Subscribe
Iran je u pobuni. Žene su izašle na ulice, očajnički krik protiv teokratske diktature ajatolaha, koji su progresivno smanjivali sva temeljna prava.
Prosvjed je potaknula smrt 22-godišnje kurdsko-iranske Mashe Amini, koja je umrla 16. rujna u bolnici tri dana nakon što ju je uhitila ‘moralna policija’. Prema različitim izvorima, mlada žena je žestoko pretučena jer je islamski veo nosila neprikladno, odnosno ostavljajući vidljive neke pramenove kose.
Prema novinskoj agenciji Reuter , u prosvjedima su već poginule 83 osobe, uključujući i djecu. Među tim ljudima je i 20-godišnja djevojka Hadis Najafi, koju je iranska policija usmrtila sa šest hitaca dok je prosvjedovala. Slika njezine plave kose zategnute u rep postala je simbol slobode.
Za iranskog predsjednika Ebrahima Raisija prosvjede ‘predvodi’ Zapad koji je neprijateljski raspoložen prema Iranu od početka Islamske revolucije.
Godine 1979. monarhija Mohammada Reze Pahlavija, posljednjeg perzijskog šaha, pala je pod udarima vjerski nadahnutih i marksističkih snaga, okupljenih oko karizmatičnog iranskog imama, ajatolaha Ruhollaha Khomeynija.
Novonastalu republiku odmah je prožela radikalna i fundamentalistička šijitska islamska religija. Država je stvorena s dvije glave, dvije različite ‘vlasti’: jedna je čisto administrativna, kojom upravljaju predsjednik i parlament, oba formalno izabrana, iako postoje mnoge sumnje u istinsku demokratsku prirodu ovih izbora; drugi, definiran kao ‘vjerski autoritet’, pravo središte političke moći, čiji je Khomeyni sam odmah postao vođa. Vjerski je autoritet taj koji diktira pravila koja treba slijediti, a temeljena su na propisima i načelima Kurana i šerijata.
Novi je režim suspendirao neke od temeljnih sloboda zajamčenih u slobodnim državama, poput slobode vjere i tiska. Osim toga, ženama je bilo nametnuto nošenje vela, a brak je bio dopušten od devete godine. Uvedene su stroge kazne za one koji nisu poštovali islamski zakon, čak se išlo toliko daleko da se izricala smrtna kazna za ‘zločine’ poput preljuba.
Neke slike iranskih žena prije Homeinističke revolucije poznate su diljem svijeta: mlade učenice odjevene u ‘zapadnjačkom stilu’, spuštene kose, šarenih suknji, našminkanih lica. Slike koje se više od 40 godina kasnije sukobljavaju s portretom trenutnog ženskog stanja, onog zbog kojeg mlada djevojka gubi život zbog nepravilnog nošenja hidžaba.
Na ulicama je ovih dana i mnogo mladih ljudi. Nisu više voljni živjeti u zemlji u kojoj vrijeme kao da je stalo.
Michael Mandelbaum, profesor emeritus američke vanjske politike na Školi naprednih međunarodnih studija na Sveučilištu Johns Hopkins, napisao je 2017.: “Od država koje su proizašle iz tri velike revolucije dvadesetog stoljeća – u Rusiji 1917., Kini 1949. i Iranu 1979. – samo je Islamska Republika Iran opstala u nečemu što je blisko svom izvornom obliku. Današnji Iran stoga je povijesni relikt; ali je i suvremeni dinamo. Njegov revolucionarni režim je sve više sklerotičan i opkoljen”.
Stoga je dužnost zapadnog svijeta ne okrenuti leđa prosvjedu koji dolazi s dna. Svoju krv crpi iz patnje milijuna ljudi koji žive lišeni svoje slobode; također je dužnost Europske unije učiniti nešto da potakne promjene u zemlji u kojoj ljudi umiru zbog pokazivanja pramena kose.
Grupa ECR-a zatražila je od Europskog parlamenta da radi na hitnoj rezoluciji kojom se osuđuje smrt Mashe Amini i nasilna represija prosvjeda, čak idući tako daleko da zamišljaju čvrstu i konkretnu reakciju nametanjem sankcija Iranu.
Uz rat u Ukrajini na pragu Europe i energetsku krizu koja prijeti u nadolazećim mjesecima, situacija u Iranu dodatno destabilizira ionako nesigurnu međunarodnu stabilnost.
The text was translated by an automatic system