Kijev, obrana Europe i južno krilo kamen temeljac summita NATO-a

Kao što je bilo jasno i čak poželjno, Washingtonski summit NATO-a završio je snažnim stajalištima potpore Ukrajini i protiv ruske agresije započete 24. veljače 2022. Međutim, 75. obljetnica Atlantskog saveza također je odigrala delikatnu ulogu, onu viđenja Europe i Saveznici se vraćaju u atmosferu vrlo sličnu onoj iz Hladnog rata. Između ponovnog naoružavanja i rizika od eskalacije, stajališta koje je Rusija zauzela suprotno međunarodnom pravu i raznih otvorenih kriza na globalnoj sceni koje prijete potkopavanjem stabilnosti Saveza, duh summita mogao je biti samo odlučnost. POTPORA KIJEVU Razmišljanje o potpori zemalja NATO-a Kijevu počinje od onoga što je rekao glavni tajnik Saveza. Riječi Jensa Stoltenberga tiču ​​se toliko raspravljanog pitanja članstva Kijeva u NATO-u. Tajnik je taj put definirao kao “nepovratni put”, stav koji je već definiran u prošlosti i koji je u više navrata izazvao reakciju Moskve. Kremlj je naime, također na marginama ovog summita, prozvao snage NATO-a već dijelom sukoba u Ukrajini zbog vojne potpore Kijevu i gospodarskih sankcija. Također je u središtu rasprave bila dodjela sredstava i naoružanja koje će se poslati Zelenskom. Konkretno, odluka o izdvajanju četrdeset milijardi dolara i nabava sustava protuzračne obrane. To uključuje Patriotte američke proizvodnje, kao i streljivo za Himars i za topništvo koje je već prisutno na poprištu sukoba. Rasprava je također uključivala opskrbu patrole F-16 korisnih, prema američkoj administraciji, za obuzdavanje (ako ne i odbijanje) ruskog napredovanja. Tu je i pakt potpisan u Washingtonu između Njemačke, Francuske, Italije i Poljske za razvoj obrambenog oružja velikog dometa. U ovom slučaju riječ je o projektilu koji bi bio sposoban doseći ciljeve udaljene tisuću kilometara, koji bi bio koristan kao obrambeni kišobran u cilju odvraćanja. Konačno, još jedno pitanje o kojem se vodila opsežna rasprava bilo je formiranje bataljuna poljskih dragovoljaca koje bi mogle izravno obučavati i opremiti Varšavske oružane snage i poslati da se bore zajedno s Ukrajincima. OBRANA EUROPE Potpora Kijevu ne može ne proći kroz obranu Europe. Doista, postoji najava Sjedinjenih Država o skorom raspoređivanju novog dalekometnog oružja na njemačkom teritoriju. To je potez koji još uvijek spada u okvir doktrine odvraćanja koju predlaže NATO, ali koji ima za cilj ublažiti moguće ekspanzionističke ciljeve Moskve u smjeru zemalja Saveza. Radnje koje ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost članice mogle bi zapravo izazvati trenutačnu reakciju, što je teško kontrolirati iz perspektive eskalacije i nove ruske doktrine koja je sve otvorenija za uporabu taktičkih nuklearnih bojevih glava. Očekuje se da će raspoređivanje Multi Domain Task Forcea u Njemačkoj započeti 2026. godine, a po završetku raspoređivanja, osim raketa SM-6 i Tomahawk, trebalo bi sadržavati i hipersonično oružje koje trenutno još razvijaju američke tvrtke. Značajno povećanje kapaciteta dometa ima, kao što je već objašnjeno, faktor odvraćanja od mogućih ekspanzionističkih ciljeva Putina. Dakle, ako s jedne strane NATO namjerava pomoći i opskrbiti Ukrajinu ratnim materijalom kako bi se suprotstavio napredovanju Moskve, s druge strane s raspoređivanjem višedomenske operativne skupine u Njemačkoj počevši od 2026., cilj mu je poslati jasan signal Kremlja da je nemoguće nastaviti putem kojim se krenulo 2022. prema istočnim granicama Atlantskog saveza. IGRA NA JUŽNOM BOKU Iako je pozornost Saveza usmjerena na istok i ukrajinsku frontu, pogled na južno krilo nije izostao na summitu u Washingtonu. U stvari, države članice pitanje južnog boka uzdigle su u prioritet. Kritični problemi koji pogađaju najjužnije zemlje saveza, poput Italije, imaju nekoliko slojeva i poveznica s drugim kriznim žarištima, što se ne može zaboraviti. Prije svega, tu je pritisak s juga zbog migracijskog pitanja na koje se sjetilo nekoliko saveznika. Sigurnosno pitanje uglavnom povezano s problemom trgovine ljudima i prodorom kriminalnih mreža, kao i stabilnosti gospodarstva i vlada zemalja koje su najviše uključene u migracijske fenomene. Italija već naporno radi na tome, kako bilateralno tako iu okviru sporazuma i instrumenata koje pruža Europska unija. Dakako, preuzimanje problema i na razini NATO-a moglo bi predstavljati dodatni korak prema zaštiti Sredozemnog mora koje sve više postaje dio šahovske ploče i međunarodnih geopolitičkih ciljeva. Granica Saveza zapravo je, čak i na jugu, u bliskom dodiru s ruskim prodorom na Bliski istok (sa Sirijom) i u Afriku. Na afričkom kontinentu, zapravo, prisutnost Wagnera je vrlo razvijena u nekoliko regija, s ruskim plaćenicima prisutnima u Libiji, Maliju i Sudanu. I u ovom trenutku Italija je tražila veću pozornost, toliko da je Washingtonski summit rezultirao stvaranjem figure posebnog izaslanika za južnu frontu NATO-a, sa zadatkom da djeluje kao promotor svake inicijative usmjerene na osiguranje sigurnosti južne granice Saveza. Italija je u ovom trenutku zatražila da preuzme tu ulogu s jednim od svojih predstavnika, svjesna da bi to u budućnosti moglo dovesti do preuzimanja većih odgovornosti, također u smislu razmještaja zajedničkih snaga na njezinom teritoriju. OBRANA JUŽNOG BOKA To je mogućnost koja nije izravno izražena, već se samo naslućivala u nacionalnom i međunarodnom tisku. Naravno, raspoređivanje snaga NATO-a i na južnom krilu pozvalo bi se na strateško načelo koje je temeljno koliko i elementarno, tj. podjelu snaga na terenu. Štoviše, geografski položaj Italije čini projekciju Saveza vjerojatnijom na područjima kao što su Balkan ili gore spomenuti afrički kontinent. Ovo nije novo pitanje, budući da je Italija već vidjela pozicioniranje projektila Alijanse na svom teritoriju tijekom Hladnog rata. Zatim, smrću trojice sovjetskih čelnika koji su prethodili dolasku Mihaila Gorbačova u Kremlj (Brežnjev, Andropov i Černenko), ruski čelnik i američki predsjednik Ronald Regan nakon niza summita stigli su na potpisivanje Inf (Intermediate Range Nuclear Forces) Ugovor iz 1987. To će dovesti do povlačenja i rastavljanja projektila srednjeg dometa. LEKCIJA COMISA Projektili u Italiji došli su kao rezultat odluke NATO-a da odgovori na instaliranje (počevši od 1976.) mobilnih baterija nuklearnih projektila srednjeg dometa sposobnih doseći zapadnu Europu. Takozvane ‘europrojektile’ instalirane u Italiji 1980. unutar američke baze Comiso na Siciliji, u pokrajini Ragusa, stvorile su nemali broj problema tadašnjoj Cossiginoj vladi, koja se morala suočiti s unutarnjim poteškoćama unutar svoje većine za odobrenje, kao i veliki pokret protiv operacije. Analiza tadašnje situacije još nije imala elemente za predviđanje potpisivanja Inf ugovora, koji bi pomogao detantu u narednim godinama. Više-manje isti scenarij u kojem se trenutno nalazi Savez, nakon napuštanja Inf-a 2018. od strane predsjednika Trumpa uz optužbu upućenu Rusiji da je prekršila sporazume sadržane u tekstu (optužba koja nije nova i već je četiri godine ranije napravio njegov prethodnik Barak Obama). Ako se u budućnosti postavljanje Radne skupine za više domena ne odnosi samo na njemački teritorij nego se proširi i na Italiju, ova analiza i nepredviđeno stanje koje nas danas dovodi mnogo bliže scenariju Hladnog rata i lekciji koju nudi afera Comiso svakako ne mogu biti zanemaren.