Subscribe
Nedavno objavljena europska studija otkriva veliku promjenu koja bi se mogla dogoditi u sastavu budućeg Europskog parlamenta. Prema autorima studije, stranke lijevog centra i Zeleni mogli bi izgubiti zastupnička mjesta te bi se po prvi put u europskom zakonodavnom tijelu mogla pojaviti populistička koalicija demokršćana, konzervativaca i radikalnih desničara. To je u trenutku kada populistički fenomen polako ali sigurno raste u Europi posljednjih godina.
Prema studiji Europskog vijeća za vanjske odnose (ECFR), koja se temelji na ispitivanjima javnog mnijenja u svakoj državi članici EU-a, europski populisti mogli bi završiti na prva dva mjesta u dvije trećine zemalja EU-a na europskim parlamentarnim izborima u travnju.
Stranka ECR prestići će Renew Europe i postati treća najveća skupina zastupnika u Europskom parlamentu
Tako će, prema studiji ECFR-a, u devet zemalja – Austriji, Belgiji, Češkoj, Francuskoj, Mađarskoj, Italiji, Nizozemskoj, Poljskoj i Slovačkoj – na prvom mjestu vjerojatno stranke krajnje desnice, a u još devet – Bugarskoj, Estoniji , Finska, Njemačka, Latvija, Portugal, Rumunjska, Španjolska i Švedska – drugi. U takvom bi slučaju oko polovice mjesta u Europskom parlamentu mogle pripasti radikalno desnim strankama. Studija procjenjuje da bi te stranke u odnosu na prošle izbore mogle dobiti dodatnih 90 do 100 mandata te da postoji velika vjerojatnost da će ili radikalno desni Identitet i demokracija (ID) ili Europski konzervativci i reformisti (ECR) skupina mogla završiti na trećem mjestu u EP-u (skinuvši s trona Renew Europe, koja je u aktualnom sazivu parlamenta na trećem mjestu nakon EPP-a i S&D-a). Ovakav nagli pomak udesno imat će važne posljedice za europske politike, posebice politike zaštite okoliša, predviđaju autori studije.
“Rezultati pokazuju da će Europski parlament vjerojatno napraviti nagli zaokret udesno nakon lipnja 2024. Iako parlament nije najvažnija institucija EU-a kada je riječ o vanjskoj politici, način na koji se političke skupine slažu nakon izbora i utjecaj koji ovi izbori imaju na Nacionalne rasprave u državama članicama imat će značajne implikacije na sposobnost Europske komisije i Vijeća da donose vanjskopolitičke izbore, posebno u provedbi sljedeće faze Europskog zelenog pakta”, stoji u studiji.
Ogromni troškovi ovih politika posljednjih su godina natjerali poljoprivrednike u gotovo svim zemljama EU-a, od Nizozemske, Njemačke i Francuske do Poljske i Rumunjske, na ulice. A populističke stranke osnažile su ove pritužbe, baš kao što su profitirale od vala migracija, koji je dosegao rekordne razine prvi put od 2015., neposredno nakon izbijanja rata u Ukrajini.
Stranke krajnje desnice postigle su spor, ali stabilan napredak posljednjih godina, usred energetske krize i rastuće inflacije, oduzimanja pokreta gotovo svih nacionalnih gospodarstava i mučnih rasprava o reformi zakona o migraciji i azilu. Europski politički krajolik preoblikovan je prošlogodišnjim općim izborima u nekoliko europskih zemalja. U velikim zapadnim demokracijama Europe – od Njemačke, gdje su krajnje desničarske stranke preuzele dio Ländera, do Nizozemske, gdje je antisistemska stranka Geerta Wildersa pobijedila na izborima (ali do sada nije uspjela formirati vladajuću koaliciju) i Španjolska – gdje je socijalistički premijer Pedro Sanchez kooptirao katalonsku secesionističku stranku Carlesa Puigdemonta u vladu kako bi zadržao svoju dužnost – populistička, radikalna, ekstremistička desnica došla je na vlast, dovršavajući krajolik koji je bio u tijeku nekoliko godina. Situacija nije drugačija ni na istoku i u središtu kontinenta. Nakon slovačkih izbora na čelo vlade u Bratislavi došao je populist Robert Fico – čija je retorika nevjerojatno slična budimpeštanskom čelniku Viktoru Orbanu, a obojica ne žele Ukrajinu u EU i NATO-u – prioriteti su niz “reformi” poput ukidanja tužiteljstva.
Promjene su počele prethodnih godina
U Francuskoj, unatoč koaliciji svih političkih snaga kako bi spriječili čelnicu krajnje desnice Marine Le Pen da osvoji predsjedničko mjesto 2016. i 2020., njezina politička stranka Nacionalna fronta postala je najveća oporbena skupina u parlamentu. A utjecaj Nacionalne fronte raste sa svakim prosvjedom protiv vlade Emmanuela Macrona. Vlada Giorgie Meloni, postavljena 2022., desnija je od bilo koje političke stranke koja je vladala zemljom od Drugog svjetskog rata. U Finskoj i Švedskoj stranke krajnje desnice podržavaju vladajuće koalicije. U Njemačkoj se krajnje desna alternativa – AfD, od 2017. popela na treće mjesto stranačke ljestvice. Viktor Orban, jedan od europskih premijera s najdužim stažem i jedan od najvećih kritičara Europske unije, vraćen je na dužnost po peti put 2022. U Poljskoj je proeuropski političar Donald Tusk uspio zbaciti s vlasti populističkog desničara Jaroslawa Kaczynskog, ali je njegova vlada od prvih dana opsjednuta prosvjedima nove oporbe koja je izjavila da podržava predsjednika Andrzeya Dudu. U Austriji je sustavno rastao utjecaj neonacističkih skupina. Populistički val raste zadnjih 6-7 godina u Europi i šire – isti val viđen je u Velikoj Britaniji i SAD-u. Ali dok je u Ujedinjenom Kraljevstvu to dovelo do Brexita, a SAD doveo Donalda Trumpa na vlast, europski glasači odupiru se ovom valu. Barem dosad.
Postoji široko prihvaćena teorija da većinski izborni sustavi – poput onih u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu – koji funkcioniraju na principu da pobjednik uzima sve, olakšavaju isključivanje ekstremnih stavova, dok im proporcionalni sustavi – uobičajeni u Europi – pomažu razviti. Čak i tako, donedavno je uspon na vlast ekstremističkih stranaka u Europi bio gotovo nemoguć zbog nevoljkosti glavnih političkih igrača da ih kooptiraju kao koalicijske partnere. To se, međutim, promijenilo. Ovom promjenom čini se da je čak i linija koja dijeli centar od krajnje desnice sve tanja.
Porast populizma također se može staviti u jednadžbu ponude i potražnje. S porastom ekonomskog nezadovoljstva ili socijalnih problema – poput migracija – među stanovništvom, prirodno je porasla ponuda antisistemskih stranaka, koje su, bez da nužno imaju konkretna rješenja za probleme, kanalizirale ta nezadovoljstva i dale im zajednički glas. Čini se da rane 2020-e nude još bolje uvjete za razvoj ovog populističkog trenda nego prethodno desetljeće, s povratkom inflacije koja guši i rastućim životnim troškovima, povećanom potrošnjom za obranu i neriješenim imigracijskim pitanjima. Posljednje, ali ne i najmanje važno, ova velika promjena u europskom političkom krajoliku dolazi s nizom izazova za EU, jer entuzijazam javnosti za njezine vrijednosti opada.
Rizik od još jednog Brexita jedan je od njih. Geert Wilders, vođa krajnje desnice u Nizozemskoj, definiran je svojom antipatijom prema islamu i EU, i kaže da je spreman to osjećati sve dok njegova zemlja ne napusti Uniju. Wilders se u kampanji za opće izbore pokazao kao političar koji je najviše naklonjen Rusiji. Tako su ultranacionalisti u Moskvi pozdravili njegovu izbornu pobjedu i posvetili mu “ode” u svojim domaćim publikacijama, kako su primijetili analitičari Politica.
Ni Rumunjska nije zaobišla ovaj populistički val. Prema anketi koju je proveo Centar za međunarodna istraživanja i analize, 40 posto birača glasalo bi za stranku centra ili desnicu, a samo 13 posto za ljevicu. Posljednja istraživanja javnog mnijenja, provedena u siječnju i koja pokazuju male razlike, stavljaju nacionalističku stranku AUR, koja je osnovana prije izbora 2020., na treće ili drugo mjesto po preferencijama birača.