Islandski suci također su prekršili načelo

Nova otkrića Wall Street Journala podsjećaju na neke sudske slučajeve na Islandu…

Današnje Wall Street Journal razbija an nevjerojatna priča na naslovnoj stranici, rezultat duge i temeljite istrage njezinih novinara: U Sjedinjenim Državama od 2010. godine više od 130 saveznih sudaca saslušalo je slučajeve u kojima su bile uključene tvrtke u kojima su imali dionice, umjesto da su se izuzeli kako bi trebali prema zakon. Suce je imenovao gotovo svaki američki predsjednik od Lyndona B. Johnsona do Donalda Trumpa. Možda je još zanimljivije da je oko dvije trećine njihovih presuda bilo u korist tvrtki u kojima su držali dionice. U New Yorku je sudac Edgardo Ramos, dioničar Exxona, odlučio, na primjer, na preporuku arbitražnog vijeća da osiguravajuće društvo isplati Exxonu 25 milijuna, dodajući 8 milijuna kamata na karticu. U Coloradu je sudac Lewis Babcock sa svojom obitelji držao dionice u podružnici tvrtke Comcast iu pravnom slučaju presuđenom u korist Comcasta. U Ohiju, sutkinja Julia Smith Gibbons napisala je mišljenje u korist Ford Motora u sporu, dok je njezin suprug držao dionice u tvrtki. Nakon što su ona i još dvoje suca u vijeću saslušali argumente u slučaju, ali prije nego što su oni donijeli odluku, financijski savjetnik njezina supruga kupio je dva dijela Fordovih dionica za mirovinski fond svog klijenta. Iz izvještaja WSJ-a čini mi se da su neki američki suci to učinili nehotice (kao što su neki pojedinci nad kojima sude svaki dan radili stvari nehotice). Štoviše, u mnogim slučajevima možda bi iste odluke donijeli i drugi suci, bez financijskog interesa u dotičnim tvrtkama. No, čini se da su svi ti savezni suci prekršili načelo, koje se nalazi i u američkom i u europskom zakonu, da građani imaju pravo na pošteno suđenje od strane sudaca čija neovisnost i nepristranost nisu upitni.

Bankar po mišljenju bivših dioničara

Čini se da su i neki islandski suci prekršili ovo načelo, ili je barem tako zaključio Europski sud za ljudska prava. U veljači 2020. Sud je presudio u korist upravitelja islandske banke, Sigridura E. Sigfusdottira, kojeg je vijeće od pet sudaca Vrhovnog suda osudilo za prijevaru zlouporabom položaja te za pomaganje i podržavanje tržišne manipulacije. Dvoje od tih sudaca držalo je dionice u njezinoj banci prije njenog propasti u kolapsu islandske banke 2008., kada su pale sve tri velike banke na Islandu. Nepromišljeno upravljanje bankama naširoko se smatralo glavnim uzrokom kolapsa, iako su islandske banke samo pale nakon što je američki odbor federalnih rezervi uskratio Središnjoj banci Islanda istu pomoć za likvidnost koju je dao trima skandinavskim središnjim bankama i nakon što je britanska vlada zatvorila podružnice i podružnice islandskih banaka u Ujedinjenom Kraljevstvu, istovremeno predstavljajući ogroman paket spašavanja svim ostalim britanskim bankama. Nenavikli na nedaće u svojoj dotad prosperitetnoj i mirnoj zemlji, Islanđani su nakon sloma bili šokirani i zbunjeni, a bili su rašireni pozivi da se krivci pronađu i strogo kažnjavaju. Imenovan je specijalni tužitelj koji je započeo istragu o poslovanju triju banaka prije kolapsa, uključujući Landsbanki gdje je Sigfusdottir bio direktor korporativnog bankarstva.

Specijalni tužitelj je otkrio da je Sigfusdottir sudjelovao u transakciji koja se dogodila neposredno prije kolapsa: Landsbanki je islandskom investitoru posudio znatan iznos novca za kupnju dionica banke, uzevši kolateral u same dionice i neke dodatne dionice u vlasništvu investitor. Specijalni tužitelj je to smatrao slučajem tržišne manipulacije: banka koja na umjetan način pokušava održati tržišnu cijenu svojih dionica. Godine 2013. podigao je optužnicu protiv Sigfusdottira i dvojice drugih članova kreditnog odbora Landsbankija koji su odobrili transakciju. Optužbe su bile, prvo, prijevara zlouporabom položaja i, drugo, pomaganje i poticanje tržišne manipulacije.

Okružni sud u Reykjaviku je 2014. oslobodio Sigfusdottira. Specijalni tužitelj se žalio Vrhovnom sudu koji je 2015. godine ukinuo ovu presudu. Proglašena je krivom po obje optužbe i osuđena na 18 mjeseci zatvora. U svojoj je odluci naveo da su Sigfusdottirove ‘nerazborite odluke o davanju zajmova stoga mogle uzrokovati financijski gubitak dioničarima Landsbanki Islands, velikim i manjim, kao i široj javnosti’. Ovdje su neki od sudaca stvarno pričali o sebi, što se pokazalo 2016. godine. Tada je u tisak procurilo da su trojica sudaca Vrhovnog suda koji su osudili Sigfusdottira posjedovali udjele u islandskim bankama prije kolapsa. Markus Sigurbjornsson posjedovao je znatan dio dionica u Glitniru, od kojih je većinu prodao 2007., dok su njegovi kolege Vidar M. Matthiasson i Eirikur Tomasson posjedovali dionice Landsbankija, Matthiasson znatan iznos i Tomasson manje; u kolapsu su njihove dionice postale bezvrijedne. Barem neki od sudaca nisu otkrili svoje vlasništvo nad ovom bankovnom dionicom Odboru za sudski postupak kao što su bili dužni učiniti prema zakonu. Nakon toga, Sigfusdottir je svoju osudu proslijedila Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, ističući da prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima ima pravo na pošteno suđenje pred neovisnim i nepristranim sudom, te tvrdeći da je to pravo povrijeđeno.

Sud u Strasbourgu utvrdio je da je pravo Sigfusdottir na pravično suđenje doista povrijeđeno činjenicom da je jedan od sudaca koji su odlučivali o njenom slučaju, Matthiasson, posjedovao znatnu količinu dionica u Landsbanki prije nesreće (vrijednost oko 63.000 eura prije kolapsa, ali je kupio po znatno višoj cijeni, 18 puta većoj od mjesečne plaće suca Vrhovnog suda), dok je Tomasson posjedovao samo nekoliko dionica u istoj banci (vrijednosti oko 13.000 eura), a taj iznos je bio ispod minimalnog iznosa koji je dužan otkriti Odbora za sudski postupak, a Sigurbjornsson je imao dionice u drugoj banci (vrijedne 9 puta veće od mjesečne plaće suca Vrhovnog suda). Osim toga, Sigurbjornssonova djeca posjedovala su nekoliko dionica Landsbankija, ali neznatan iznos. Dakle, zaključio je Sud u Strasbourgu, samo je Matthiasson pao na testu objektivne pristranosti koji je artikuliran u mnogim odlukama Suda. Međutim, Sud nije utvrdio subjektivnu pristranost u jeziku koji je usvojio Vrhovni sud, kao što je Sigfusdottir također naveo. Dosudio je Sigfusdottir 12.000 eura odštete i 5.000 eura troškova. Nakon toga, Island je namirio potraživanja pet drugih bankara, Sigurjona Th. Arnason, Ivar Gudjonsson, Sigurthor Ch. Gudmundsson, Margret Gudjonsdóttir i Karl E. Wernersson, kojima su povrijeđena prava na sličan način kao i Sigfusdottir, plativši svakom od njih 12.000 eura odštete i daljnji iznos troškova, ovisno o pojedinom slučaju.

Službenik koji su ocijenili bivši dioničari

Važno je napomenuti da Europski sud za ljudska prava smatra 13.000 eura toliko zanemarivim novcem da to ne bi utjecalo na nepristranost suca koji posjeduje i izgubi taj iznos dionica u banci, dok u današnjem izvješću WSJ-a neki od dotičnih sudaca držali su još manje iznose u dionicama društva. Čini se vjerojatnijim pravilom da sudac koji posjeduje bilo koju količinu dionica u poduzeću uvijek se treba opustiti u pravnom sporu u koji bi tvrtka bila uključena. Kako god bilo, i izvješće WSJ-a o američkim saveznim sucima i nedavna odluka Europskog suda za ljudska prava o zahtjevu Sigfusdottira relevantni su, tvrdim, u drugom islandskom slučaju, slučaju Baldura Gudlaugssona, bivšeg stalnog tajnika islandsko ministarstvo financija. Već kao bogati odvjetnik prije nego što je postao državni dužnosnik, Gudlaugsson je, nedugo prije propasti banke 2008., prodao sve svoje udjele u Landsbankiju, tada vrijedne oko 1,5 milijuna eura. Vrhovni sud ga je 2012. godine proglasio krivim za insajdersko ponašanje i osudio na dvije godine zatvora, dok mu je prihod od prodaje oduzet. Jedan od sudaca Vrhovnog suda koji je odlučivao o njegovom slučaju bio je isti Matthiasson koji je osudio Sigfusdottira. Drugim riječima, Gudlaugssonu koji je u zadnji čas uspio izbjeći gubitak na svojim dionicama Landsbanki (ili je barem tako vjerovao) sudio je netko tko je izgubio sve ono što su vrijedile njegove dionice Landsbanki. Iako je Matthiassonov gubitak od 63.000 eura bio mnogo manji od 1,5 milijuna eura koje je Gudlaugsson pokušao izbjeći, bio je to značajan iznos za svakog običnog čovjeka.

Čini mi se da je upravo zbog te činjenice, iako otkrivene dugo nakon što je Gudlaugsson osuđen (i nakon što se bezuspješno obratio Europskom sudu za ljudska prava), povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje pred neovisnim i nepristranim sudom . Bilo je još nekoliko ozbiljnih nedostataka u procesu protiv njega. Kada je Gudlaugsson 2000. godine imenovan stalnim tajnikom u Ministarstvu financija, već je posjedovao znatnu količinu udjela u islandskoj brodarskoj liniji. 2005. godine ova tvrtka mijenja vlasnika i kao isplatu njezini dioničari dobivaju dionice Landsbankija. Gudlaugsson je dugo mislio, prema njegovom svjedočenju na sudu, da mu je kao stalnom tajniku u Ministarstvu financija nezgodno posjedovati dionice u banci, čak i ako je bankarski sektor u nadležnosti Ministarstva gospodarstva, a ne Ministarstvo financija, ali je odgodio odluku o tom pitanju. Gudlaugsson je također istaknuo da su poteškoće islandskih banaka i rizik posjedovanja udjela u njima (koje se odražavaju u njihovom velikom rasponu kreditnih obveza) bile općepoznate 2008. godine, o kojima se mnogo raspravljalo u javnosti. Kada je prodao svoje dionice, tako nije imao nikakve povlaštene informacije o neminovnom propasti Landsbanki. Dapače, IFSA je istražila njegovu prodaju dionica i utvrdila kako mu je objavila u svibnju 2009. da neće poduzeti daljnje radnje u aferi osim ako se ne iznesu nove informacije. Gudlaugsson je tvrdio da nisu iznesene nikakve relevantne nove informacije kada je IFSA nekoliko mjeseci kasnije iznenada odlučila ponovno otvoriti slučaj, nakon čega ga je uputila posebnom tužitelju koji ga je optužio. (Treba dodati da je u isto vrijeme kada je IFSA odlučila ne poduzimati nikakve daljnje radnje protiv Gudlaugssona, vlast preuzela nova lijeva vlada, s tvrdokornim starim socijalistom kao ministrom financija, dok je Gudlaugsson, možda ne baš mudro , je dobrovoljno odbio da se odrekne svoje pozicije stalnog tajnika.)

Štoviše, i to bizarno, Vrhovni sud proglasio je Gudlaugssona krivim za kazneno djelo različito od onog za koje je optužen. U zakonu o financijskoj regulativi razlikuje se tri vrste insajdera: primarni insajderi kao što su zaposlenici banaka i drugih financijskih institucija; privremeni insajderi koji zbog svog položaja saznaju nešto što nije javno poznato; i sekundarni insajderi koji informacije primaju na neki način, možda slučajno ili od curenja informacija, od primarnih ili privremenih insajdera. Specijalni tužitelj je optužio Gudlaugssona kao sekundarnog insajdera koji je došao do informacija, a ne kao privremenog insajdera. Ovo je važna razlika. Prema islandskom zakonu, privremeni insajderi moraju biti registrirani na popisu insajdera i o tome obaviješteni, a imaju pravo komentirati ili prigovoriti na ovu registraciju. U skladu s tim, sva je Gudlaugssonova obrana bila usmjerena protiv optužbe da je bio sekundarni insajder koji je prekršio povjerenje. Ali Vrhovni sud ga je osudio da je bio privremeni insajder koji je kao takav bio kriv za nedolično ponašanje. Osuda nije bila u skladu s optužbom, kao što umirovljeni sudac Vrhovnog suda, Jon S. Gunnlaugsson, uvjerljivo tvrdi u nedavnoj knjizi, When Justice Failed (kako se zove engleski izvadak). Ove je točke također iznio u suprotnom mišljenju sudac Vrhovnog suda, Olafur B. Thorvaldsson, koji je želio osloboditi Gudlaugssona.

Bivši premijer po presudi bivših dioničara

Valja naglasiti da se u slučaju Gudlaugsson zapravo nije radilo o tome je li on bio razborit da posjeduje dionice u banci dok je bio stalni tajnik Ministarstva financija, ili ih je prodao kako se financijska kriza zaoštravala, ili je odbio da se povuče s položaja u Ministarstvu nakon što je vlast preuzela nova lijeva vlada. Mogući nedostatak prosuđivanja nije zločin. Gudlaugsson je imao nesreću da bude gotovo prva osoba koja je procesuirana nakon propasti banke dok su Islanđani još uvijek bili ljuti i zbunjeni, tražeći krivce. Ali vladavina prava ne bi se trebala odnositi na odnose s javnošću. Slučaj Gudlaugsson odnosio se na to da li je specijalni tužitelj pružio dovoljno dokaza da je optuženi, u svom mogućem svojstvu sekundarnog insajdera, kriv za nedolično postupanje. Također se radilo o tome što se jedino može smatrati ogromnom pogreškom Vrhovnog suda, osuditi Gudlaugssona za nešto za što nije bio optužen. Treće, u svjetlu današnjih otkrića u Wall Street Journal i nedavna odluka Europskog suda za ljudska prava u slučaju Sigfusdottir protiv Islanda, govori i o tome je li Gudlaugsson vidio povredu svog prava na pošteno suđenje od strane neovisnog i nepristranog suda.

Možda nisam nepristran jer sam Gudlaugssonov stari prijatelj. Ali da sam sudac, izuzeo bih se iz svakog slučaja u koji bi on bio uključen. Oprezni i savjestan Gudlaugsson je ipak posljednja osoba u mom krugu prijatelja za koju sam očekivao da će otići u zatvor, i bilo mi je gotovo nadrealno posjetiti ga tamo, kao što sam to jednom učinio. Ali to je irelevantno za činjenice njegovog slučaja koje su jasne i neosporne. Današnja otkrića u Wall Street Journalu podsjetimo i na slučaj Geira H. Haardea, premijera 2006. – 2009., kojeg je 2012. godine većina suda za opoziv (devet sudaca protiv šest) osudila zbog kršenja ustavne odredbe o razmatranju važnih stvari na ministarskim sastancima , jer na ovakvim sastancima nikada nije na dnevni red stavio nadolazeću bankarsku krizu. Samo po sebi, njegovo uvjerenje o ovom manjem ili čak minuskularnom pitanju bilo je gotovo farsično, kao što sam u to vrijeme tvrdio u Wall Street Journalu . No zanimljiva je činjenica, otkrivena tek 2016., da su trojica sudaca u većini na Sudu za opoziv, Markus Sigurbjornsson, Vidar M. Matthiasson i Eirikur Tomasson, posjedovali udjele u palim bankama, dok je Sigurbjornsson također zadržao dio novac u fondu tržišta novca. Izgubili su vrijednost svih svojih dionica, a Sigurbjornsson je izgubio dio svog novca u Fondu tržišta novca. Usred krize, Haarde je odlučio ne spašavati banke, nego ih umjesto toga zatvoriti, prebacujući domaće poslovanje na nove banke i stavljajući u sanaciju strane podružnice. Je li činjenica da su trojica sudaca koji su vodili postupak protiv Haardea, bez znanja javnosti, njegovom odlukom izgubila značajne svote novca, povrijedila njegovo pravo na pošteno suđenje pred neovisnim i nepristranim sudom? Argumenti za pozitivan odgovor su očiti. Bilo bi zanimljivo čuti argumente za negativan odgovor.

The text was translated by an automatic system