Subscribe
Island ima zanimljivu ustavnu povijest. Ovaj udaljeni otok u sjevernom Atlantskom oceanu naseljen je 874. – 930., uglavnom iz zapadne Norveške, ali i iz nordijskih ispostava na Britanskom otočju. Doseljenici su osnovali Islandsku zajednicu 930. godine, temeljenu na staroj njemačkoj tradiciji upravljanja narodnom godišnjom skupštinom koja je definirala i tumačila zakon, koji se uglavnom temeljio na običajima i presedanima. Commonwealth nije imao kralja, a zakon je privatno provodilo 39 poglavica. Poljoprivrednici su mogli birati kojem će poglavarstvu pripadati u svojoj regiji. Postojao je samo jedan dužnosnik Commonwealtha, govornik zakona, čiji je zadatak bio recitirati i tumačiti zakon na godišnjoj narodnoj skupštini. Godine 1262. norveški je kralj kombinacijom prijetnji i obećanja uvjerio Islanđane da ga priznaju za svog kralja i da mu plaćaju danak uz jamstvo da će se pridržavati vlastitog zakona i običaja, dok su dužnosnici koji su zamijenili zakonodavca i predstavljanje kralja bilo bi islandsko. Otok je bio norveški pritok do 1380. kada je norveška kruna prešla na danskog kralja. Od tada je Island bio danska zavisnost i vladao je iz Kopenhagena. Danski kralj bio je kralj Islanda i spljošteni komad bakalara, simbol zemlje, bio je uključen u njegov grb. Borba za islandsku neovisnost započela je u devetnaestom stoljeću, a 1918. Danci su priznali Island kao suverenu državu u personalnoj uniji s danskim kraljem prema Aktu o uniji.
Uglavnom ceremonijalna uloga
Moguće je da bi Island ostao u personalnoj uniji s danskim kraljem, kao što je Novi Zeland još uvijek s britanskim kraljem, da Drugi svjetski rat nije natjerao Dansku i Island da idu svaka svojim putem. Dansku su okupirali Nijemci u travnju 1940., a Island mjesec dana kasnije Britanci. Islandski politički čelnici zauzeli su stav da Island mora biti neposvećen na kraju rata, te su stoga odlučili uspostaviti republiku 1944. kada je istekao dansko-islandski akt o ujedinjenju. Narod je velikom većinom potvrdio ovu odluku. U Islandski ustav unesene su samo minimalne izmjene. Danskog kralja zamijenio je izabrani predsjednik, s još manjom ovlasti nego što je kralj imao: kralj je mogao uložiti veto na zakone koje je usvojio parlament, ali je predsjednik mogao samo odbiti potpisati one zakone na temelju kojih su još uvijek vrijedili, ali morala biti podvrgnuta plebiscitu. Prva četiri predsjednika bile su istaknute i cijenjene ličnosti, Sveinn Bjornsson (1944. – 1952.) bivši diplomat, Asgeir Asgeirsson (1952. – 1968.) bivši premijer, Kristjan Eldjarn (1968. – 1980.) ravnatelj Nacionalnog muzeja i Vigdis Finnbogadottir (1980.–1996.) ravnatelj Gradskoga kazališta u Reykjaviku. Držali su se izvan kontroverzi i uglavnom su igrali ceremonijalnu ulogu, predstavljajući naciju u zemlji i inozemstvu.
Peti predsjednik, Olafur R. Grimsson (1996. – 2016.), bivši vođa ljevičarskog Narodnog saveza, bio je mnogo agresivniji i abrazivniji. Nije bila tajna da se snažno ne slaže s dugogodišnjim premijerom Davidom Oddssonom , čelnikom Stranke neovisnosti desnog centra, oko islandskih oligarha koji su se obogatili opsežnom liberalizacijom islandskog gospodarstva 1990-ih i 2000-ih. David je želio obuzdati moć i utjecaj oligarha, a Olafur im je postao prijatelj i saveznik, stalni domaćin u svojoj rezidenciji i dragi gost u njihovim privatnim zrakoplovima. Godine 2004. iskoristio je svoju predsjedničku moć i odbio potpisati zakon kojim bi se oligarsima otežalo potpuno kontroliranje islandskih medija. Umjesto plebiscita, Vlada je povukla zakon. Za kolaps islandske banke 2008. uvelike su okrivljeni oligarsi, možda donekle nepravedno (kao što sam drugdje tvrdio). Rezultat je bio da je Olafur, njihov prijatelj i saveznik, diskreditiran. Velik neuspjeh doživjela je i tradicionalno dominantna Stranka neovisnosti, te je formirana lijeva vlada. No Olafur je vratio svoju popularnost iskoristivši svoju predsjedničku moć da dva puta, 2010. i 2011., odbije potpisati zakone koje je donijela ljevičarska vlada, a kojima je, nevjerojatno, preuzela odgovornost za financijske obveze (privatnih) islandskih banaka u inozemstvu. . (Jedino razumno objašnjenje za zakone koje ja vidim je da je islandska ljevica htjela okriviti Stranku neovisnosti za propast banke i stoga nije imala veliki interes za smanjenje troškova za naciju zbog propasti.) Nije iznenađujuće da su zakoni odbačeni na sljedećim plebiscitima. Olafur je trijumfirao. Njegovo nekadašnje prijateljstvo s oligarsima je zaboravljeno.
Unesite seoske idiote
Godine 2016. Gudni Johannesson, plodni povjesničar i dobronamjerni komentator kojeg nitko nije mrzio, izabran je za predsjednika i vratio se nekadašnjoj tradiciji prema kojoj je šef države ostao izvan kontroverzi i obavljao uglavnom ceremonijalnu ulogu. Ali poštovanje, pa čak i strahopoštovanje s kojim se ta služba isprva vladala, polako je nestajalo. Prije predsjedničkih izbora 1956. neki šaljivdžije gotovo su uspjeli prikupiti dovoljno potpisa za jednog od seoskih idiota Reykjavika, Petura Hoffmanna, koji je skupljao i prodavao dragocjenosti s gradskih odlagališta smeća. Prikupljanje je tiho zaustavljeno. Nakon što su prvi put izabrani, predsjednici su bili bez protukandidata sve do 1988. kada se nepoznata žena iz ribarskog sela na južnom Islandu, Sigrun Thorsteinsdottir, suprotstavila Vigdis Finnbogadottir i dobila 5,3 posto glasova. Njezina je motivacija bila tajna, osim što je rekla da želi mir u svijetu. Još jedan tražitelj pažnje i potencijalni mirotvorac, Asthor Magnusson, umirovljeni poduzetnik, kandidirao se na četiri izbora, 1996., 2004., 2016. i 2024., ali je dva puta diskvalificiran, 2000. i 2012., jer nije mogao prikupiti potreban broj potpisi. Dobio je 1996. 2,7 posto, 2004. 1,5 posto, 2016. 0,3 posto, a sada, 2024. godine, 0,2 posto. Čini se da mu je glavni cilj dobiti televizijsko vrijeme i iskoristiti ga za bujanje protiv islandske vanjske politike.
Propast banke 2008. uvelike je narušila povjerenje u tradicionalne elite i institucije islandskog društva i značila je da ne samo certificirani seoski idioti, već i potpuni ništarije misle da mogu postati predsjednici. Na izborima 2012., na primjer, pet kandidata suprotstavilo se Olafuru R. Grimssonu, a nijedan od njih nije bio istaknuta ili ugledna osoba. Na izborima 2016. za predsjednika se natjecalo devet kandidata, uključujući petero očito nekvalificiranih, a vjerojatno ni svi pri zdravoj pameti, neizbježni Asthor Magnusson i još četvero. Dobili su 0,3, 0,7, 0,3, 0,2 i 3,5 posto glasova. Sada, 2024. godine, na izborima je nastupilo čak dvanaest kandidata. Ubrzo se pokazalo da samo njih pet ima bilo kakvu podršku. Ostali su bili uobičajeni sumnjivci, tražitelji pozornosti, fanatici, šaljivdžije i seoski idioti. Pet ozbiljnih kandidata bili su Katrin Jakobsdottir, bivša čelnica lijevih Zelenih i premijerka, Baldur Thorhallsson, profesor međunarodnih odnosa na Sveučilištu Island, Halla Hrund Logadottir, ravnateljica Instituta za energiju, Jon Gnarr, komičar koji je imao za neko vrijeme bila gradonačelnica Reykjavika i Halla Tomasdottir, poslovna žena koja uglavnom živi u Sjedinjenim Državama (koja se također kandidirala na izborima 2016.).
Katrin Jakobsdottir
Sada sam glasao za Katrin Jakobsdottir (rođena 1976.), iako je bila čelnica najljevičarske stranke na Islandu, Lijevi zeleni. Razlog je bio jednostavan. Ona je po mom mišljenju bila najkvalificiranija i najprezentabilnija kandidatkinja, i iako je ne poznajem osobno, vjerovao sam joj da će ostaviti iza sebe svoje političke stavove i postati dostojna šefica države, sposobna održati se u susretima sa stranim uglednicima. Mislio sam da će ona biti iskusan predstavnik islandske povijesti, jezika i književnosti (briljantna studentica, diplomirala je islandsku književnost na Sveučilištu Island). Njezin politički stil nikada nije bio agresivan, a doima se kao osoba koja traži međusobno prilagođavanje ideja i interesa, a ne ogorčeno sukobljavanje. Ništa što je ona učinila u izbornoj kampanji nije promijenilo moje mišljenje o tome.
No, u kampanji je Katrin žestoko napadnuta i slijeva i zdesna. Okorjeli ljevičari nisu joj mogli oprostiti što je bila premijerka sedam godina (1917. – 2024.) u koalicijskoj vladi sa Strankom neovisnosti i centrističkom Progresivnom strankom. Ova vlada vodila je oprezni kurs između ljevice i desnice, što nije bilo teško na Islandu, zemlji u kojoj gotovo da i nema ozbiljnijih problema. Životni standard je otprilike najviši u svijetu, dok je siromaštvo zanemarivo, a raspodjela dohotka ravnomjernija nego bilo gdje drugdje. S druge strane, okorjeli desničari nisu mogli prihvatiti njezina ljevičarska mišljenja, posebice o pobačaju. Nepotrebno je reći da su me i javno žestoko napali zbog ‘izdaje stvari’. Kad je Katrin intervjuirana na vladinoj televiziji, ja sam bio jedini od njezinih pristaša koji je spomenut po imenu: upitali su je što misli o tome. Odgovorila je da je zadovoljna što uživa podršku u cijelom političkom spektru. Dobila je 25,2 posto glasova i bila druga. Siguran sam da bi dobila puno manje glasova da je ja i još neki poznati članovi Nezavisnosti nismo javno podržali. Velik dio islandske ljevice očito ju je čvrsto odlučio odbiti.
Baldur Thorhallsson
Kandidat kojeg sam osobno najbolje poznavao bio je Baldur Thorhallsson (rođen 1968.), moj kolega na Političkom fakultetu na Sveučilištu Islanda i bivši zamjenik člana parlamenta iz redova Socijaldemokrata. On je ljubazan momak, ali nisam ga podržao jer po mom mišljenju nije imao ono što je potrebno da bude predsjednik Islanda. Slabo se može dobro izražavati na islandskom jeziku i slabo poznaje islandsku povijest i književnost. Prilično je naivan i u samoj oblasti koju predaje, međunarodnim odnosima. Čini se da iskreno vjeruje da se male nacije shvaćaju ozbiljno u svjetskim poslovima, samo ako drže duge govore na konferencijama. Također smatra da Island treba ‘sklonište’ i da bi to utočište trebala biti Europska unija. Dugo je bio gorljivi zagovornik članstva Islanda u EU, umanjujući dva glavna argumenta protiv toga: da bi Island morao prepustiti Bruxellesu kontrolu nad islandskim ribolovnim područjima kojima se dobro upravlja i da bi Island kao bogata nacija mora puno više pridonijeti EU nego što bi dobila (nije slučajno da tri najbogatije zemlje u Europi, Norveška, Švicarska i Island, nisu članice EU). Kad je Baldura imenovala podružnica EU-a za ‘profesora Jean Monnet’ na Sveučilištu Island, komentirao sam na fakultetskom sastanku da je to dobra vijest: mogli smo biti sigurni da će marljivo raditi za svaki euro koji dobije iz EU.
Također sam izuzeo Baldura koji se natjecao kao posebno homoseksualni kandidat, naglašavajući ulogu koju bi njegov suprug, vrlo ljevičarski islandski glumac, igrao uz njega ako bude izabran za predsjednika. Na Islandu postoji konsenzus da vaše seksualne sklonosti ne bi trebale biti problem u tome kako se prema vama postupa, ne samo zakonski nego i društveno. To nije problem koji je Baldur pokušavao ponovno stvoriti i iskoristiti kako bi dobio glasove. I predsjednik Latvije i premijer Francuske su homoseksualci i nikoga nije briga. Baldur je također napravio nekoliko grešaka u kampanji, primjerice pretvarajući se da se ne sjeća kako je glasao na dva plebiscita o financijskim obvezama Islanda prema inozemstvu nakon bankrota banke. Dobio je 8,4 posto glasova, vjerojatno većinom od svojih kolega socijaldemokrata.
Halla Hrund Logadottir i Jon Gnarr
Nikad nisam čuo za Hallu Hrund Logadottir (rođenu 1981.) prije nego što se kandidirala za predsjednicu, ali čini se da njezine ambicije svakako nadilaze njezine sposobnosti. Nakon što je završila magistarski rad na Harvardu (čak ni doktorsku disertaciju), rečeno mi je da je predložila islandskom ministru vanjskih poslova da sada bude imenovana veleposlanicom Islanda u Sjedinjenim Državama! U kampanji je govorila klišejima, a kada su joj postavljena prava pitanja otkrila je potpuno nepoznavanje islandskog ustava, povijesti i književnosti. Također se tijekom kampanje pokazalo da je kao direktorica Instituta za energiju platila ogromne svote novca za savjete o odnosima s javnošću tvrtki u vlasništvu žene, Karen Kjartansdottir, koja je kasnije postala voditeljica njezine kampanje. Pomalo je čudno da bi Institut za energetiku trebao savjet za odnose s javnošću. Ne prodaje ništa javnosti. Međutim, bilo mi je iznenađujuće da još jedna činjenica o njezinom voditelju kampanje nije iznesena prije izbora. To je da je Karen gorljiva aktivistica za palestinsko-arapsku stvar. Ona i njezin sin organizirali su, s drugima, prosvjede koji su povremeno postajali nasilni. Da je Halla Hrund pobijedila na izborima i da je Karen nakon toga zaposlena u uredu predsjednika, bila bi sigurnosni rizik. Tijekom predizborne kampanje, prema ispitivanjima javnog mnijenja, Halla Hrund je neko vrijeme imala značajnu potporu, jer je djelovala kao novo lice, no njezina je potpora postupno opadala, ne samo zbog lošeg nastupa u televizijskim debatama, pa je završila s 15,7 posto glasova, vjerojatno najviše socijaldemokrata.
Jon Gnarr (rođen 1967.) bio je s druge strane dobro poznat na Islandu kao komičar. Godine 2007. imao je glavnu ulogu u popularnoj islandskoj televizijskoj seriji The Night Shift gdje sam imao zadovoljstvo glumiti samog sebe u jednoj epizodi . Kao što je ranije spomenuto, kolaps banke 2008. uvelike je smanjio povjerenje u tradicionalne elite i institucije islandskog društva. Jon Gnarr je to iskoristio i osnovao prosvjedničku stranku ‘The Best Party’, koja je dobro prošla na općinskim izborima 2010. u Reykjaviku, nakon čega je postao gradonačelnik Reykjavika u suradnji sa socijaldemokratima čijoj se stranci naposljetku pridružio. Bio je gradonačelnik četiri godine i hvalio se kako ništa nije napravio, osim što je, naravno, dobio debelu plaću. Njegova je stranka na kraju nestala. Nije mi bilo jasno koja je njegova misija na predsjedničkim izborima jer nikad nije bilo šanse da bude izabran. Možda se radilo samo o samopromociji. No, u kampanji se pokazao prilično dobro, povremeno iznijevši neobične, ali duhovite opservacije poput dvorskih luda u srednjem vijeku. U kampanji nije gubio niti dobivao potporu, a na kraju je dobio 10,1 posto glasova, vjerojatno većinom mladih ljudi koji predsjedničku funkciju nisu shvaćali previše ozbiljno.
Pobjednica: Halla Tomasdottir
Poznavao sam Hallu Tomasdottir (rođenu 1968.) samo letimično, iz vremena kada sam služio u Upravnom odboru Središnje banke Islanda za Stranku neovisnosti dok je bila zamjena člana iste stranke, povremeno posjećujući sastanke. Bila je ugodna i vesela, ali ne nametljiva. Bilo je to prije propasti banke 2008., a tada je bila bliska oligarsima, kao direktorica Islandske gospodarske komore. Kasnije je postala privatni investitor. Video s njezinim slavljem s oligarsima u Monaku 2007. izbrisan je s interneta, a na moje iznenađenje nitko ga nije spomenuo tijekom kampanje, možda zato što su samo rijetki mislili da će pobijediti: u početku je imala malu podršku, na ankete javnog mnijenja. Većina islandskih komentatora vjeruje da je pobijedila samo zato što su ljudi, i s ljevice i s desnice, htjeli bilo koga osim Katrin Jakobsdottir za predsjednicu. Jona Gnarra nitko nije shvaćao ozbiljno, a kada su kampanje Baldura Thorhallssona i Halle Hrund Logadottir posrnule, Katrinini ogorčeni protivnici odlučili su strateški glasovati za Hallu Tomasdottir koja je na kraju dobila 34,1 posto glasova.
Ova je analiza nedvojbeno djelomično istinita, ali samo djelomično. Podsjetimo, Halla je već na predsjedničkim izborima 2016. dobio 27,9 posto glasova. Na izborima 2024. dobila je samo 6,2 posto više. Postoje tri skupine koje su vjerojatno dale prednost Halli Tomasdottir u odnosu na ostale kandidate. Prvo, mnoge su žene ugledale nju, uspješnu poslovnu ženu u zemlji i inozemstvu, kao model. Drugo, iako se silno trudila distancirati od bilo koje političke stranke, među pet ozbiljnih kandidata jedina se mogla smatrati iole desničarkom. Uostalom, otprilike polovica islandskih glasača sebe smatra desničarima. Treće, mladi dobro plaćeni, ali apolitični profesionalci vjerojatno su se više identificirali s njom nego s njezinim suparnicima. Ona je za njih bila utjelovljenje uzlazne ekonomske mobilnosti. Pretpostavljam da su manje od 5 posto glasova za Hallu zapravo bili glasovi protiv Katrin Jakobsdottir (iako je ironično da su ljevičari glasali za uspješnu poslovnu ženu koja živi u Sjedinjenim Državama iz inata protiv kolegice ljevičarke). Većina Hallinih glasova došla je, mislim, od pristaša Stranke neovisnosti ili stranaka centra. Ti su ljudi glasali za nju, a ne nužno protiv Katrin.
Halla Tomasdottir vodila je razumnu kampanju. Neumorno se promovirala, ali nikad nije kritizirala druge kandidate. Tijekom kampanje otkrila je slabo poznavanje islandskog Ustava, kulturnog naslijeđa i vanjske politike Islanda, ali je istovremeno pokazala spremnost slušati i učiti. Govorila je uglavnom klišejima, ali joj je pomoglo to što je samouvjerena i iskusna kao govornica. Ono što je možda najznačajnije u vezi s njezinim izborom je to što je ona prva predsjednica koja dolazi iz poslovne zajednice, a ne iz akademske zajednice, politike ili kulturnog sektora. Kao predsjednica vjerojatno će slijediti tradiciju Vigdis Finnbogadottir i Gudni Th. Johannessona i pokušajte izbjeći kontroverzu.