Izrael mora dobiti rat

U proljeće 1941. u Europi je bilo samo šest demokracija, Velika Britanija, Irska, Island, Švedska, Finska i Švicarska. S paktom o nenapadanju iz kolovoza 1939. totalitarni despoti, Staljin i Hitler, postali su saveznici, podijelivši većinu Europe između sebe, dok su sitni tirani kontrolirali druge europske zemlje. Ali u lipnju 1941. Hitler je odbacio svoje savezništvo sa Staljinom i napao Sovjetski Savez, au prosincu je objavio rat Sjedinjenim Državama. Sada su Ujedinjeno Kraljevstvo, Sovjetski Savez i Sjedinjene Države odjednom postali saveznici. Posljedično, poraz Njemačke postao je samo pitanje vremena. Kad su savezničke snage u studenom 1942. izvojevale neke pobjede u Sjevernoj Africi, britanski premijer Winston Churchill uzviknuo je na ručku gradonačelnika u Londonu: ‘Ovo nije kraj. Nije čak ni početak kraja. Ali to je, možda, kraj početka.’ Bile su to proročanske riječi. Njemačke snage kod Staljingrada morale su se predati u veljači 1943., a Crvena armija je polako tjerala preostale njemačke snage prema zapadu. Savezničke snage iskrcale su se na Siciliju u srpnju 1943. iu Normandiju u lipnju 1944., naišavši na žestok otpor Nijemaca. U srpnju 1944. propao je pokušaj atentata na Hitlera, au rujnu su savezničke snage ušle u Njemačku.

Prekid vatre 1944.?

Bi li jesen 1944. bila pravo vrijeme za pregovore o prekidu vatre kako bi se poštedjeli životi njemačkih civila, posebno žena i djece, dopuštajući Hitleru da kontrolira ono što je ostalo od Njemačke? Svi prepoznaju apsurdnost takvog prijedloga. Njemačke naciste je trebalo slomiti. Bili su zli, ne samo zato što su opetovano kršili međunarodne konvencije o ratovanju i međunarodno pravo, nego i što je najvažnije zato što su provodili pravi genocid, sustavno istrebljenje europskih Židova. Postali su divljaci, stavljajući se izvan civiliziranog društva. Ali česti pozivi na prekid vatre u Gazi jednako su apsurdni. Hamasovi teroristi su zli koliko i njemački nacisti. U napadu na Izrael 7. listopada 2023. ubili su oko 1200 ljudi, što je najveći broj ubijenih Židova u jednom danu od holokausta, uzeli su taoce (čime su prekršili međunarodno pravo), silovali žene i odrubljivali glave bebama. Oni ne skrivaju da žele pobiti sve Židove i uništiti Izrael. Postoje samo dvije bitne razlike između njemačkih nacista i Hamasovih terorista. Prvo, nacisti su se jako trudili sakriti svoje zločine u Auschwitzu i drugdje, dok se čini da Hamasovi teroristi uživaju u vlastitoj brutalnosti, snimajući njihove aktivnosti i stavljajući ih na internet. Drugo, njemački nacisti obično nisu koristili svoje sunarodnjake kao živi štit, skrivajući se iza ili među njima, kao što to čine teroristi Hamasa.

Koncept kolektivne krivnje

Izrael mora 2024. dobiti rat protiv Hamasa, baš kao što su saveznici 1944. dobili rat protiv njemačkih nacista. U ovom tragičnom sukobu, civilne žrtve su žalosne, ali neizbježne, posebno zato što Hamasovi teroristi koriste svoje sugrađane Arape u Gazi kao živi štit, postavljajući svoje vojne baze ispod bolnica i škola, i pokušavajući se uklopiti u stanovništvo kako ne bi bili identificirani kao ratnici. No jesu li civili u Gazi samo nedužni promatrači? Nakon poraza nacističke Njemačke vodila se žustra rasprava jesu li Nijemci zaslužili svoju sudbinu, ne samo svih ubijenih (5,7 milijuna) ili osakaćenih, nego i deset milijuna ljudi koji su iz Poljske i Čehoslovačke izbačeni i poslani u Njemačku. Uostalom, većina njih je podržavala Hitlera i naciste. Filozof Karl Jaspers tvrdio je u knjizi iz 1946., Die Schuldfrage , da njemačka nacija mora priznati kolektivnu krivnju za nacističke zločine. Kanadski filozof Jan Narveson je međutim uvjerljivo odbacio koncept kolektivne krivnje, odnosno odgovornosti, osim u izvanrednim okolnostima u kojima se mogu utvrditi neke uzročne veze. Ne djeluju kolektivi, djeluju pojedinci. Stoga su za zlodjela odgovorni pojedinci, a ne kolektivi.

Mislim da se pitanjem njemačke krivnje uvjerljivo pozabavio njemački ekonomist Wilhelm Röpke u Die deutsche Frage: ‘Krivnja Nijemaca je drugačija od one nacionalsocijalista; to je krivnja zavedenih, a ne zavodnika, degradacija povrijeđenih, a ne sramota nasilnika.’ Röpke je istaknuo da su na posljednjim slobodnim parlamentarnim izborima u Njemačkoj, u ožujku 1933., nacisti dobili ne većinu, 44 posto glasova, iako su kontrolirali državni aparat i većinu medija (i sveučilišta na kojima su nacistički studenti napadani). židovski studenti na gotovo isti način kao što to danas čine ljevičarski studenti u Sjevernoj Americi i Europi). Ako je argument da su se Nijemci trebali suprotstaviti vladajućim nacistima, Röpke ima uvjerljiv odgovor: ‘Tko to nije doživio, može shvatiti što je značilo živjeti pod stalnim pritiskom nepojmljivog terora i u atmosferi u kojoj je čovjek više nije mogao vjerovati svom susjedu ili prijatelju ili vlastitom djetetu?’ To je naravno sada slučaj iu Gazi. Ako se suprotstavite Hamasu, koliko god bojažljivo, mrtvi ste, upucani u leđa ili izbačeni kroz prozor. Ipak, Nijemci iz nacističke ere bili su vrijedni krivice, kao što je rekao Röpke, čak i ako nisu bili osobno krivi ili suučesnici u nacističkim zločinima. Pustili su se zavesti. Isto se odnosi i na stanovnike Gaze. Pustili su se zavesti i stoga ih se ne može smatrati samo nedužnim promatračima, iako svakako ne zaslužuju ovo što im se događa.

Izrael se može, i hoće, braniti

Sjedinjene Države vrše pritisak na Izrael da prihvati prekid vatre. Židovima nije dopušteno pobjeđivati ​​u ratovima, očito. I same su Sjedinjene Države pokazale neobičnu sklonost napuštanju ratova prije nego što su ih dobile, vjerojatno uglavnom kao rezultat domaćih poteškoća. Ona je daleko najjača vojna sila na svijetu i trebala bi pobijediti u svakom ratu u koji bi svim srcem ušla, bilo u Vijetnamu, Afganistanu ili Iraku. Protivnici je nikada nisu stvarno porazili, samo je tiho sklopila šator (i ostavila svoje saveznike na cjedilu). Druga je stvar što se možda uopće nije trebala petljati ni u jednu od tih zemalja. ‘Budale žure tamo gdje se anđeli boje kročiti.’ Ali ne mislim da će Izrael podleći pritiscima za prekid vatre od strane Sjedinjenih Država ili bilo koga drugog. Kao što je Golda Meir primijetila: ‘Ako moramo birati između mrtvih i žalosnih, i života s lošom slikom, radije bismo bili živi i imali lošu sliku.’ U posljednjih nekoliko desetljeća, Izrael je sam razvio učinkovito, ali jeftino oružje i stoga nije ovisan kao prije o američkoj vojnoj pomoći. To se pokazalo u uspješnoj borbi posljednjih mjeseci protiv Hamasa u Gazi, gdje se IDF jako trudio ciljati samo na Hamasove teroriste, a ne na civile. To se još zapanjujuće pokazalo 13. travnja 2024. kada je Izrael oborio gotovo sve bespilotne letjelice, krstareće i balističke projektile poslane iz Irana, što je posljedično postalo predmet podsmijeha na cijelom Bliskom istoku. Sunitske države u regiji boje se Irana, a ne Izraela. Kao pronicljivi vojni stručnjak Edward N. Luttwak ističe, glavni razlog odgode odlaska u Rafah, jedini preostali teritorij u Gazi koji kontrolira Hamas, mora biti taj što Izrael pregovara s arapskim državama što učiniti sa stanovništvom Gaze nakon što je Hamas uništen.