ignoriranja stvarnosti da je čak i većina europskih vlada (koje nisu predvođene konzervativnim desničarskim strankama) prepoznala valjanost ove ideje. Možda je vrijeme da ponovno kalibrirate ravnotežu prema stvarnosti.
Zaključak
Kamala Harris, simbol progresivnog narativa, izgubila je od Donalda Trumpa koji je razumio istinske brige Amerikanaca. S druge strane Atlantika, talijansko-albanski migracijski model označava poraz pravosudnog aktivizma i pobjedu onih koji vjeruju u nacionalni suverenitet i kontrolu imigracije. Pouka je jasna: utopijske ideologije odvojene od stvarnosti rijetko pronalaze privlačnost u svijetu koji zahtijeva konkretna rješenja. Bilo da se radi o izborima ili migracijskoj politici, pragmatizam i odlučnost nastavljaju trijumfirati nad onima koji se zavaravaju misleći da simboli mogu zamijeniti suštinu. I iznad svega, postoji velika razlika između pripovijesti i stvarnog života. Novinari, analitičari i dopisnici mjesecima su nam govorili koliko su loši i zli američki republikanci i talijanska desnica.
Što se dogodilo? Donald Trump pobijedio je na američkim predsjedničkim izborima, a Giorgia Meloni, osim što je nastavila dobivati potporu nakon dvije godine vlade (što je rijetkost u talijanskoj politici), okrunjena je kao najutjecajnija politička figura u Europi. Nakon desetljeća u kojima se ljevica činila nepobitnom zbog svojeg pritiska na centre moći, desnica se sada suočava sa zadatkom da pruži posljednji udarac. Ne postati loša kopija ljevice u upravljanju moći, već zamisliti novi svijet u vrijeme rata i sukoba i vratiti središnje mjesto koje Zapad zaslužuje.