Subscribe
Švedska politologinja po imenu Katarina Barrling objavila je 2024. godine knjigu na švedskom koja bi trebala zanimati svakoga tko želi razumjeti naše suvremeno doba Zapada: “Najprotestantskija zemlja na svijetu” (“ Världens mest protestantiska land ”).
Barrling smatra da suvremene švedske političke i ideološke rasprave karakterizira snažna religioznost i iznad svega snažan protestantizam. Kada Šveđani vjeruju da se moraju zauzeti za pravo na azil ili da moraju spasiti klimu – pod vodstvom svjetski poznate Grete Tunberg – vraćaju se na protestantski način razmišljanja gdje je svatko odgovoran za svoj spas i gdje će samo vjera („sola fide“) dovesti do spasenja i pravednosti.
Katarina Barrling na mnoge se načine pojavljuje kao konzervativna misliteljica, a poruka knjige može se sažeti u ideju da se religijom trebaju baviti naše tradicionalne religije i da se politikom treba upravljati racionalnije. Ali budući da je prava religija, kršćanska vjera, izgubila status i vjerodostojnost u modernom društvu, religijska misao traži nova područja. Stoga je politika postala moralna. Politika je postala pitanje dobra i zla, dobra i zla, pristojnosti i nepristojnosti, vjerovanja ili nevjerovanja.
Švedska se dugo smatra jednom od najsekularnijih zemalja svijeta. Na poznatoj karti (pregled svjetskih vrijednosti) koju su istraživači Ronald Inglehart i Christian Welzel izradili kako bi ilustrirali različite kulturne sfere koje postoje u svijetu, nalazimo posebnu sferu koja uključuje zapadnoeuropske protestantske narode proširenu udesno. U zemljama kao što su Norveška, Danska i Nizozemska visoko se cijene vrijednosti koje ističu pojedinca nauštrb kolektiva, kao i vrijednosti koje izražavaju individualno samoostvarenje, a ne opstanak. A na drugom kraju i gore na karti nalazimo Švedsku. Niti jedna druga zemlja nije otišla tako daleko u samospoznaji pojedinca kao Švedska. I time je, primjerice, i religija izgubila na važnosti.
Ipak, smatra Katarina Barrling, Švedska je tako snažno obilježena religijskim razmišljanjem. Ali nije službena religija ta koja udomljuje takvo razmišljanje, već politika.
Već 500 godina Švedsku karakterizira čisto luteranstvo. Pod švedskim kraljem Gustavom I. (koji je vladao između 1523. i 1560.), zemlja je napustila katolicizam i prihvatila učenja Martina Luthera. Kralj je imao konkretan i materijalni interes da Katolička crkva nema nikakav utjecaj na švedsku politiku i gospodarstvo te da on sam, a time i švedska država, može doći u ruke crkvene imovine.
No možda je Šveđanima odgovarao i protestantski naglasak na radnoj etici i individualnoj odgovornosti. Možda nije slučajnost što se protestantizam pojavio u sjeverozapadnoj Europi i tamo postao tako uspješan. Međutim, s vremenom se Švedska crkva spojila sa švedskom državom i njih dvije se nisu razdvojile sve do 2000. godine. Do tada su svi Šveđani automatski postajali članovi Švedske crkve kad su rođeni. Švedska je imala državnu religiju i prema švedskom ustavu švedski monarh i dalje mora ispovijedati luteransku vjeru.
Ali ono što sve čini kompliciranijim je i to što je Švedska tijekom 20. stoljeća bila na čelu nove moderne. Šveđani su postajali sve manje religiozni, sve manje ovisni o tradicionalističkom razmišljanju i tradicionalnim društvenim vezama. Mnogi sada povezuju Švedsku s jednakošću, oslobođenjem žena i moderniziranim seksualnim moralom. U isto vrijeme, Švedska je slijedila međunarodni trend u kojem su prosvjetiteljstvo, znanost i kritičko mišljenje sve više istiskivali tradicionalno kršćansko razmišljanje.
Danas ima mnogo Šveđana koji nemaju nikakva kontakta ni s jednom crkvom. Na “kršćane” se gleda gotovo kao na sumnjivu skupinu u društvu koja nije baš poput ostalih i kojoj se može rugati. Švedska crkva izgubila je mnoge članove (iako je silazni trend sada donekle preokrenut) i ranije brojne evangeličke slobodne crkve više nisu tako brojne niti aktivne.
No, kaže Katarina Barrling, sve to ne znači da su Šveđani napustili religiozno razmišljanje ili možda čak religioznu vjeru. Jer pojmovi kao što su dobrota, čistoća i vjera još uvijek imaju važnu ulogu u švedskom društvu. Sada, međutim, ove riječi ne možete čuti nedjeljom u crkvi ili se susresti s tim pojmovima, nego u svakodnevnom političkom razgovoru.
Švedsku politiku dugo je karakteriziralo ono što se naziva “politička korektnost”. To se odnosi na imigraciju, ali i na klimatski rad i ravnopravnost spolova. Ono što Barrling želi reći je da je politički korektan preuzeo ulogu koju su prethodno imali vjerski – ili točnije kršćani i protestanti – korektni. Sada se kršćanski ideali dobra, prava i čiste i naivne vjere ne trebaju ostvarivati u formalno religijskoj sferi društva, nego u političkoj sferi i općenito u formalno sekulariziranoj društvenoj sferi.
Uzmimo primjer klimatske prijetnje.
Klimatske promjene dugo su opisivane kao znak nadolazeće apokalipse. Bliži se propast. Zadnji dan je pred vratima. Poplava grijeha je počela teći. Zbog našeg bezbožnog življenja, svijet će uskoro biti preplavljen valom koji će oprati naše grijehe. Ali još ima vremena za pokajanje. Još uvijek možemo napraviti poboljšanja.
Ovu poruku prenijelo je prije svega mlado i nevino dijete po imenu Greta Thunberg. Ona je, naravno, međunarodno poznata i nije igrala samo ulogu u Švedskoj, ali možda je tipično da dolazi iz zemlje u kojoj je religija preuzela političku.
Poruka Grete Thunberg glasila je otprilike ovako. Spas je moguć. Ali moramo se riješiti našeg bogatstva. Moramo vjerovati u proročicu Gretu, moramo vjerovati u dobro. I tu nema mogućih kompromisa. Dobra vjera i dobra djela će nas spasiti. I dobro je da ljude muči grižnja savjesti. Jer nas čista vjera uči da ne smijemo raditi kompromise. Moramo izbjegavati letenje, jedenje mesa, konzumiranje, grijanje naših kuća. Uživati znači griješiti. Biti bogat znači griješiti. Siromaštvo i odricanje put su spasenja.
Postoje i druga pitanja u kojima se religijska komponenta čini jednako snažnom. Švedska migracijska politika dugo je bila vođena nedostižnim idealom bezgranične solidarnosti. Vjera, nada i ljubav bile su ideje koje su vodile politiku. Vjerovali su u dobro. Nadali smo se najboljem i ljubav prema našim bližnjima bila bi iznad svega.
Katarina Barrling smatra da su modernu švedsku politiku više karakterizirali kršćanski ideali nego ideali koji su postojali u grčko-rimskoj antici. Prema Aristotelu, dobro se nalazi u blagotvornoj ravnoteži između sukobljenih principa. Stoici i epikurejci pokušavali su na različite načine upravljati svijetom uz pomoć distance i umjerenosti. To u određenoj mjeri nedostaje kršćanskoj etici koja se temelji na Govoru na gori jer ona na neki način zagovara jednodimenzionalnu dobrotu. Ljubav i dobrota će sve pobijediti.
Katarina Barrling poziva prije svega da se politika ne pretvara u religiju. Umijeće politike ne može se sastojati od prakticiranja beskompromisnih načela dobrote. Politika je donošenje razumnih kompromisa. A ponekad se politika čak mora baviti kompromitiranjem dobra.
Ako ćemo konzervativno tumačiti uzbudljivu knjigu Katarine Barrling, možda se radi o tome da nijedno društvo ne može izbrisati religiozno iz svoje duše. Stoga je možda bolje da naše tradicionalne religije i dalje gaje religijsko razmišljanje, dok politika može biti samo politika.