Subscribe
Ukidanje doživotnih senatora koje imenuje predsjednik Republike odobreno je u Senatu, ukidanje koje je dio ustavne reforme koju je odobrila Melonijeva vlada.
Doživotni senatori bili su jedna od mnogih anomalija talijanske politike, zapravo ni u jednoj drugoj naciji slične se ovlasti ne mogu dati neizabranim ljudima.
Unatoč tome, naravno, nije nedostajalo kontroverzi oko ove promjene, posebice od strane PD-a i 5 zvijezda.
Ipak, upravo su preci sadašnje PD bili najljući neprijatelji ove prakse. Konkretno, tajnik PCI-a, Palmiro Togliatti, i Umberto Terracini, predsjednik osnivačke skupštine, bili su odlučno protiv toga, išli su toliko daleko da su potvrdili da ‘svako imenovanje predstavničke skupštine odozgo predstavlja monstruoznost u demokratskom režimu ‘. Bila je 1947. i u Italiji se pisao Ustav.
Nakon toga, tijekom godina i raznih vlada, ideja o izmjeni članka 59. raspravljala se nekoliko puta u parlamentu, posebno u posljednjih četvrt stoljeća, razdoblju u kojem su glasovi doživotnih senatora bili odlučujući za opstanak ili rođenje mnoge vlade.
U povijesti Italije razni predsjednici republike imenovali su ukupno 38 doživotnih senatora, prvi je bio Arturo Toscanini, koji se, međutim, samo dva dana nakon imenovanja odrekao imenovanja, posljednja Liliana Segre.
Između toga, niz svakako zaslužnih i izvanrednih ličnosti, koje su, međutim, iz različitih razloga dovele do bujanja kontroverzi.
Posebno je poznato bilo ono o ukupnom broju i tumačenju onoga što je propisano člankom 59.
Zapravo, nije bilo jasno može li svaki predsjednik Republike imenovati pet doživotnih senatora ili ukupan broj doživotnih senatora ne može biti veći od pet. Upravo je ta interpretativna mogućnost bila umalo povod za skandal i bitku u lipnju 1991., kada je tadašnji predsjednik Francesco Cossiga istovremeno imenovao četiri nova doživotna senatora, pa ih je ukupno deset, uključujući i tadašnjeg premijera Giulija Andreottija. Imenovanje koje je zapravo onemogućilo njegovo moguće imenovanje, upravo kao Cossiginog nasljednika, predsjednikom Republike. Prema nekim rekonstrukcijama, Andreotti je, naime, ciljao na veliki izborni uspjeh upravo kako bi unutar DC-a natjerao ruku snažnu u konsenzusu. To se nije dogodilo i, kao što je spomenuto, san je nestao.
Ipak, godinama kasnije sam će Cossiga kritizirati Art. 59, definirajući instituciju doživotnih senatora kao ‘vulnus načelu narodnog predstavništva’.
U svibnju 1994. bio je red na tadašnjeg premijera Berlusconija da apelira na doživotne senatore da dobiju povjerenje u njegovu vladu. I bila je većina, iako s jednim glasom razlike.
Godine 2006. na red je došao lijevi centar koji je računao na glasove doživotnih senatora kako bi osigurao većinu za drugu vladu Romana Prodija.
Kontroverze su se nastavile i pod predsjedanjem Giorgia Napolitana, koji je imenovao Marija Montija samo četiri dana prije nego što mu je povjerio zadatak sastavljanja tehničke vlade.
I opet s Napolitanom na Quirinaleu su bila kontroverzna imenovanja četiri nova doživotna senatora: Claudio Abbado, Elena Cattaneo, Renzo Piano i Carlo Rubbia, četiri imena koja su zasigurno bliska novoj vladi lijevog centra koju vodi Enrico Letta i stoga imenovani, prema kritičarima, kao moguće ‘glasove spasa’.
I opet su od doživotnih senatora došli glasovi potrebni za spas vlade Giuseppea Contea 2021., spas koji će se nakon samo dva tjedna pokazati beskorisnim.
Pa zašto raspravljati o izboru koji je jamstvo demokracije i, u biti, štiti od bilo kakvog institucionalnog uplitanja u život izabrane vlade?
Iskreno, odgovor je jednostavan: PD i 5Stelle strahuju da će Giorgia Meloni doista uspjeti donijeti onu reformu o kojoj se godinama priča, ali nikako nije uspjela provesti ni u zastupničkoj dvorani.
Reforma koja će, treba imati na umu, vrijediti od sljedećeg saziva, dakle ne u korist Melonijeve vlade, ali koja će sigurno jamčiti tko glasuje: narod.
I upravo je to strah, da će narod biti istinski suveren, da se više ne mogu praviti inciuciusi i vlade, kao što se često događalo u novijoj povijesti Italije i uvijek na korist ljevici i njihovim saveznicima.
Izabrana vlada, poput one Giorgie Meloni, ali ojačana u svojoj provedivosti, snažna u novoj reformi i sposobna, napokon, biti pravi izraz onoga što će Talijani napisati u glasačku kutiju.
Jezivo, ali samo onima koji dobro znaju da bez vjerodostojnosti i dosljednosti glasovi neće doći.
Femo