Subscribe
Rezultati nacionalnih izbora održanih u nekoliko europskih zemalja u protekle dvije godine odražavaju konsolidaciju konzervativne desnice, potaknutu usponom ekstremnog nacionalističkog pokreta. Izraz krajnja desnica, koji se do 2000-ih koristio za opisivanje relativno malog broja stranaka i grupa – na primjer neofašističkih grupa u Njemačkoj i Austriji – sada se koristi za opisivanje mnogih političkih stranaka, od kojih se većina opisuje kao konzervativne . Nastale su iz principa ponude i potražnje, kao odgovor na ‘umor’ biračkog tijela izazvan uzastopnim krizama posljednjih godina ili, iskorištavanjem tog trenda, rebrendiranjem starijih konzervativnih stranaka. Uspjeh svih konzervativnih političkih stranaka, kao i onih populističkih, ukorijenjen je u želji dijela biračkog tijela – značajnog, kao što smo vidjeli na nedavnim izborima – da ‘kazni’ glavne stranke koje su dijelile vladu u zadnjih godina. Naravno, konzervativne političke stranke odgovorile su na želju biračkog tijela za povratkom u normalu prije pandemije i povratkom osjećaja sigurnosti, umanjenog prijetnjom rata i terorizma, te društvenog statusa i prosperiteta ugroženog masovnim useljavanjem. No, oni su također odgovorili na potrebu sve većeg biračkog tijela koje je iritirano nadmoći Bruxellesa u ključnim područjima donošenja zakona, entiteta koji se u posljednje vrijeme smatra prilično nefunkcionalnim i kojem nedostaje transparentnosti i učinkovitosti u ključnim pitanjima koja utječu na društvo. Postmoderni konzervativizam razvio se u Europi u različitim oblicima – svi nemaju nikakve sličnosti s tradicionalnim britanskim konzervativizmom – od umjerenog, centrističkog konzervativizma, poput kršćanske demokracije, do nacionalističkog konzervativizma na ekstremnoj desnici. Bilo je čak i originalnih modela – poput onog u Mađarskoj – koji danas inspiriraju druge stranke (u slučaju Mađarske, Slovačku).
Stranka Fratelli d’Italia, koju je dio međunarodnog tiska označio kao “populističku”, “ekstremističku” stranku – ali u biti konzervativnog podrijetla – koja je Italiji uspjela dati prvu premijerku u njezinoj povijesti – Giorgiu Meloni – nije samo jedan od brojnih primjera političkih stranaka koje su uspjele zajahati ovaj val, europski trend, ali i dokaz da je granica između proračunatog, razboritog, centrističkog konzervativizma i krajnje desnog konzervativizma postala krhka. Giorgia Meloni pobijedila je na prošlogodišnjim izborima umjerenim govorom i, na iznenađenje mnogih analitičara, mjere koje je poduzela njezina vlada nisu bile toliko radikalne kako su kritičari i politički protivnici očekivali. Giorgia Meloni uspjela je čak natjerati dvojicu političara Mattea Salvinija s njegovom “Ligom” i Silvija Berlusconija s “Forza Italiom” da sjednu za isti stol – odnosno u vladu – unatoč razlikama oko sukoba u Ukrajini. Kabinet Meloni obećao je podržati napore Europske unije da podrži rat u Ukrajini i vojnu misiju u Crvenom moru te nije poslao vojne brodove da postave blokadu u Sredozemnom moru kako bi zaustavili ilegalne imigrante iz Sjeverne Afrike. Na iznenađenje kritičara njezinog zbližavanja s Kinom, koji se izrazio u njezinoj podršci novom projektu Puta svile, jedan od prvih koraka Georgije Meloni kao premijerke bio je zakonom ograničiti utjecaj kineskog Sinochem Holdings Corpa na talijansku industriju Pirelli. . Talijanski premijer nije obećao ukidanje zakona o pobačaju, ali je ustvrdio da su potrebne mjere za potporu trudnicama bez financijskih sredstava kako bi imale “druge mogućnosti” i donio je neke kontroverzne odluke, poput otkazivanja reforme pravosuđa koja je bila uvjet za dobivanje postpandemijskih sredstava, ukidanje zakona o obveznom cijepljenju za zdravstvene djelatnike i uvođenje pribitka velikim financijskim institucijama (bankama) za privlačenje novca u državni proračun. U skladu s načelima koje promiču Europski konzervativci (ECR), kojoj pripada Fratelli D’Italia, Giorgia Meloni više ne promiče – kao prije predizborne kampanje – ideju izlaska svoje zemlje iz EU, već pozivajući na reviziju briselskih pravila o javnoj potrošnji. Pobjedu Giorgie Meloni odmah su pozdravili čelnici ideološki bliskih stranaka u Mađarskoj, Poljskoj, Švedskoj, Francuskoj i Španjolskoj.
Konzervativne stranke pobijedile su na općim izborima u mnogim europskim zemljama
Konzervativci su pobijedili na općim izborima u mnogim europskim zemljama, no u nekima nisu uspjeli formirati parlamentarnu većinu potrebnu za sastavljanje vlade. Karizmatična finska premijerka Sanna Marin poražena je na parlamentarnim izborima od strane stranke Nacionalne koalicije desnog centra, koju je poduprla krajnje desna Finska stranka. Konzervativna stranka Nea Dimokratia Kyriakosa Mitsotakisa moći će jednostranački upravljati Atenom nakon posljednjih izbora. I Švedskom će sljedećih nekoliko godina vladati desna koalicija koju će predvoditi Umjerena stranka Ulfa Kristerssona, u kojoj su i krajnje desničarski Švedski demokrati koji su osvojili najviše glasova na parlamentarnim izborima.
Na izborima u Španjolskoj i Poljskoj također su pobijedile desničarske stranke. Španjolska konzervativna stranka Alberta Nuneza Feijooa nije uspjela dobiti jednostavnu većinu u parlamentu potrebnu za ulazak u vladu i izgubila je mjesto premijera od privremenog socijalista Pedra Sancheza, koji se udružio s katalonskom secesionističkom strankom. Slično tome, konzervativna poljska stranka Pravo i pravda Jaroslawa Kaczynskog morala je prepustiti vlast proeuropskoj koaliciji Donalda Tuska, unatoč tome što je osvojila najviše glasova na parlamentarnim izborima prošle jeseni.
Nisu samo stranke s ekstremističkom porukom te koje su ublažile svoj put do vlasti, već i neke konzervativne centrističke stranke koje idu u krajnosti vođene istim ciljem formiranja vlade. Nedavno se na njemačkoj političkoj sceni pojavila inicijativa da se cijepanjem CDU-a osnuje nova stranka WerteUnion. CDU je demokršćanska stranka desnog centra, koja je dio njemačkog političkog mainstreama i upravlja zemljom zajedno sa socijaldemokratima. Ali veličina Kršćansko-demokratske stranke izblijedjela je nestankom njezine bivše čelnice i bivše njemačke kancelarke Angele Merkel s njemačkog i europskog političkog krajolika. Jezgru nove stranke činit će radikalno krilo CDU-a, koje, za razliku od matične stranke, ne isključuje buduću suradnju s krajnje desnim AfD-om, što CDU i SPD kancelara Olafa Scholza smatraju nedostižnim.
Stranke krajnje desnice na prvom su mjestu izbora birača u 9 zemalja EU -a i na drugom mjestu u 9 drugih zemalja
Ovo je samo nekoliko primjera koji ilustriraju uspon konzervativne desnice u Europi u posljednje dvije godine. Prema nedavnoj europskoj anketi provedenoj uoči ovogodišnjih izbora za Europski parlament, koja je usredotočena na krajnje desne stranke, one su navodno na prvom mjestu među biračima u 9 država članica EU-a i na drugom mjestu u 9 država članica EU-a. druge zemlje. Što se tiče konzervativne desnice u cjelini, još uvijek postoje zemlje u kojima su konzervativno-liberalne stranke – kao što je slučaj, primjerice, u Bugarskoj – ocijenjene kao opcija broj jedan u izbornoj namjeri biračkog tijela. Zaključno, konzervativne stranke će na sljedećim izborima zadavati ozbiljne probleme socijalistima i političkim strankama usred europske političke podjele. Europa se već snažno pomaknula udesno, au budućnosti se očekuje da će se taj pomak odraziti ne samo na nacionalne politike država članica, već iu Bruxellesu, kroz širu zastupljenost ove struje uključujući i europsku. Parlament.
Fotografija: Pickpik.com