Subscribe
Europski dnevnik: Prag, studeni 2021
Ne iznenađuje da je Prag postao jedno od najpopularnijih turističkih odredišta u Europi. Dugo je bio glavni grad Kraljevine Češke i rezidencija nekolicine vladara Svetog Rimskog Carstva, a iako ta neobična tvorevina nije bila ni Sveto, ni Rimsko, ni Carstvo, njegovi su vladari zasigurno živjeli u velebnim palačama. Mnoge impresivne zgrade u Pragu potječu iz kasnog srednjeg vijeka, a grad je većinom izbjegao uništenje u Drugom svjetskom ratu. Ima osebujan šarm, ne samo zbog brojnih starih crkava, samostana i privatnih palača: doista ga zovu ‘gradom stotinu tornjeva’. Na lijevoj obali rijeke Vltave (Moldau), nad gradom se uzdiže Praški dvorac, najveći drevni dvorac na svijetu, sa slikovitim Karlovim mostom iz četrnaestog stoljeća koji spaja dvije obale. Na desnoj obali su Stari grad, Novi grad (koji je također prilično star) i Židovska četvrt.
Dva sastanka društva Mont Pelerin
Prvi put sam posjetio Prag 1991. godine, nazočivši regionalnom sastanku društva Mont Pelerin, međunarodne akademije liberalnih znanstvenika koju je Friedrich von Hayek osnovao 1947. godine. Skup 1991. godine organizirao je ekonomist Vaclav Klaus koji je bio ministar financija od 1989. godine, kada je komunizam pao. Postao je premijer Čehoslovačke 1992., a nakon odcjepljenja Slovačke godinu dana kasnije pet godina premijer Češke, a potom deset godina predsjednik, 2003.–2013. U poglavlju o Miltonu Friedmanu u mojoj dvotomnoj knjizi Dvadeset i četiri konzervativno-liberalna mislioca opisujem sveobuhvatnu i uspješnu ekonomsku liberalizaciju u srednjoj i istočnoj Europi koju je nadahnuo Friedman, a u Češkoj proveo Klaus. Moj prijatelj Birgir Isl. Gunnarsson, guverner središnje banke Islanda, bio je moj gost na sastanku, a nas dvojica smo se dobro zabavljali u nekim od gradskih jazz klubova. Pravnik po obrazovanju i bivši gradonačelnik Reykjavika, Gunnarsson je bio entuzijast za jazz i uspješan svirač klavira.
Godine 2012. vratio sam se u Prag kako bih prisustvovao generalnoj skupštini društva Mont Pelerin, gdje je Klaus, sada predsjednik, igrao glavnu ulogu. Jedne večeri priredio nam je nezaboravnu zabavu u velikim vrtovima svoje rezidencije, Praškog dvorca, po blagom rujanskom vremenu, s neviđenim pogledom na grad u sumrak. Iskoristio sam priliku da popričam sa svojim starim prijateljem dr. Edwinom Feulnerom, koji mi je puno pomogao kada sam 2005. organizirao sastanak Društva na Islandu. Bio je predsjednik Društva 1998–2000. Također sam imao zanimljivu raspravu s profesorom Allanom Meltzerom, poznatim monetaristom i autorom temeljnog rada o američkom FED-u. Nedavno je napisao knjigu U obranu kapitalizma. U Pragu je nominiran za predsjednika društva Mont Pelerin za 2012.–2014.
Jedne druge praške večeri večerala sam sa starom prijateljicom Elisalex, čije je puno ime Marie Elizabeth von Wuthenau-Hohenthurm. Njezin suprug Eduardo Helguera bio je član društva Mont Pelerin. Elisalex i Eduardo bili su moji ljubazni domaćini kad sam posjetio Argentinu 1997. Tada sam, boraveći kod njezine sestre na Recoleti u središtu Buenos Airesa, primijetio mnogo knjiga o Austriji pod Habsburgovcima. Pitala sam sestre koliko ih zanima ovo razdoblje. Ispostavilo se da je objašnjenje bilo da je Sophie Duchess von Hohenberg, supruga austrijskog nadvojvode Franje Ferdinanda i strijeljana s njim u Sarajevu 1914., bila njihova praujna, sestra njihove bake po majci. Doista, Elisalexin otac, Franz Ferdinand von Wuthenau-Hohenthurm, dobio je ime po austrijskom prijestolonasljedniku Habsburga. Nakon Prvog svjetskog rata emigrirao je u Argentinu, a stigao je bez novca. Pradjed dviju sestara bio je češki plemić i diplomat, Bohuslav grof Chotek od Chotkowe i Wognina. Elisalex nije samo prisustvovala sastanku društva Mont Pelerin, već je putovala i srednjom Europom kako bi pogledala neke od dvoraca koji su u prošlosti pripadali njezinoj obitelji. Melankolično putovanje, pomislio bih.
Platforma europskog sjećanja i savjesti
Također sam bio čest posjetitelj Praga u vezi s mojim sudjelovanjem od 2012. u Platformi europskog sjećanja i savjesti čije je sjedište tamo. Platforma je osnovana 2011. godine na poticaj Europskog parlamenta, a glavni joj je cilj očuvati sjećanje na brojne žrtve totalitarizma u dvadesetom stoljeću, ‘opustošenom stoljeću’, kako ga je nazvao Robert Conquest. Naučio sam mnogo iz svojih razgovora na sastancima Platforme u Pragu s Mustafom Dzhemilevom, vođom krimskih Tatara, Sofi Oksanen, nagrađivanom fensko-estonskom spisateljicom, Vytautasom Landsbergisom, bivšim predsjednikom Litve, biskupom Lászlom Tökesom, koji govori mađarski bivši rumunjski disident i zastupnik u Europskom parlamentu, te profesor Stéphane Courtois, koji je 1997. uredio seminar Crna knjiga komunizma koju sam kasnije preveo na islandski.
Od 11. do 13. studenoga 2021. Platforma je održala svoje godišnje Vijeće članica u Pragu, uz međunarodnu konferenciju o sudbonosnoj 1991. godini. Održao sam glavni referat na konferenciji u kojem sam tvrdio da neuspjeh boljševičke revolucije u studenom 1917. nije bio primarno zato što su je izveli krivi ljudi (iako je to svakako bila istina), već zato što je sam marksistički projekt bio nerealan i stoga vezan ne uspjeti. Stoga su staljinizam i maoizam bili neizbježni ishodi marksizma. Glavni razlog bio je taj što bez tržišta kapitala nije bilo načina za donošenje racionalnih odluka o korištenju kapitalnih dobara, kao što su pokazali austrijski ekonomisti Ludwig von Mises i Friedrich von Hayek. Herojski Prometej koji je otimao vatru bogovima, u marksističkoj mitologiji, stoga bi se pretvorio u opakog Prokrusta koji pokušava sve svoje goste natjerati da stanu u isti krevet. Prisjetio sam se neuspjelog pokušaja puča u Sovjetskom Savezu u kolovozu 1991. koji je pružio priliku baltičkim nacijama da ponovno potvrde svoju neovisnost nakon desetljeća okupacije. Moj stari prijatelj, islandski premijer David Oddsson , dugo čvrsti antikomunist, iskoristio je ovu priliku da obnovi diplomatske odnose s baltičkim zemljama. Naglasio sam da, čak i ako je marksistički projekt osuđen na ekonomski neuspjeh, nipošto nije sigurno da će se komunisti na miran način odreći političke moći, kao što je sovjetski pokušaj puča 1991. doista pokazao.