Subscribe
Europski dnevnik: Cluj, lipanj 2024
Cluj je ugodan gradić u središtu Rumunjske, u Transilvaniji. Ondje se u antici nalazio rimski grad, Napoca, a sada se grad često naziva Cluj-Napoca. (Njegovo staro njemačko ime je Klausenburg.) Udaljenost od Cluja do Bukurešta, Budimpešte i Beograda otprilike je ista. Cluj je dugo bio i službeni i neslužbeni glavni grad Transilvanije, koja je međutim rijetko bila neovisna ili autonomna regija, kojom su redom vladali Mađari, Turci, Austrijanci, ponovno Mađari i Rumunji. Danas je Cluj naseljen uglavnom Rumunima i Mađarima. Ima mnogo slikovitih zgrada iz svoje duge habsburške ere (1699. – 1918.) i besprijekorno je čist, s ljupkim vanjskim kafićima u središtu gdje se poslužuju izvrsna rumunjska vina. Stanovništvo je relativno mlado jer se radi o sveučilišnom gradu. Našla sam se 30. lipnja 2024. na konferenciji u Cluju na najvećem sveučilištu u Rumunjskoj, Babes-Bolyai, koju su vješto organizirale dvije izvrsne akademkinje, Mihaela Rovinaru sa Fakulteta ekonomije i poslovne administracije Sveučilišta i Barbara Kolm iz Austrijskog ekonomskog centra godine u Beču. Bila je to European Resource Bank , godišnje okupljanje think tankova posvećenih istraživanju mogućnosti spontane suradnje na slobodnom tržištu umjesto naredbi odozgo.
Gdje je EU?
Zamoljen sam da održim govor o EU nakon nedavnih izbora za Europski parlament. Istaknuo sam da su europski glasači demonstrirali na izborima za izborima da neće tolerirati dvije posljedice politika EU-a, nekontrolirano masovno useljavanje i uništenje nacionalne države kao uvod u izgradnju europske federalne države. EU je bila sila dobra u svojih prvih trideset i pet godina, od 1957. do 1992., kada je njen cilj bio povećati konkurenciju (jeftine robe i usluge za potrošače) uspostavljanjem unutarnjeg tržišta. Ali došlo je do prešutne promjene europskog projekta, barem onakvom kakvom je težila briselska elita, početkom 1990-ih. Umjesto promicanja izvorne ideje o Europi nacionalnih država koje zauzimaju golemo područje slobodne trgovine, te u obrambenom savezu sa Sjedinjenim Državama — najmoćnijom vojnom silom koju je svijet vidio — briselska elita željela je Europljanima nametnuti Sjedinjene Države Europe, suparnik, a ne saveznik Sjedinjenih Američkih Država. Ekonomska integracija u razdoblju 1957.–1992. bila je poželjna i uspješna, ali političku integraciju od tada nije podržavala većina europskih birača. ‘Politička integracija’ zapravo je bila eufemizam za ‘centralizaciju’.
EU je tu da ostane, rekao sam u svom govoru. Zadatak je bio reformirati ga. Predložio sam nekoliko reformi, uglavnom za jačanje načela supsidijarnosti na kojem je izgrađena izvorna ideja miroljubive i prosperitetne Europe (da se političke odluke trebaju donositi što je moguće bliže onima na koje one utječu): 1) Sud Europske unije koji je djelovao kao neodgovorna centralizirajuća sila treba se podijeliti na dva suda. Čovjek bi se bavio običnim pravnim pitanjima. Drugi sud, Supsidijarni sud, trebao bi se baviti samo pitanjima iz nadležnosti između EU-a i njegovih država članica. Trebala bi primijeniti jedan test na sve sporne statute i mjere EU-a: je li to u skladu s načelom supsidijarnosti? Suce treba birati iz skupine iskusnih sudaca, a ne samo euromantičara kao sada. 2) Europska komisija treba postati obična državna služba, bez zakonodavne ovlasti. 3) Europski parlament trebao bi postati donji dom novog parlamenta, gdje bi gornji dom bilo Europsko vijeće. Ta bi dva tijela dijelila zakonodavnu vlast koju im je prenijela Europska komisija. Taj bi donji dom, za razliku od današnje Europske komisije, bio odgovoran javnosti. 4) Europska središnja banka trebala bi se vratiti strogom pridržavanju svoje izvorne povelje. Trebao bi se usredotočiti na proizvodnju zdravog novca, umjesto da pokušava riješiti probleme fiskalno neodgovornih europskih vlada.
Suočavanje s Bidenom
Jedna od tema o kojoj se na konferenciji opširno raspravljalo bila je trenutna izvanredna politička situacija u Sjedinjenim Državama. Najmoćniju vojnu silu u povijesti, koja je dva puta spasila Europu od totalitarizma (u Drugom svjetskom ratu iu Hladnom ratu), vodi očito senilna osoba okružena klikom radikala. Izrazio sam mišljenje, temeljeno na mom političkom iskustvu u posljednjih pedeset godina, da Joe Biden, iako nije podoban da bude predsjednik, ni sada ni u budućnosti, ne bi dao ostavku osim ako ne bude prisiljen na to. Morat će ga izvući, iako vjerojatno ne udarajući nogama i vrišteći. Ne bi ga uvjerile nikakve slatkorječivosti demokratskih velikaša. Već je imao dosta novca u banci i obvezu delegata na Demokratskoj konvenciji u kolovozu da glasaju za njega. Njegova obitelj i njegovo osoblje, pokušavajući zaštititi svoje pozicije, napadali su ga. Međutim, bilo je više nego vjerojatno da će izgubiti od Donalda Trumpa na izborima ako se izbori. Njegovo fizičko i psihičko stanje moglo se samo pogoršati.
Što bi demokratski establišment mogao učiniti da ga otjera i izbjegne izbornu katastrofu? U neformalnim razgovorima na konferenciji spomenute su dvije mogućnosti. Jedna je bila da će se uvjeriti da će se, ako ne odustane, primijeniti 25. amandman prema kojem će potpredsjednik i većina kabineta odlučiti da je on nesposoban. Ako je prijetnja bila održiva, mogao bi dobrovoljno odustati. Druga mogućnost bila je prijetnja da će Ministarstvo pravosuđa početi doista istraživati sve poslovne poslove i inozemne bankovne račune obitelji Biden (ne njegove osobno, treba naglasiti) i njegovo vlastito eventualno dopuštanje njima. Kad bi Biden shvatio da je ova prijetnja stvarna (a dolazila bi od njegovih bliskih prijatelja i saveznika u Demokratskoj stranci), mogao bi dobrovoljno dati ostavku.
Suočavanje s Trumpom
Kad bi Trump postao predsjednik, kako bi se Europa trebala nositi s njim? Nažalost, Trump je poslao pogrešne signale četiri vuka koji u svojim mračnim uličicama čekaju bilo kakve znakove američke slabosti, Putinu u Rusiji, Xiju u Kini, Khameiniju u Iranu i mladom Kimu u Sjevernoj Koreji. Ali njegova čista nepredvidivost mogla bi ih obuzdati. Štoviše, doduše Trump je bio u pravu da europske zemlje trebaju same plaćati svoju obranu, a ne oslanjati se samo na Sjedinjene Države. Sjeverna Amerika i Europa trebale bi biti u savezu, a ne u odnosu ovisnosti. Trebali bi ojačati jedni druge. Valja se nadati da bi se takav savez mogao održati i ojačati. Međutim, ono u čemu se jako ne slažem s Trumpom (ili barem s nekim njegovim izjavama, budući da stalno mijenja svoja mišljenja), jest slobodna trgovina. Slučaj za slobodnu trgovinu je nepobitan, kao što može potvrditi svatko tko je čitao Adama Smitha i Frédérica Bastiata. Ali ponovno je Trump djelomično u pravu za Kinu. Činjenica je, kao što je povjesničar Niall Ferguson uvjerljivo tvrdio , da je Xi, očito uz potporu Komunističke partije Kine, prije nekog vremena započeo Hladni rat protiv Slobodnog svijeta. Stoga je zadatak razviti veliko i dobro branjeno područje slobodne trgovine bez četiri zemlje koje su stvarna prijetnja Slobodnom svijetu, Rusije, Kine, Irana i Sjeverne Koreje. Ovo područje slobodne trgovine moglo bi se proširiti na Europu, dvije Amerike, Oceaniju, Indiju, Japan, Južnu Koreju, Tajvan i druge azijske zemlje, a nadamo se i Afriku. Zašto bi EU ograničila slobodnu trgovinu samo na vlastite države članice, postajući ‘Tvrđava Europa’ okružena carinskim zidovima? Zašto Sjeverna Afrika, Indija i Brazil ne bi mogli preuzeti ulogu Kine kao pružatelji usluga rada jeftinije od onih dostupnih u Europi i Sjevernoj Americi?
To su naravno puka nagađanja. Možda Biden odustane, možda Trump ne pobijedi, a možda se dogodi nešto drugo, potpuno neočekivano. Ili, kako reče jedan danski pametnjaković, teško je predvidjeti, pogotovo budućnost.