Subscribe
Revolucija zdravog razuma nastavlja svoj dugi i nezaustavljivi marš Zapadom. Riječ je o revoluciji s izrazito reakcionarnim smislom, no to je ne sprječava da bude revolucionarna u najširem smislu riječi, jer se ne zadovoljava pukom rekompozicijom poremećaja koje je proizveo progresivizam, već otvoreno i eksplicitno traži potpunu transformaciju poretka stvorenog nakon Drugog i (možda čak) Prvog svjetskog rata. A reakcionaran je iz dva razloga: prvo, jer nije utopijski nego realističan, što znači vratiti se u najmanju ruku svetom Tomi Akvinskom; i drugo, jer nastoji ponovno osvojiti politički i društveni poredak koji je Zapad učinio civiliziranom i civilizirajućom civilizacijom, što je puno za oporavak i savršena je reakcija. 
Jučer održani izbori u Njemačkoj. Unatoč tome što su ga ankete predviđale, politički potres proizašao iz rezultata bio je ili će biti manji. Kažnjeni su liberali koji su uzrokovali pad koalicijske vlade sa socijalistima i zelenima. Oni nestaju. To je najviša kazna za jednog političara, odnosno stranku, jer nestati je praktički umrijeti, a početi iznova; mnogo gore nego krenuti od nule. A pogotovo ako branite ideje i principe koji su u suprotnosti sa samom revolucijom koja se odvija. Možemo ih smatrati otpisanima. Dogodilo se to u Španjolskoj, u nešto manje od tri godine. Oni ‘liberali’, koji su zapravo ‘progresivci’; odnosno liberali u moralno-socijalnom smislu i socijaldemokrati u ekonomskom smislu, godinama, desetljećima upravljaju Njemačkom i Europskom unijom. Njihov pad u Njemačkoj – prije nestanka u Španjolskoj i lošeg rezultata posljednjih europskih izbora u lipnju 2024. – najavljuje njihov praktički nestanak diljem kontinenta.
Socijalisti padaju na svoje najgore brojke nakon bombardiranja Dresdena i Berlina. Oni općenito ne nestaju i neće nestati u kratkom roku. Nemoguće je da nestanu ako na berlinskom Alexander Platzu, Marx i Engels imaju kip koji svijetli i cijeli grad je podsjetnik na Crvene, silovanja njemačkih žena, raspodjelu individualne imovine za one iz politbiroa, eksproprijacije, planiranje, gulag, chekas, rodnu ideologiju, degradaciju obrazovanja, ustajali egalitarizam, tajnu policiju i njihova premlaćivanja, abortus, uništenje obitelji; više planiranja, više gulaga, više čeka.
Ali tupnjava je bila fenomenalna i to je nešto što bi trebalo razveseliti svakog domoljuba ili konzervativca.
Kršćanski demokrati i socijalkršćani Bavarske drže se; pomalo rastu, onom rutom komunikacijskih posuda koja je politički uništila Europu i zahvaljujući kojoj nemali postotak socijalističkih i ‘narodnih’ birača zamjenjuje kada se upozorava na strah od stvarnog ‘desa’, s uvjerenjima i načelima. Ali nisu u stanju apsorbirati praktički nestanak ‘liberala’, što pokazuje ono što je gore istaknuto: da su tzv. ‘liberalne stranke’ otvoreno bliže pozicijama ljevice. Mertz će vladati sa socijalistima, a vjerojatno i Zelenima, koji padaju, ali su oni koji najmanje trpe od prošle koalicijske vlade. Znatiželjan. Nekoherentnost u politici ima svoju cijenu, ali ne uvijek ili u potpunosti.
Nedvojbeno je da opetovano zanimanje čelnika CDU-a – u predizbornoj kampanji i u samoj izbornoj noći – da jasno da do znanja da neće vladati sa suverenističkom desnicom Alternative za Njemačku, pokazuje da Europska pučka stranka neće lako prihvatiti talijanski model. U stvarnosti, talijanski model desne koalicije nastao je iz dva razloga: s jedne strane, talijanska politička tradicija; a s druge, možda i važnije, činjenica da je najcentrističkija snaga (ona Europske pučke stranke) u manjini u koaliciji. Njemačka se tako pridružuje austrijskom, odnosno poljskom modelu; koja se sastoji u posvećivanju famoznog cordon sanitaire desničarskim, suverenističkim, domoljubnim ili konzervativnim snagama, paktiranju sa socijalistima, zelenima, liberalima ili komunistima, kako god.
Upozorenje za zemlje koje se nalaze u sličnim okolnostima; posebno Španjolska, gdje ankete također pokazuju da bi značajan rast VOX-a (koji je ponovno iznad 14%) od posljednjih općih izbora više nego omogućio vladu Partido Popular i Santiaga Abascala. Loš znak daje Europska pučka stranka, koja neće još dugo moći održavati ovo stalno balansiranje; pregovaranje o mjestima moći, reprezentacije i vlade s ljevicom i obmanjivanjem birača, kroz grubi sustav kopiranja prijedloga domoljuba ili konzervativaca u kampanji za privlačenje glasova koje potom sustavno izdaje pregovarajući sa svojim protivnicima.
A veliki pobjednik ima žensko ime: Alice Weidel. Pobjednička stranka je očito Alternativa za Njemačku, koja udvostručuje svoje rezultate, prelazi psihološki prag od dvadeset posto i postaje druga snaga po broju glasova u cijeloj Njemačkoj, a prva u bivšoj DR Njemačkoj ili Istočnoj Njemačkoj. Očito je, gledajući rezultate, da je jedina stranka koja je ispravno interpretirala novu društveno-političku stvarnost u Europi upravo Alternativa. A pomak prema centru koji je napravila Alice Weidel stavlja ovu stranku na put Revolucije zdravog razuma: snažna imigracijska i sigurnosna politika, čvrsta predanost realnoj i produktivnoj ekonomiji, odbacivanje ekološkog fanatizma i žestoka kritika pogrešaka i orijentacija birokracije u Bruxellesu.
Alternativa za Njemačku imala je javnu i entuzijastičnu podršku Elona Muska. A to povezuje novi transatlantski savez; savez zdravog razuma, odbacivanje ‘probuđenih’ politika, subvencioniranog gospodarstva te energetske i industrijske ovisnosti o silama poput Rusije ili Kine, na što je politika Bruxellesa osudila veliki dio europskog gospodarstva.
Danas smo se probudili uz vijest u Financial Timesu da je Albares, ministar vanjskih poslova španjolskog premijera Pedra Sáncheza, zatražio od Europske unije da sklopi politički savez s komunističkom Kinom, bez Sjedinjenih Država. Bojim se da se radi o vrlo ozbiljnom iskušenju koje je već u hodnicima Bruxellesa iu uredima povjerenika. I nije to zbog Ukrajine (Španjolska je glavni europski kupac plina iz Rusije, a drugi u svijetu, pa financira Putinov ratni pothvat); to je upravo zato što je Trumpova administracija odsjekla USAID, UNRWA i one međunarodne agencije koje su samo služile bogaćenju kaste birokrata i širenju probuđene i socijalističke politike.
Europska unija je na strašnom raskrižju. O budućnosti Europe odlučit će se za nekoliko mjeseci. Dogovor CDU-a i socijalista i zelenih, koji bi reproducirao naizgled postignuti dogovor u Austriji, vrlo je loš presedan. Europa se ne može udružiti s Kinom u borbi protiv Sjedinjenih Država. To bi bila konačna izdaja zapadnog svijeta; rat do smrti velikih prostora gdje ćemo završiti uništeni, naše tvrtke i obitelji.
Europska pučka stranka ima izbor u svojim rukama. I moraju odlučiti. Ili mogu nadoknaditi izgubljena desetljeća ili mogu nastaviti hodati prema gospodarskom i kulturnom ponoru.