Subscribe
Na posljednjem summitu EU-a , sankcije protiv Rusije dominirale su raspravom. Posljednja točka spora je ruska nafta, koja čini nešto manje od jedne trećine cjelokupnog uvoza nafte u EU , odnosno polovicu ukupnog uvoza naftnih derivata. U sljedećim odlomcima namjeravam baciti više svjetla na to zašto smo u točki u kojoj sankcije moraju biti dovoljno oštre da, nadamo se, potaknu promjene u Rusiji, iako uvođenje takvih sankcija riskira daljnje rascjepkanje europske koalicije, a time u suštini slabljenje režima sankcioniranja.
Kao što sam tvrdio u svojoj prethodnoj kolumni, sankcije se mogu koristiti kao sredstvo odvraćanja da bi se utjecalo na ponašanje ili politiku sankcionirane zemlje ex ante, to jest prije nego što se dogodi neprijateljski čin ili uvede nepoželjna politika. Sankcije se također mogu primijeniti ex post kako bi se potaknulo rehabilitacijsko ponašanje, slično kao u kaznenom pravosuđu kada je osuđena osoba osuđena na kaznu. Konačno, sankcije su ‘negativno’ oruđe (ekonomskog) rata, za razliku od financijske i vojne pomoći napadnutoj zemlji, koja bi bila ‘pozitivno’ oruđe.
U slučaju Rusije, međutim, učinak odvraćanja je upravo ono što je nedostajalo strategiji zapadne koalicije prije invazije na Ukrajinu 24. veljače. Ne obvezujući se na jasno definiran set mjera ex ante, odnosno prije nego što je Rusija počinila agresiju jedne suverene zemlje, Europa i Sjedinjene Države stvorile su u Moskvi očekivanja da će svaka reakcija biti slaba. Doista, administracija u Washingtonu zaprijetila je generičkim sankcijama koje se nakon debakla u Afganistanu nisu činile osobito vjerodostojnima.
Obećavajući generičke sankcije bez ikakvih vjerodostojnih detalja, zapadna se koalicija odrekla svake razumne šanse da obeshrabri agresiju koja se, zapravo, i dogodila. Ovo je povijest, moglo bi se tvrditi. Problem je u tome što ti pogrešni koraci objašnjavaju većinu onoga što se događa sada, a možda i u bliskoj budućnosti.
Sada, kako bi potaknule promjene u ruskoj politici, ex post, sankcije moraju biti posebno oštre. To stvara dva skupa problema. Prije svega, kako cijena sankcija nije samo za Rusiju, već i za zemlje koje ih uvode, bit će značajno pogođena i njihova gospodarstva. Drugo, budući da je trošak tih sankcija asimetričan, neka gospodarstva unutar koalicije za sankcioniranje pogođena su mnogo više od drugih – drugim riječima, postoje relevantni učinci distribucije unutar koalicije.
Na primjer, Mađarska je uvelike ovisna o uvozu nafte iz Rusije, koja osigurava oko dvije trećine njenog ukupnog uvoza nafte. S druge strane, SAD je izvoznik ukapljenog plina koji europske zemlje sve više kupuju umjesto ruskog plina. Budući da sadašnje sankcije ostvaruju predviđeni učinak samo putem ex post kanala, moraju se uvesti na najvišoj razini, što pogoršava (visoko asimetričnu) cijenu tih sankcija unutar koalicije.
U budućnosti, postoji problem održivosti sadašnjeg režima sankcija, s tim da Rusija vješto koristi bilo kakvo nejedinstvo na zapadnom frontu. Kao što smo svjedoci, pokazalo se posebno teškim postići dogovor o naftnim sankcijama – a dogovor koji je postignut je prilično uzak.
Istodobno, prehrambena kriza izazvana rusko-ukrajinskom krizom zahtijeva pažljivo upravljanje, kako bi se omogućio izvoz iz ratom razorene Ukrajine, ali i iz osvajačke Rusije. Međutim, s zabranjenim ruskim izvozom žitarica, koalicija zemalja koje su sankcionirale zapravo je na raskrižju: ili one doprinose, iako nevoljno i neizravno, prehrambenoj krizi zadržavajući zabranu izvoza žitarica iz Rusije, ili revidiraju odgovarajuće sankcije, uz rizik daljnjeg zabijanja klina među članovima koalicije, potez koji bi stavio naglasak na samu koaliciju.
Vjerojatna posljedica je da će, kako bi se premostile sve veće praznine unutar koalicije za sankcioniranje, ova potonja povećati razmještaj pozitivnih ratnih oruđa, odnosno veću potporu Kijevu u smislu hitnog financiranja, naoružanja, pa čak i trupa. To je, doista, ono što vidimo.
The text was translated by an automatic system